[FOTO] MEĐIMURSKI PLANINARI U AKCIJI Čovjek se ne smije zaboraviti diviti!

Iako Međimurje nema velikih planina, pitomi brežuljci izrasli iz ravnice, obrubljeni Dravom i Murom, dovoljno su visoki da potaknu iskru planinarskog pokreta koji u tom kraju neprekidno traje već desetljećima. Povodom okruglog 20. rođendana PD Bundek iz Murskog Središća koje organizira nadaleko poznati Vincekov pohod, popričali smo s predsjednicom Sonjom Vršić. Kažu da iza svakog uspješnog društva stoji uspješna žena, no Sonja nas je uvjerila kako iza svakog dobro projekta mora stajati dobro društvo i neizmjerna ljubav.

Foto: PD Bundek

Kada je osnovano HPD Bundek i koji je bio motiv za osnivanje društva?

PD Bundek je osnovan prije 20 godina, tj. 1998. godine. Zlatko Bahun je svoju ideju realizirao, planinario je sa članovima  PD Lendava iz Lendave, koja je od nas udaljena oko 6 km. Uvidjevši potrebu da se okupe osobe koje vole planinarenje, ali i druge izazove koje nudi boravak u prirodi, Zlatko je s još nekim  entuzijastima pokrenuo rad planinarskog društva u našem gradu. U početku je to bio manji broj ljudi, međusobno su podijelili funkcije u Društvu i puno hodali, planinari, biciklirali. Iako nemamo visokih gora, već  niže vinorodne brežuljke, ljepota prirode mamila nas je u česte šetnje našim krajevima, ali se često odlazilo i na susjedne zagorske gore, ali i u planine Slovenije i Austrije.

Iako Međimurje nije planinsko područje, priroda je predivna. Koji su preduvjeti za planinarenje i rekreaciju u vašem kraju?

Gornje Međimurje izuzetno je primamljivo za planinare i hodače. Vinorodni brežuljci nadopunjuju se prekrasnim livadama i šumama, nižu poput valova i jedan se na drugog naslanjaju. Prekrasni su u svako doba godine, ima dosta planinarskih,ali i turističkih pješačkih i biciklističkih staza (Pušipelova staza, Putovima Zrinskih, Rudarsko-murski put, Štrigovska kružna staza, Međimurski planinarski put,  Mlinarska staza…).  Koliko ljepota tih brežuljaka privlači rekreativce, dokazuje sve više biciklista i šetača tim krajem. Značajno je što se u turističkom smislu sve okreće oko toplica Sv. Martin na Muri, ali se pojavljuju i mnogi privatni apartmani, često u vlastništvu neke vinarije ili OPG-a pa se putnici namjernici mogu zadržati i više dana  – što se i  sve češće događa.

Ukratko nam opiši početke Vincekovog pohoda, kako je to sve krenulo?

Vincekov pohod započeo je prije samog organiziranog djelovanja PD Bundek.  PD Lendava djelovala je već 10 godina, pokrenuli su svoj Miškov pohod u 10. mj. u čast pisca rođenog u tom kraju-Miška Kranjca-a pohod je danas tradicionalan. Kako su se  inicijatori našeg društva družili sa članovima PD Lendava, Zlatko Bahun je želio da se nešto takvo pokrene i u našem kraju. S još dvojicom lendavskih planinara (Laslovom Ligetijem, ondašnjim predsjednikom PD Lendava i Alojzom Pahorom) prehodali su naše brežuljke koji su im se činili vrlo zanimljivima da se njima prošeće neka grupa planinara. Bilo je važno osmisliti temu i vrijeme. U razgovoru su došli do zaključka da bi to trebalo biti zimsko vrijeme kad planinari ne idu u visoko gorje pa će im i takvi brežuljci možda biti primamljivi. I tako se došlo na ideju da to bude vezano uz Vincekovo budući da vinari idu taj dan po svakom vremenu u svoje vinograde sa svojim prijateljima i kako je rezidba vinove loze početak nove vinogradarske godine, tako se i planinari mogu uputiti u brežuljke po svakom vremenu sa svojim prijateljima. I tako je sve krenulo, nije se ni sanjalo u što će to prerasti. Najprije sa tri planinara, a onda je polako brojka rasla iz godine u godinu. U početku su našu akciju najviše prihvaćali članovi slovenskih društava, svojim dolascima nas i danas podržavaju, ali iz godine u godinu raste brojka domaćih društava, ali i lokalnih šetača koji nam se priključe. Prvih godina su naši ljudi kroz prozore sramežljivo gledali nepoznate čudne ljude s ruksacima koji po svakakvom vremenu hodaju po 14 km. Nije im to bilo jasno.

Možeš li nam objasniti fenomen najmasovnijeg planinarskog susreta u Hrvatskoj – zašto je svima lijepo doći u Međimurje, dok se na Danima hrvatskih planinara okuplja jedva oko 300-400 ljudi?

Siječanj je za planinare dosta statičan mjesec, nema nekih izazovnih visokogorskih tura pa se tako naš Vincekov pohod ponudio kao održavanje kondicije. Primijetilo se da planinarima odgovara što je pohod organiziran tako da se hoda tempom koji si svatko sam diktira. Na tom putu ima dosta organiziranih stajanki gdje se svašta nudi pa je i to logistički primamljivo. Ipak, istraživajući razloge ponovnog dolaska mnogi su naveli da je to odlična organizacija koju potpisuje naše društvo, ali i prilika za susrete s mnogim prijateljima. Kako se na pohodu pojavljuje preko tri tisuće planinara, prilika je da se susretnu ljudi koji  dijele slične poglede na svijet, slične želje i imaju identične ciljeve. Kako se pohod omasovio, sada i to postaje glavni razlog dolaska- susret s prijateljima.

Koliko društvo ima članova i koliko ljudi je angažirano oko organizacije pohoda?

Naše društvo iz godine u godinu raste, 2016. smo npr. imali 355 člana, a 2017. 462 člana. Kako smo upravo po Vincekovom pohodu prepoznatljivi  u planinarskim krugovima, ali i u našim krajevima, mnogi se učlanjuju jer su sudjelovali na VIncekovom pohodu pa im se to dopalo, pa bi htjeli ići i na neke druge planinarske izlete s nama. Uglavnom, to što rastemo dosta je pomogao Vincekov pohod, ali i kompletni trend suvremenog društva- što više boravka u prirodi, druženja. Iako članstvo raste, broj ljudi angažiranih u organizaciju pohoda je isti ili u malom porastu. Za takvu organizaciju stvarno treba dobra logistika. Osim što je angažirano 30-ak naših članova, moram još reći da nam pripomažu članovi DVD M. Središće, Društvo žena, Turistička zajednica Grada M. Središće, HGSS-stanica Čk, ali i brojni vinogradari koji svoje klijeti otvaraju za naše goste.

Sigurno ste jako ponosni jer doprinosite razvoju turizma u regiji?

Ponosni naravno da jesmo, po tome nas zna cijelo Međimurje, ali i planinari iz Hrvatske i Slovenije. Još nismo bili na nekoj planini da nismo susreli planinara koji nas ili prepoznaje, kad vidi naš logo na majici ili kap, ili kad saznaje da smo iz Međimurja, veli da je bio na Vincekovom pohodu. Pa kad sazna da smo mi organizatori, onda pričama nema kraja. Uglavnom, svi samo hvale i govore kako su se lijepo imali i družili.

Smatraš li da je planinski turizam važna karika u sveukupnoj turističkoj slici Hrvatske u budućnosti?

Naravno, danas se ljudi sve više okreću prirodi,  u neku su ruku zasićeni komercijalnim turizmom i takvim destinacijama. Kod nas je planinska priroda još relativno dobro sačuvana, imamo prekrasne kontrastne destinacije na Velebitu gdje se sučeljava kontinentalna i morska klima, a pruža predivne vidike na sjeverne otoke Jadrana. Meni je osobno prekrasna stara cesta preko Velebita koja dolazi do Tulovih greda. Tu se obično zaustavimo i uživamo. Popnemo se na Tulove grede, posjetimo obitelj koja tamo čuva ovca, malo popričamo, uživamo u pogledima, mirnoći pred košmar na moru. Biokovo, Omiška Dinara, Mosor… ali i planine u unutrašnjosti Hrvatske. Svaka ima svoj potencijal, na tamošnjem planinarskom društvu i TZ je da to prepozna i ponudi kao jednu od destinacija kojom se turisti mogu privući. Naša Premužićka je za mene najljepša staza koja može biti fantastična ponuda turistima. Ipak, u tome treba biti oprezan. Mislim da bi trebalo osposobiti  turističko-planinarske vodiče koji će turistima biti na usluzi, voditi ih ili ih samo  educirati o potrebnoj opremi i eventualnim poteškoćama na pojedinoj stazi. Mi kao domaćini moramo biti i dobri kontrolori planinskih područja, da znamo tko nam po našim planinama gazi i kako mu možemo pomoći ili ga u takve izazove uputiti. Nama je velik problem što nemamo dovoljno dobrih planinarskih objekata na mnogim područjima.

Gdje sve idete na izlete, gdje vam je bilo najljepše?

Našem Međimurju je najbliža Ivanščica, Kalnik, Ravna gora… tu smo najčešće, pogotovo kad vodimo djecu. To su gore primjerene svakoj životnoj dobi, svakoj kondicijskoj spremi. Planinar mora održavati kondiciju, mora znati svoje mogućnosti. Naše društvo nekoliko puta godišnje organizira neki izlet/turu u Sloveniju (KSA ili Julijske Alpe), a ponekad i u Austriju. To nama nije tako daleko. Ja sam sa svojim užim društvom (jedan –dva auta) često u Austriji. Prošla sam je uzduž i poprijeko i jako je volim. Za 2-3 sata smo u visokom gorju kakvo samo poželjeti možeš. Volim ferate i godišnje nekoliko prođemo. Prošli smo sve ferate u blizini, od Raxa do Eisenerza i to nekoliko puta Uživam i u talijanskim Dolomitima, svake godine odaberemo neke tritisućake i onda ih pohodimo. Prošli smo nekoliko ferata u Lienzer Dolomiten, jako mi se sviđa taj grad i planine oko njega. To je grad s najviše sunčanih sati u Austriji. Prošle smo godine bili na 2. vrhu Austrije- Wildspitze, jako me se dojmio. U Austriji smo prošli jako puno tritisućaka, bili smo i na Grossglockneru. Nama je tu blizu Hochschwab, planinski lanac u kojem ima prekrasnih staza i domova.  Često na neka takva mjesta vodimo grupe pa onda odaberemo nekoliko hodačkih alternativa da što više boravi u prirodi, neki idu do vrha, a drugi možda samo prošeću oko jezera. I svi su zadovoljni. Ne mogu reći gdje mi je bilo najljepše. To je isto kao da pitate roditelje koje im je dijete draže. Svaka planina je život za sebe, sa svakom sam podijelila dio sebe. Sa svakom dijelim neke svoje događaje.

U Himalaji si bila čak dva puta na trekingu?

Kao i svaki pravi planinar, tražiš nove izazove. Imam sreću što me u tome prati i moj suprug, tada je puno lakše sve planirati. Kad su naši dečki odrasli, nama je bilo lakše odabrati neku turu koja oduzima nekoliko tjedana godišnjeg odmora, a da nikome nećemo previše nedostajati. Tako smo 2011. godine bili prvi put u Nepalu, s još jednim parom. Prošli smo Annapurna Circuit Treik, znači hodali smo oko  vrha Annapurna, prošli u 18 dana oko 250 km. Fantastično iskustvo, susret s različitim kulturama. Ljudi prekrasni, priroda božanstvena. Na tom treiku susrećeš autohtonu himalajsku kulturu, sela, običaje. Nešto posebno. Bilo nas je četvero, hodali smo svojim tempom, uživali u svakom trenutku.  Ipak, to nije za svakoga. Moraš biti spreman na odricanja od luksuznih uvjeta noćenja, čistoće… Ako si na to spreman, preporučam svakako da se ode u te krajeve. 2015. bili smo po drugi put, tada sam sve sama dogovarala s jednim agentom iz Kathmandua. Bilo nas je troje i odabrali smo Everest Trek s mogućnošću uspona na Island Peak, 6189 mnv.  Na putu prema EBC imali smo snježnu mećavu, nismo se nekoliko dana mogli javiti doma, a vijesti su odaslale informacije o pogibiji planinara na trekingu oko Annapurne. Naši su bili u strahu da se i nama nije nešto loše dogodilo Uglavnom, kad smo se uspjeli javiti svojima, bilo je suza radosnica. Tek smo tada saznali što se sve događalo u našoj blizini. Nastavili smo dalje, prošli dvije najviše točke trekinga- EBC i Kalapatar, a tada se uputili na drugu stranu prema šesttisućaku. Kad smo nakon cjelodnevnog hodanja stigli u bazni logor,počela je mećava i mislila sam si da baš nemam sreću. Toliko truda, a vjerojatno nećemo uspjeti. Na vježbama smo bili po jakoj mećavi i otišli u šatore na -17. Takvu hladnoću neću nikad zaboraviti. Sve što sam imala u ruksaku stavila sam na sebe, nije bilo dovoljno. Uglavnom, oko 1 su nas probudili (iako smo samo držali oči zatvorene) i krenuli . Snijeg je pod nogama škripio kao nikad do sad. I polako, mic po mic stigli smo na jedno sedlo. Počelo se daniti. Meni je samo bilo užasno hladno za prste. Zlatko,  naš treći član, tu je morao odustati, uhvatila ga visinska i bio je zadnji čas da odustane. Sunce je provirivalo, moji su se prsti oporavljali. Zadnji dio pred vrh je jedna vertikala od 100-ak metara, postavljeno je uže na koje se može prikopčatiKorak po korak napreduješ prema vrhu, a onda opet pauza i disanje. Visina se tu već jako osjeća. Uglavnom, fantastični vidici na osamtisućnjake, jezera, vrhovi se nižu jedan na drugog… Meni su na vrhu navirivale suze radosnice. To je TO! Ono što te čini tako posebnim, individuom. To sve oko mene bilo je samo moje… To sam stisnula, zagrlila i još uvijek mi grije srce!!!

Koje su tebi osobno planine najljepše i što ti se najviše sviđa u planinarskom životu?

Uživam boraveći u planinskoj prirodi. Planini prilazim sa strahopoštovanjem, ne podcjenjujem je. Volim visoko gorje, zahtjevnije staze, staze gdje treba penjati i imati nekog znanja. Malo mi je prekasno za neke penjačke pothvate, ali u planinarenju volim penjačke dionice koje mogu proći. Nije to neka težina, možda 2-3. Ali meni je to izazov.  Na ferati volim eksponirane pasaže, tako je izazovno, a ja se osjećam sigurno. Kad tih postavljenih sajli ne bi bilo, ja ta mjesta ne bih mogla proći. Znam ja je to pravim penjačima smiješno, ali moraju i oni mene razumjeti i takve kao što sam ja.

Jako volim društvo, sa društvom se osjećam sigurno, zabavljamo se, jako smo si dobri prijatelji. Iako se često i malo odvojiš pa hodaš sam, čisto radi sebe… Ostaneš sam sa sobom i onim što ti planina nudi. Pa se onda opet vratiš u društvo. Uživamo u cvijeću, u vidicima, divimo se kao djeca… Čovjek se ne smije zaboraviti diviti! To ga vraća u djetinjstvo, to nas čini tako blaženima i nevinima. U društvu sve dijelimo, pomažemo si, nadopunjujemo se… i nakon svega najviše volimo uživati u zasluženoj pivi… I to sam naučila u planinarenju. Neke planine volim samo zato što mi nisu dozvolile da se na njih popnem. Evo, takav je Fratar. Bila sam 50 metara do vrha, ali je bura puhala takvom snagom da me bacila u stijenu. Kao vodič, okrenula sam cijelu grupu. Bit će još vremena. Neki su bili razočarani, ali ja nisam. Planina nas čeka.

Kako to da ste na sebe preuzeli uređenje Međimurskog planinarsko puta, kojeg ćete uskoro svečano otvoriti?

Pa ugasilo se djelovanje HPD Železna gora. Jako mi je žao jer je to prvo međimursko planinarsko društvo s najdužom tradicijom. Nije išlo, bilo ih je premalo, mi smo im htjeli pomagati, ali je njihov predsjednik odlučio da društvo ugasi i da se nama pridruže budući da ta njihova kalvarija traje već neko vrijeme. I tako je počelo. Mi smo učili od njih, upoznali smo stari MPP, a zatim kad smo mi preuzeli, zajedno dogovorili neke promjene i kompletnu revitalizaciju. I na tome radimo. Zoran Marcijuš, bivši predsjednik tog društva sada je kod nas voditelj markacističke sekcije i s njim sve radimo. Ima nas više markacista pa je lakše. A vjerujemo da će biti još zainteresiranih da postanu markacisti i pomažu. Mi smo put djelomice izmijenili, ne prelazi glavnu cestu od Čakovca do Štigove pa je manje opasno. Gledali smo da bude što manje asfalta. Mijenjali neke dionice i sad sve to privodimo kraju. Moramo još učvrstiti table i u Štrigovi staviti poštanski ormarić na kraju puta u koji se može staviti ispunjena knjižica. Mi ćemo to pokupiti, evidentirati i vratiti sa značkom.Put je dugačak 26.3 km prolazi južnim obroncima Gornjeg Međimurja od Čakovca do Štrigove, ima nekoliko kontrolnih točaka, prolazi preko Mohokosa- gdje je i pečat HPO. Na putu ima mnogo zanimljivosti, od zdenca s pitkom vodom, jezerca, čige, autohtonih seoskih domaćinstava, različitih prirodnih staništa…Mislim da će vam se dopasti. Staza je linearna, nije kružna pa je važno organizirati si prijevoz.

Mnogi od vas bave se rekreativno i trčanjem, uskoro ćemo dočekati i prvi Međimurski trail?

Na Uskrsni ponedjeljak  (2. 4. 2018.)organiziramo 1. Međimurski trail. Nama je to nova organizacijska aktivnost, nemamo baš puno iskustva, ali se nadamo da će biti dobro organizirano. Potrudit ćemo se. Na taj smo način htjeli popularizirati Međimurski planinarski put. Vjerujemo da će se trkačima dopasti, potrudit ćemo se da ga dobro još dodatno obilježimo . Inače put je markiran, ali ćemo ga za utrku još bolje označiti. Bit će dvije mogućnosti. Kraća staza je 10 km duga, završava kod crkve u Sv. Jurju na Bregu. To je ona crkva koju vidite kad preko dravskog mosta iz Varaždina ulazite u Međimurje. Crkvu točno gledate ispred sebe, na brdašcu u daljini. Druga mogućnost je trčanje do Štrigove, tada se pretrči cijeli MPP. Svim trkačima u startnom paketu osiguramo majicu, jednodnevno kupanje u toplicama Sv. Martin, startni broj te hranu (pizzu) u restoranu na kraju utrke. Ima već 50-ak prijavljenih, mislim da će biti još i više. Na  nama je da se dobro potrudimo oko organizacije.

Smatrate li da je ovakav pristup dobar put za privlačenje i zadržavanje mladih u društvu?

Pa da. Mislim da mladi vole dinamiku, brže kretanje. I kod nas u društvu ima dosta trkača pa će se i oni uključiti. Mi ćemo oživjeti naš MPP, dati mogućnost da ga upoznaju i svoje dojmove prenesu drugima. Nakon utrke otvorit će se staza planinarima. Tiskat ćemo Planinarski vodiči i obilaznicu i moći će se kupiti već taj dan.

Međimurski planinarski put ima svojih vrijednosti, želimo ga predstaviti planinarima, ljubiteljima prirode, šetačima, domaćinima. Imamo što ponuditi i pokazati.

Mnogo radite i s djecom, organizirate planinarska predavanja po školama. (napiši par rečenica, kako djeca reagiraju i sl., gdje ste ih vodili na izlete?

Pa evo, najviše nas doživljavaju kroz organizaciju Vincekovog pohoda. Ode, dopadne im se i onda se žele učlaniti i probati nešto više. Tako su nam se javile i neke učiteljice, ali i tete iz vrtića. Surađujemo s tri vrtića, dvije škole. Prošle smo godine primili godišnju nagradu HPS-a za rad s mladima. I oni su prepoznali naš rad. Organiziramo predavanja, pozivamo HGSS  da nam i oni pomognu u tome, pa onda oni dođu sa svojim psom pa je to onda djeci još zanimljivije. Prošle smo godine pod proljetnim praznicima organizirali Malu pl. školu u OŠ M. Središće te nekoliko predavanja u OŠ Belica. Redovito posjećujemo vrtiće i prije nekog izleta s djecom, a ponekad i s roditeljima napravimo neke radionice na kojima ih pripremimo za taj izlet. Hodamo okolnim gorama- Ravna gora, Ivanščica, Kalnik, Sljeme,ali i po Međimurju- Štrigovska kružna staza, a sada ćemo i po MPP-u. Organiziramo predavanja i za odrasle, volimo u zimko vrijeme čuti druga iskustva i tako „planinariti“  vizualizacijom fotografija. Svake  godine  imamo nekoliko odličnih predavanja.

Za kraj, planira li PD Bundek neki veliki izlet ovog ljeta i koje su tvoje najveće planinarske želje?

Ove godine i unatrag dvije godine nemamo izlet godine, velika je to organizacija, a ljeti bismo svi htjeli  što više vremena iskoristiti za visoka gorja, ispunjavanje svojih želja. Imamo višednevni izlet na Pelješac  (Sv. Ilija) i Korčulu, na Vran planinu i Čvrsnicu.  Možda druge godine odemo u Prokletje ili na Tatre, to nam stalno bježi.

Voljela bih u jednom mahu proći Slovensku planinarsku obilaznicu, znači krenuti od Pohorja i doći do Ankarana. Voljela bih proći Via Alpinu,  još jednom otići u Nepal , ali i Tibet. Želja mi je Island, Novi Zeland,  Aljaska- u posljednje vrijeme čitam dosta o Rusiji, Kamčatki, vožnji Transibirskom željeznicom…  Ne znam kako bih to financijski sve popratila, ali imam svoje snove, a tko ima snove ima i razloga da ih ispunjava, zar ne?