KOLUMNA Trebamo li slabiju kunu?

Stvorenja smo navike. Bilo bi dobro da i po pitanju osobnih financija ponekad pratimo instinkt i kupujemo euro kada je jeftin, a prodajemo ga, ukoliko za time postoji potreba, kada je skup. No, izgleda da će ovog ljeta situacija izgledati ponešto drugačije, a prilika za još jeftiniji dokup valute u kojoj najviše štedimo izgleda da nikada nije bilo više.

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Izgleda da se guverner Vujčić ponovno oglasio. Zahvaljujući prošlotjednim deviznim intervencijama kao i isplati mirovina, višak likvidnosti dosegnuo je novu rekordnu razinu, čak 17 milijardi. Veliki višak likvidnosti za malu zemlju poput Hrvatske. Na tečajnici Hrvatske narodne banke vrijednost domaće valute pala je ispod 7.4 kune za euro, situacija koju vrlo rijetko viđamo početkom ljeta. Nije li možda prerano za tako jeftin euro?

Stvorenja smo navike. Bilo bi dobro da i po pitanju osobnih financija ponekad pratimo instinkt i kupujemo euro kada je jeftin, a prodajemo ga, ukoliko za time postoji potreba, kada je skup. No, izgleda da će ovog ljeta situacija izgledati ponešto drugačije, a prilika za još jeftiniji dokup valute u kojoj najviše štedimo izgleda da nikada nije bilo više. U slučaju izostanka deviznih intervencija Hrvatske narodne banke, očito je da bi euro dodatno padao. Možda u toj mjeri da bi pozitivan efekt kod ionako prezaduženih građana u pogledu kreditnog zaduženja s valutnom klauzulom bio nadmašen posljedicom jake valute – padajućim izvozom. Da, izvoznicima ne samo da smeta prejaka kuna već priželjkuju drastično slabljenje kako bi izvezli što je više moguće robe i usluga po strancima što konkurentnijoj cijeni. Uspijevaju li? Izgleda.

Međutim, unatoč osjetnom povećanju ponude kuna, pritisak na njeno jačanje i dalje je prisutan. U usporedbi s prethodnih pet godina, kada se tečaj eura kretao u rasponu od 7.51 do 7.63, očito je da će domaća valuta ove godine biti znatno jača, štoviše, izgledno je da prosječni tečaj neće premašiti psihološku granicu od 7.5 kuna za euro. Dužnici uz valutnu klauzulu trljaju dlanove dok izvoznici, kako to obično biva, ne skrivaju nezadovoljstvo.

Koji su razlozi tako snažnog pritiska na jačanje kune od početka godine, čiji intenzitet je iznenadio mnoge? Osim uobičajeno veće ponude deviza zbog, nadajmo se, iznova rekordne turističke sezone, aprecijaciju tečaja potiče i oporavak gospodarstva. Znači li to da možemo očekivati konstantan pad eura i istovremeno jačanje kune kao što to obično biva u gospodarstvima čije monetarne vlasti prakticiraju politiku isključivo plivajućeg tečaja? Nikako. Ne zavaravajmo se, koliko god dužnici priželjkivali drastičan pad eura, do njega neće doći.

Na krilima rastućeg izvoza, a posljedično i snažnog gospodarskog oporavka u Hrvatskoj i Europi, devizni prihodi od izvoza roba i usluga, primjerice, rasli su snažnim intenzitetom, a k tome, ni ove godine nije izostalo inozemnog zaduživanja države. Ne, kapitalizam prema kojem smo toliko skeptični nije na koljenima već upravo suprotno. Istodobno, smanjen se deficit na računu platne bilance i korporativna potražnja za devizama nešto je manja. Kao da nismo navikli na gospodarski optimizam i posljedice rasta krucijalnog vanjskotrgovinskog partnera – razvijene Europe. Štoviše, u skorije vrijeme, vrlo česta pojava je da se kompanije na tržištu češće pojavljuju kao ponuđači deviza, a ne kupci, bilo zbog investicija ili nekih drugih transakcija.

U čemu je onda problem i zašto svjesno ne slabimo kunu? Unatoč rastu i fiskalnoj kulturi koja je konačno urodila plodom, zaboravljamo da je ukupan dug hrvatske države uključujući opću državu, građane i kompanije gotovo dvostruko veći od godišnjeg bruto domaćeg proizvoda! Nismo li konstantno ponavljali da su nam potrebne reforme koje bi poražavajuće bilance hrvatskih kompanija, ali i države dovele na pravi put? Očito nedovoljno. Ukoliko uzmemo u obzir činjenicu da je tri četvrtine ukupnog duga denominirano u euru, rezultat je frapantan. Zamislimo dvije godine besplatnog rada svih četiri milijuna hrvatskih građana uz prosječnu plaću. Upravo je to vrijeme potrebno kako bi vratili nagomilan dug svih nas.

Zagovornici slabljenja kune uvjereni su kako bi deprecijacija lokalne valute dala dodatni vjetar u leđa izvoznicima i turizmu. Na razini čitavog gospodarstva, to je zapravo točno no postavlja se pitanje hoće li hoteljeri i izvoznici toliko profitirati da sa sobom povuku cijelo gospodarstvo? Da u najboljoj mjeri kroz srednji rok monetarne vlasti svjesno oslabe tečaj kune, prosječna izvozna kompanije zarađivala bi nešto više u kunama no tu je opet pitanje duga jer ta ista kompanija u knjigama vrlo vjerojatno bilježi dug denominiran u euru koji bi najvjerojatnije anulirao sav dodatan profit. Poražavajuće, zar ne?