EUFORIJA TRESE HRVATSKU Psihologinja Nina Hrenić: Voljela bih da od Dalićevih Vatrenih preuzmemo ustrajnost, vjeru, upornost, optimizam i rad, rad, rad

Ovo je neviđen uspjeh za ovako malu zemlju sa svega 4 milijuna stanovnika. Toliko živi u pola Londona! To je „nenormalan” uspjeh, pa je normalno „nenormalno” se ponašati u tako „nenormalnoj” situaciji. Jako me raduje ta euforija jer smo napokon prestali sa žalopojkama, pesimizmom i kritiziranjem svega oko sebe...

Uoči nedjeljne finalne utakmice Svjetskog prvenstva u Rusiji između naših Vatrenih i Francuza razgovarali smo s poznatom koprivničkom psihologinjom prof. Ninom Hrenić.

Zanimalo nas je njezino stručno mišljenje o cijeloj euforiji koja trese Hrvatsku i naše ljude u inozemstvu.

Osim nogometnog znanja, za igrati finale SP-a puno se toga mora poklopiti. Što vi mislite, koji su ključni razlozi što naši Vatreni igraju finale?

Vidimo da samo znanje i vrhunske sposobnosti koje naši Vatreni zasigurno imaju nisu dovoljne za uspjeh jer su to manje-više isti igrači koji tijekom kvalifikacija za SP nisu ovako moćno djelovali. Nogomet je ekipna igra u kojoj je svaki pojedini igrač sa svojim vještinama, znanjima i osobnošću važan i kao takav utječe i na druge igrače, ali je još važnija homogenost ekipe, osjećaj povezanosti, zajedništva i usmjerenosti istom cilju. I to je ono što se meni čini da je najveće promjena – dišu zajedno, bore se zajedno, slave zajedno, vjeruju u sebe kao ekipu i vjeruju da mogu postići nešto veliko i ponašaju se tako. Uz takav pozitivan naboj i vrhunske sposobnosti stižu i vrhunski rezultati.

Na svom Facebook profilu napisali ste da je izbornik Zlatko Dalić odigrao odličnu ulogu u cijeloj ovoj priči, zašto tako mislite?

Do dolaska Zlatka Dalića naša reprezentacija djelovala je pomalo anemično i izgubljeno, a imali smo vrhunske igrače. Nešto je nedostajalo. Dalić je to što je nedostajalo donio svojom povjerenjem, svojim radom, svojom osobnošću. Pokazalo se da je odabirom Zlatka Dalića za izbornika hrvatska reprezentacija dobila pravog čovjeka u pravom trenutku na pravom mjestu. Objasnit ću kako ja to vidim kao psiholog: o njegovom nogometnom znanju sudim po rezultatima, očito zna što radi, no ono što se pokazalo ključnim su karakteristike njegove osobnosti – pozitivan, ne kritizira i ne dopušta da ga uvuku u negativizam ili kriticizam, smiren, visoke samokontrole, ali i emocionalno topao, usmjeren cilju, realističan, ide korak po korak, usmjeren na sadašnji trenutak, ne raspreda o prošlosti i ne fantazira o mogućoj budućnosti, otvoren za suradnju, i za novinare i za javnost, nimalo bahat, sluša, razgovara, promišlja, daje povjerenje igračima i dovoljno slobode da mogu preuzeti odgovornost za svoje odluke, ali dovoljno siguran i čvrst da donese odluku za koju preuzima odgovornost. To su karakteristike dobrog vođe. Vjerujem da je već jako umoran od tolikog davanja sebe, ali niti se požalio niti je to pokazao. Jednako se ponaša kao i na početku – smiren, pozitivan, gura naprijed.

Svi smo u euforiji. Je li to normalno ili možda pretjerujemo?

Apsolutno je normalno! Ovo je neviđen uspjeh za ovako malu zemlju sa svega 4 milijuna stanovnika. Toliko živi u pola Londona! To je „nenormalan” uspjeh, pa je normalno „nenormalno” se ponašati u tako „nenormalnoj” situaciji. Jako me raduje ta euforija jer smo napokon prestali sa žalopojkama, pesimizmom i kritiziranjem svega oko sebe. Ljudi se vesele, razmišljaju i razgovaraju o prošlim i nadolazećim utakmicama, o ponašanju igrača koji su pokazali ustrajnost, upornost, „nenormalnu” izdržljivost. Uspjeh naših Vatrenih nas je sve povezao pozitivnim emocijama – osjećajem radosti, nacionalnog ponosa, povjerenja i nade. A svega toga nam je nedostajalo.

Što će biti nakon prvenstva, kada se svi vratimo u realnost?

Neko vrijeme ćemo još biti pod utjecajem ovih pozitivnih emocija, a onda ćemo se polako vraćati u svakodnevni realitet, ali sa sjećanjem na ove lijepe trenutke kad smo svi bili povezani i ponosni na zemlju u kojoj živimo. Voljela bih da od Dalićevih Vatrenih preuzmemo i u svojim životima primjenjujemo svakodnevno te principe uspjeha: ustrajnost, vjeru, upornost, optimizam i rad, rad, rad…..nema žalopojki, nema okrivljavanja, nema prebacivanja odgovornosti na druge.

Što mislite o političarima koji se naslikavaju po Rusiji, a s druge strane ‘pola’ Hrvatske je iselilo, dok je dobar dio ostatka koji je ostao doma napola gladan?

Ja ne bih bila tako kritična. Ovo je takav trenutak u kojem sve vibrira pozitivnom energijom i uspjehom. To je ugodno iskustvo, a svatko se želi osjećati ugodno. U ljudskoj prirodi je zapisana težnja ka ugodi. Političari lakše mogu realizirati put u Rusiju, obzirom na njihova mjesečna primanja koja su znatno iznad hrvatskog prosjeka. No i oni su ljudi, i sigurna sam da neki od njih istinski vole i prate nogomet, bez obzira na to da li su u poslovnom dijelu života ministri, zastupnici ili predsjednici. A možda i oni nauče nešto iz ponašanja našeg izbornika koji se prihvatio posla u teškom trenutku za reprezentaciju, bez velikih obećanja.

Kako iskoristiti ovaj velebni uspjeh Vatrenih u gospodarskom i psihološkom smislu?

Mislim da sam na to pitanje uglavnom do sada već odgovorila. Svatko neka krene od sebe i zapita se što mogu još danas učiniti da mi bude bolje, da se bar malo bolje osjećam u privatnom dijelu života kao i u poslovnom. Da bude bolje meni, ali i ljudima uz mene. Mala promjena može pokrenuti čudo. Eto, kažu seizmolozi da su zabilježili podrhtavanje tla na cijelom teritoriju Hrvatske kad je Mandžukić dao gol i kad je sudac označio kraj utakmice. Svaki pojedinac je skočio od radosti i cijela zemlja se tresla. Kad bi svatko preuzeo više osobne odgovornosti za svoje ponašanje, pokrenuli bismo Hrvatsku brže i snažnije u smjeru razvoja i prosperiteta.