[FOTO] KOLUMNA S djetetom u „divljinu“

Neki dan smo išli na Dravu. S klinkom. Do spruda. I trebali smo prehodati dio Drave. I meni je to bilo normalno. I mom djetetu je bilo normalno. Gacale smo s obućom u rukama. Namočile smo odjeću i jedva čekale da stignemo na sprud da se možemo obuti kako nas kamenčići više ne bi boli za gola stopala.

Diana Bartolić // Foto: Klikaj.hr
Diana Bartolić // Foto: Klikaj.hr

Djeca mogu gotovo  sve. Ono što pretpostavljamo da ne mogu je zapravo samo limit u našoj glavi. Glavi odraslih. Ljudi su najčešće prepuni tih limita i neutemeljenih strahova. I to sam doživjela nebrojeno puta kroz komentare nepoznatih prolaznika. Neki se dive, neki osuđuju u rukavicama ili bez njih. Zašto? Zato što vodim dijete u sve vrste „divljina“.

Doba tehnologije, 21. stoljeće i blablabla i svi klinci imaju mobitele, tablete, Internet, razne gadgete  čija se popularnost mijenja iz tjedna u tjedan. Nisam protiv toga za djecu. ALI  u granicama. Razumnim. Prema godinama djeteta. I ne, nitko me ne može uvjeriti da je jednom djetetu od 6-7 godina potreban najnoviji iPhone s karticom s neograničenim pozivima, porukama i megabajtima. I sve moguće igrače konzole. I vlastito računalo. I tablet. I hrpa gadgeta. Oni to žele, naravno. Trebaju li? Ne. Je li dobro za njih da cijele dane vise na svim tim tehnologijama? Ne.

Osobno smatram da tehnologije imaju puno prednosti za klince kada ih koriste uz nadzor roditelja, u ograničenom vremenu. I mislim da ne trebaju sva tehnološka čuda da izrastu u savršene odrasle osobe. Da, ponekad je svakom roditelju kad ima hrpu posla dati klincu da se zabavlja s nečim takvim i duže nego bi mu inače dopustio. Ali ključna riječ je ponekad.

Roditelji često po Facebooku „lijepe“ na svoj zid kojekakve statuse u kojima nabrajaju sve razlike između njihovog super djetinjstva i djetinjstva današnje djece. S nostalgijom se prisjećaju veranja po drveću, igranja vani, „kuhanja“ u blatu i UVIJEK zaključuju da je to bilo pravo djetinjstvo. Dakle ono bez hrpe tehnologije. Dakle ono različito od djetinjstva većine današnjih klinaca. E pa roditelji dragi, upravo vi stvarate djetinjstvo vaše djece, zašto im onda stvarate djetinjstvo za koje smatrate da je gore od vašeg?

Neki dan smo išli na Dravu. S klinkom. Do spruda. I trebali smo prehodati dio Drave. I meni je to bilo normalno. I mom djetetu je bilo normalno. Gacale smo s obućom u rukama. Namočile smo odjeću i jedva čekale da stignemo na sprud da se možemo obuti kako nas kamenčići više ne bi boli za gola stopala. Ali uživale smo u svakom koraku. Uživale smo u još hladnoj dravskoj vodi koja je strujala preko naših stopala. Gledale smo ptice i sunčale se. Penjale smo se po kosturima drveća koje je Drava za vrijeme visoke vode nanijela na sprud, a kod povlačenja ostavila kao dokaze vlastite snage i moći. Vidjele smo dabra. Vidjele smo srne kako prelaze na drugu obalu.  Uživale smo u svakom trenutku.

A onda kad smo se krenuli vraćati voda se malo podigla. Ne puno, no dovoljno da nam povratak bude još zanimljiviji. I kad smo prehodale Dravu vidjele smo da na obali stoji ribič. Pristojno smo ga pozdravile, a on je sudeći po boji glasa zgrožen upitao: „Ne bojite se voditi dijete ovdje?“ Samo sam se nasmijala. Nemam se potrebe više opravdavati  začuđenim ljudima.

Gotovo svagdje gdje idemo vodimo dijete s nama. Ne, ne ugrožavam joj život. Ne ostavljam ju bez nadzora, ne vodim ju na rub litice, ne tjeram ju da se penje na planine bez predaha. A penje se na planine. I može bez predaha duže nego ja. I ne misli da je posebna zbog toga. Njoj je to normalno, jer smo to oduvijek takvim i prikazivali. I trebalo bi biti normalno. Normalno kao penjanje na orah u našem voćnjaku. Normalnije nego cijeli dan igrati igrice.

Ne propustite: