Pero Tomas poznati je koprivnički bodybuilder, prema pisanjima, ali i pričanjima mnogih, dobro upućenih u taj sport, jedan od najboljih s ovih prostora ikada. Njegova karijera, praćena sjajnim uspjesima, napredovala je strelovitom brzinom, jednostavno je bio stvoren za bodybuilding.

No, prošle godine uslijedilo je natjecateljsko umirovljene. Sa samo 26 godina, kada mnogi bodybuilderi tek dobivaju na zamahu, Koprivničanac je rekao “dosta” u velikom stilu. Na Svjetskom prvenstvu u bodybuildingu i fitnessu u slovenskom Kopru, prema pravilima IBFF-a, Tomas je osvojio prvo mjesto, obranivši tako naslov svjetskog prvaka.

Nakon više od godinu dana života bez svakodnevnog prkošenja silama fizike, Tomas je s nama podijelio svoja brojna iskustva, uspone i padove, smijeh i suze, podršku najbližih i predrasude neupućenih.

Zašto ste se odlučili za sportsku mirovinu?

Lijepo zvuči pitanje kad kažete mirovina, kao da nešto dobivam zauzvrat za sve što sam postigao. No, upravo u tome se krije i odgovor zašto se više ne bavim natjecateljskim bodybuildingom. Dakle, uvjeti za današnjeg sportaša su barem u ovom sportu, da se lijepo izrazim, nikakvi. Dakle, to je jedini i pravi razlog mog odlaska s bine. Nisam onaj tip da se vrtim u krug i svake godine budem isti pa sam odustao. Želim svake godine biti sve bolji i u samom vrhu ovog sporta, a to zahtjeva puno bolje uvjete i mogućnosti, pritom se najviše to odnosi na financijske mogućnosti. Ako nekad budu bolja vremena i konačno i u našoj zemlji bodybuilding i fitness zasjaju, ja sam spreman drage volje vratiti se i ponovno biti prvak, jer svo znanje i preduvjete za to imam, a motivacije nikad ne manjka. Iako nisam u natjecateljskoj formi, rekreativno sam u treningu konstantno i iz tog razloga povratak ne bi bio nikakav problem. Uz posao imam i par klijenata koje pripremam za natjecanja ili rekreativno.

Odakle uopće želja za bodybuildingom? Kako je sve to počelo?

Želja za bodybuildingom, vjerujem nakon svega, da je jednostavno proizašla iz djetinjeg viška energije. Volio sam gotovo sve sportove i rado prisustvovao svakoj igri gdje se može potrošiti što više energije. Odrastao sam uz nogomet, kao većina klinaca, i danas ga volim igrati. Volio sam rukomet, trenirao i šah, ne bi vjerovali, ali i tu se da potrošiti puno energije, jer mozak je najveći potrošač. Odbojka, košarka, kad god je bilo društvo za to, ja sam uvijek bio za. Bodybuilding se istaknuo pred ostalim sportovima kao nešto specijalno i najteže, a kako sam ja zahtijevao sve više i više potrošnje i izazova bodybuilding se našao kao pravi odgovor za mene. Sport od 24 sata ili, bolje rečeno, životni stil kojem se moraš maksimalno posvetit. Brat Mladen je tu odigrao važnu ulogu u samom početku jer me uputio u zdrav način bavljenja tim sportom, s medicinske strane kao liječnik, jer ipak danas se nažalost bavi sportom na način da je prioritet pobjeda pa tek onda zdravlje, dok je kod mene bilo obratno, baš zbog bratova načina razmišljanja, a kasnije i trenera Danijela Maltara koji je također i moralno osvješten i odgovoran, i naravno, uz sve to, posjeduje potrebno znanje. Rekao bi najveći znalac ovoga sporta na našim prostorima, a vjerujem i znatno šire.

Gdje ste trenirali? Koliko često?

Najprije kod kuće, gotovo četiri godine do svoje 16. Nakon toga, bio sam u obližnjoj teretani kod Zlatana gdje je počela suradnja s Maltarom, punih šest godina. Nakon 22. godine, dalje nastavljam nadograđivati se na svoju ruku i nizati dobre rezultate u teretani na bazenima Cerine. U periodu priprema nerijetko sam u tjednu imao sedam treninga, dakle svaki dan, dok sada rekreativno tri do četiri puta, ovisno o vremenskim mogućnostima.

Opišite nam kako je izgledao trening za vrijeme priprema za natjecanje, a kako za vrijeme natjecateljske stanke?

Najveća razlika treninga u pripremama i izvan sezone je u intenzitetu. Recimo da su u pripremama treninzi bili gotovo svaki iznad 90%, dok je sada intenzitet oko 70-80%. Zašto je to tako? Pa najprije zato jer u priprema je prehrana daleko količinski obilnija i kvalitetnija. Plus naravno suplementacija koja puno pomaže kod oporavka. Tako da si tada u tom periodu možete dopustiti forsiranje koje ubrzava vaš napredak, no tu treba biti vrlo oprezan. Ako se tijelo ne sluša, može biti dvosjekli mač. Imunitet lako padne kad je tijelo iscrpljeno pa morate imati vrlo dobru procjenu koliko vaše tijelo može pratiti vaš um. I mogućnost ozljede je veća. Dakle, mora postojati sklad duha, uma i tijela. Zato, preporuka, bez stručne pomoći nemojte se upuštati u takve eksperimente. Sad, u rekreativnom periodu, ipak ni prehrana ni suplemetacija nije prisutne u tim količinama tako da puno opreznije radim.

Kako izgleda prehrana bodybuildera?

Prehrana bodybuildera u kratkim crtama, prije svega, mora biti visoko proteinska, dakle, bogata bjelančevinama. Nadalje, naravno, svo povrće, svo voće je uključeno, maknuti su brzi ugljikohidrati, brzi šećeri i općenito unos ugljikohidrata je niži, jer cilj je povećati mišićnu masu, a mast, odnosno masne zalihe u tijelu smanjiti. A to se, logično, čini na taj način, naravno, dugoročnim režimom. Nema puno mudrosti, bilderi jedu jednostavno zdrave namirnice, zdravu hranu, samo u nešto većim količinama. Prilagodba na taj način prehrane je kod mene trajala dugo. Pošto sam krenuo ozbiljnije vrlo rano, sa svojih 16 godina, naravno, bilo je teško odmah postati čvrst karakter i držati se svih pravila prehrane, tako da su mi trebale gotovo tri godine da uspijem izgraditi čvrst karakter da mogu izdržati taj način. Što se natjecanje bliži, prehrana postaje rigoroznija, sve više se smanjunu masti i ugljikohidrati i time postaje sve teže. Bilo je teško prilagoditi se, ali kad nešto volite onda i nije tako teško. Pogotovo kad znate da je pogodno za vaše zdravlje.

Kako bi vi uopće predstavili bodybuilding?

Bodybuilding je, uz atletiku i gimnastiku, jedini pravi sport, sve ostalo su igre, rekao bih. To je sport i životni stil u jednom. Zahtjeva potpuni angažman ako želite uspjeti. Natjecateljski bodybuilding i fitness su, ukratko, vizualna usporedba najsnažnijih tijela. No, postoje naravno pravila. Za pobjedu je potrebno puno toga. Ne morate nužno biti najveći da bi pobjedili, upravo zato je zanimljiv. Pobjednik mora imati puno komponenata te u nekom smislu biti kompletan. A to su, mišićna masa, naravno, definicija, dakle, što manje masti u tijelu, simetrija, da su svi dijelovi tijela podjednako razvijeni, te sam nastup na bini kojim svatko od natjecatelja mora što bolje prezentirati upravo sve te komponente. Tad suci odlučuju tko je najkompletniji u svemu. Kod mene je to funkcioniralo vrlo solidno, imao sam sve potrebne komponente za dobar rezultat. Možda najslabija karika bila mi je definicija jer nisam imao potrebne uvijete, ali ostale stvari su bile na svojem mjestu, tako da je to odlično funkcioniralo.

Kako je vaša obitelj u počecima karijere reagirala na vaš sportski odabir? Jeste li uvijek imali punu podršku?

Obitelj je stub mog odgoja i uvijek su mi bili podrška u svemu. Svakako, uvijek je bilo roditeljskih savjeta opreza kojeg nikad dosta i to me uistinu uputilo u ispravan put, i u životu i sportu. Za to sam jako zahvalan obitelji, svima koji su bili podrška. U početku, naravno, vjerojatno su mislili da je to faza, kao i kod svakog pubertetlije, no kasnije su vidjeli da je to prava ljubav prema sportu. Na kraju im je žao, kao i meni, da već tako rano moram napustiti sport, no svi mi u obitelji smo vjernici i vjerujemo da za sve postoji razlog, tako da nitko, pa tako ni ja, ne žalimo za uloženim trudom, jer puno sam toga naučio kroz ovaj sport. Stoga, samo mogu reći, jedna jako lijepa faza mog života, kada sam uživao u onom što volim raditi.

Koji su vam najveći uspjesi i najvažniji trenuci karijere?

Najveći uspjeh, sada nakon svega, rekao bih jest ono što sam naučio kroz taj sport, sve ono što je ovaj sport u meni izgradio. Kao, na primjer, disciplinu, odricanje, red, rad, upornost, iskusio sam i glad i sitost. Volim navesti glad jer me ona naučila cijeniti hranu i male stvari koje danas uzimamo zdravo za gotovo. Glad kažem jer to nije obična glad, kao što smo mi svaki dan gladni. Ja to volim reći, nova dimenzija gladi je ona koju mi iskusimo kada budemo često danima bez unosa energije. Slabost, jakost, marljivost, poniznost, poštivanje i mnoge druge pojmove koje sam spoznao nezaboravno su iskustvo koje mi pomaže lakše razumjeti sve na ovom svijetu. Od sportskih rezultata nekako najviše pamtim engleski Mr. Universe 2010. u Southportu. Najveći sportski događaj za mene, ne samo radi rezultata, kasnije je bilo i većih pobjeda od te, nego zbog samog iskustva. Bilo je posebno biti prvi Hrvat Mr. Universe ikad. Nakon tog natjecanja ništa više nije bilo isto u mom životu. Promijenilo je u meni mnoga razmišljanja, kako je sve ipak moguće uz velik trud. Svakako ogromno iskustvo za mene.

Je li bilo i nekih teških trenutaka, odnosno padova?

Teški trenutci u bodybuildingu su česti. Svaki dan dižete težak teret, nerijetko preko 200 kilograma, tako da su teški trenuci učestali. Haha, malo šale. Pa, gledajući sport, bilo je nekih težih trenutaka, gladi i slabost,i kada je faza definicije u samom završetku priprema pred natjecanje, no to je sve izdrživo kada imate cilj. Tako da se ne mogu žaliti na neke posebno teške trenutke, Bogu hvala. Teški trenuci su onda kada ne dobijete razumijevanje i poštovanje za ono što radite i što ste postigli. Jedino je možda to teško shvatiti, kao mladom čovjeku i sportašu gladnom uspjeha. No, sada sam izgrađeniji, tako da ni to više nije problem.

U bodybuildingu su česti slučajevi dopinga. Imate li kakvih iskustava s time i kakvo je vaše mišljenje?

Doping da, dobro pitanje koje zahtjeva iscrpan odgovor. Prije svega, valja imati neko osnovno znanje o tome što je doping, a što ne, da bi govorili o tome. Nerijetko, radi suplemetacije koje uzimamo, u ovom sportu prozvani smo dopingiranima, no zapravo se radilo o dodacima prehrani kojima se uz velik trud može doći do zavidnih rezultata, bez “pravog” dopinga. No, samo ako ste uporni i konstantni u svom radu. Što se tiče onog “pravog” dopinga, koji je ilegalan, za razliku od dodataka prehrani koji su legalni, pa ajmo tako podijeliti doping. I tu bi se dalo puno raspravljati o tome što je ilegalno, a što legalno, što je štetno, a što benigno, odnosno bezopasno. Zemlje su podijeljene i ne vladaju isti zakoni u svima, no smatram da postoje ilegalne stvari koje nisu štetne, dapače, vrlo su pogodne za metabolizam i naše tijelo, tako da je to tema za neku dužu raspravu i sa znanstvenog stajališta. Previše vrsta dopinga je danas “izmišljeno”, da se tako izrazim, pa je ljudima teško doći do odgovora što je dobro za njih, a što ne. Da ne ostanem previše tajanstven, recimo, za hormon rasta nisu utvrđene nikakve nuspojave te, dapače, daje se kao lijek u terapiji ljudima nižim rastom. U sportskom svijetu općenito, ne samo u bodybuildingu, hormon rasta najčešći je doping. bodybuilding je tek četvrti sport po redu koji koristi doping. Prije njega su biciklizam, atletika i nogomet. Mnogi ljudi se bore za legalizaciju tog proizvoda, no još uvijek nije nigdje stupio u legalan svijet. Teška je to tema za razgovor, isto se uspostavilo i s nekim drugim anaboličkim sterodima, poput testosterona i slično. Naravno, sav taj doping morao bi, kao i svaki lijek, biti praćen pod stručnim okom da bi imalo pravilnog i pogodnog učinka za naše tijelo. Da ne dođe do predoziranja i drugih nepotrebnih posljedica. Svakako želim savjetovati da ukoliko nemamo znanje o toj temi, da se držimo legalnog i zdravog.

Mnogi vas opisuju kao izrazito karakternog, predanog radu i jednim od najboljih bodybuildera s ovih prostora ikada. Kako bi vi sebe opisali kao sportaša?

Hvala na komplimentu, tko god je to napisao. Pa, kada bi morao jednom riječju izreći koji je ključ moga uspjeha, onda bi rekao da je to konstanta. Zaista, od svoje 12. godine ja nisam prestao trenirati, sve do sada, i dalje treniram. To znači da nije bilo tjedna da ja nisam napravio barem jedan trening, a i to su rijetki slučajevi, kada sam bio bolestan ili slično sprječen. Takvih slučajeva mogu nabrojati na prste jedne ruke. Gotovo uvijek su tu tri treninga tjedno ili više. Dakle, to je konstanta koja mi je uštedjela vrijeme pred konkurencijom i smatram da sam jedino iz tog razloga postao najmlađi prvak par federacija. Iako mnogi vole moj uspjeh pripisati genetici, ja se s time ne bih složio. Istina, genetika mi je dala možda lijep oblik tijela za ovaj sport, no svakako ne onu ključnu stvar, a to je genetsku sklonost za rast i razvoj, dakle, hormonsku podlogu. To je genetika koja pomaže u svakom sportu, no u mojoj karijeri ona nije slučaj. Do kraja srednje škole bio sam mršav i igrao nogomet. Roditelji mi nisu ogromni, dapače, ljudi su prosječne građe, tako da nisam imao nikakve genetske “pomoći”, da se tako izrazim. Ja volim reći, naše tijelo je prilagodljivo svemu, i radu i neradu. Samo, u slučaju nerada moramo biti spremni na posljedice koje nam se neće baš svidjeti. Zato ja nisam puno odmarao od rada. Naravno, bilo je faza kao što sam i sad, off i in season. Dakle, u i izvan sezone, ali rad je bio uvijek prisutan. Kada vidim rad i trud, svaka osoba me motivira da i ja budem bolji u onom što radim.

Kako ljudi gledaju na vas? Jeste li se ikada susreli s nekim neugodnim predrasudama?

Najteže je kada ne dobijete razumijevanje i poštovanje prema onom što radite. Tako da, bilo je svega. Iz svega toga naučio sam samo kako nikad neću govoriti ništa loše o nečemu što ne poznajem pa makar mi se i ne sviđalo. Naučio sam da ako mogu nekome uputiti lijepu riječ i podršku, onda ću to i učiniti, ako ne mogu, radije ću šutjeti nego vrijeđati i omalovažavati svojim predrasudama, jer od njih nitko nema koristi. Dakle, ne želim biti beskoristan. Predrasude koje možda i sam ponekad imam prema određenim skupinama ljudi svakako se trudim iskorijeniti iz sebe, da se ne bih slučajno izravnao s tim ljudima koji to čine. Vjerujem da svijet pošteđujemo svojih beskorisnih negativnosti na taj način i činimo ga ljepšim i punijim poštovanja jedni prema drugima.

Čime se bavite sada? Nedostaje li vam natjecateljska strana sporta?

I dalje radim svoj posao u bolnici. U bodybuildingu ostajem kao rekreativac, uvijek u treningu, tu i tamo pripremam neke od mlađih generacija za natjecanje i rekreativcima pomažem u njihovim ciljevima. Želja mi je da svoje znanje i iskustvo prenesem na druge te jednog dana pripremim nekoga tko će biti puno bolji od mene. Natjecanje i bina, neću lagati, nedostaje, to je u meni, to volim. No, svakako, hobi u mom životu ima svoje mjesto tako da zasigurno ne spada u vrh životnih prioriteta, nego spada tamo gdje hobi treba biti, a to je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Postigao sam što sam htio u ovom sportu, tako da mi ne bi bilo žao da više nikad ne stupim na binu, no ja se držim one “nikad ne reci nikad”, tako da, ako se mogućnosti nekako ipak izrode, ja ću biti spreman.

Što biste savjetovali mladim, nadolazećim bodybuilderima, ali i kakav savjet bi dali općenito kada je u pitanju ovaj sport?

Snove treba živjeti. Uživajte u radu onog što volite. Ako su to bodybuilding i fitness, onda znajte uživati u njemu, nedajte da vas uzme, vi kontrolirajte bodybuilding, a ne on vas. Gledajući mnoge mlade, vidim upravo suprotno. Izgradite najprije svoj duh, znajte što želite od života, pa tek onda krenite u realizaciju. Nemojte da vam to bude jedina opcija u životu i da se nadate da ćete ovdje u Hrvatskoj od toga živjeti, da će vas netko pomoći pogurati i slično. Uzdajte se jedino u svoje snage. U bodybuildingu ne postoji sreća kao u ostalim igrama. “Kako siješ tako ćeš i žeti”. Odnosno, rezultati će biti sukladni vašem radu. Dan po dan. Ostvarite pozitivan stav prema svemu, poštujte se međusobno, poštujte i druge sportove i druga zanimanja. Lako je izgraditi negativnost i predrasude, i prema sebi i prema drugima. Izgradite ljubav prema sebi i prema drugima i tako se bavite sportom. Jer jedino tada živite zdravo. Nemojte zaboraviti da ste se sportom krenuli baviti iz ljubavi, a ne iz mržnje. Ostanite veseli i zdravi.

Ne propustite: