FOTO Zimska čarolija moćnog Velebita

Svaki dio ove izuzetne planine poseban je i svaki posjet bilo kojem njegovom dijelu obogaćuje čovjeka na toliko mnogo načina.

Diana Bartolić // Foto: Klikaj.hr
Diana Bartolić // Foto: Klikaj.hr

Brojni planinari u potrazi za posebnom, divljom ljepotom koju pruža, uvijek iznova dolaze na njegove staze. Svaki put sa sobom donose pristojnu dozu strahopoštovanja koju ovaj naš div zaslužuje, ali svaki put odlaze noseći sa sobom nešto neprocjenjivo. Neopisivo bogatstvo, pomaknute vlastite granice, pruženu slobodu uma i tijela i prizore u sjećanjima koji su toliko jaki u svojoj ljepoti da ih ni najbolji fotografi ne mogu u potpunosti zarobiti u okvire fotografije. To je Velebit, planina s dušom.

Svaki dio ove izuzetne planine poseban je i svaki posjet bilo kojem njegovom dijelu obogaćuje čovjeka na toliko mnogo načina. Odlučiti se na koji njegov dio ići ovisi o brojnim detaljima i pojedinostima, ali i odluci o tome koliko dugo ćete se družiti s ovim divom, hoćete li trebati smještaj i kakav smještaj ćete potražiti. Planinarski domovi obično su prvi izbor planinarima, no u ovo zimsko doba treba dobro znati koji od njih radi i kakvi su uvjeti grijanja u njima. Oni uvijek odišu dobrom atmosferom i vjerojatno su najbolji izbor ako ih ima u blizini vašeg velebitskog odredišta.

Mi smo se odlučili za Srednji Velebit. Smjestili smo se u dragom nam hostelu u Baškim Oštarijama. Hostel je otvoren u staroj školi nakon propasti hotela Velebno. Djelatnici su ljubazni, a zbog prijateljske atmosfere već nakon 20-ak minuta osjećat ćete se kao doma. Spavaonice su uredne, a ako ipak želite malo privatnosti možete rezervirati posebnu sobu.

Restoran unutar hostela nudi odličnu domaću, ličku hranu koja itekako prije nakon cijelog dana vani na snijegu.

Hostel ima i konjušnicu, s prekrasnim konjima. Konji Sokol, Jadran, Enis i meni najdraži Soko su toliko divni da se ne možete dobar dio dana odvojiti od njih. Može se jahati, voziti se kočijom u snijegu ili samo uživati opuštajući se u druženju s tim plemenitim životinjama.

Nakon uživanja s konjima i finog ručka vrijeme je za skijanje i sanjkanje. Staza je dobro uređena i garantira odličnu zabavu na snijegu. A za vama dok se spuštate, veselo trčkara simpatično i zaigrano štene koje je svoj dom, a i toplinu u ovim hladnim zimskim danima pronašlo upravo u hostelu.

Nakon igranja na snijegu, vrijeme je za ozbiljnije aktivnosti i spremamo se na vrh Kizu, s visinom od 1274 metara. Iako nije među najvišim vrhovima našeg diva Velebita, zahvaljujući svom položaju pruža očaravajuće vidike. Dan prije nas na Kizu se uputilo društvo mladića no došavši do podnožja odustali su. Od kada je zapao snijeg zadnji ljudski tragovi sežu samo do podnožja. Snijeg je dosta visok, ima i zaleđenih dijelova, no samouvjereno krećemo gore. Uspon nam je ipak više zanimljiv nego naporan, iako je oprez potreban kod svakog koraka. Izmjenjuju se strmiji i ravniji dijelovi, dijelovi šume i proplanci, a u netaknutom snijegu proučavamo životinjske otiske. Nekoliko od zeca, nekoliko od divokoza. No, najbrojniji su upravo oni za koje oni koji ih poznaju puno bolje od mene kažu da su vučji. I izgleda da su išli istim smjerom kojim mi sada gazimo kroz dubok snijeg, gotovo da ih možemo koristiti kao smjernice. Na prvu su me ti poprilično svježi otisci iznenadili, no to je Velebit, divljina.

Na vrhu Kize skidamo jakne i kape i uživamo u blagom, no tu već toplom suncu i ispruženi na stijene upijamo njihove zrake da nam griju tijela, dok nam je ljepota prizora koju nam je pružio za nagradu što smo stigli do vrha već preplavila srca.

Ne propustite: