IN MEMORIAM Prije 25 godina napustio nas je doajen hrvatske naivne umjetnosti Ivan Generalić

Crtao je olovkom na vrećicama od papira u dućanu svog strica Franje Generalića, a te crteže je, došavši u dućan, ugledao tada student likovne akademije Krsto Hegedušić uskliknuvši: "To je kolosalno! Tko to slika?" Uslijedio je susret Krste Hegedušića s dječakom Ivanom Generalićem pa i Generalićeva prva izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1931. Taj prvi susret gradske publike i pozitivne kritike početak su jedne nove ere u umjetnosti hrvatske, a povijest je pokazala i umjetnosti Europe i svijeta...

Ivan Generalić // Facebook: Ivan Generalić
Ivan Generalić // Facebook: Ivan Generalić

Na današnji dan, 27. studenog, prije točno 25 godina, 1992., preminuo je doajen hrvatske naivne umjetnosti, najveći predstavnik hrvatskog naivnog slikarstva i jedan od najvećih svjetskih likovnih umjetnika prošlog stoljeća.

Njegova remek djela zauvijek će zlatnim slovima ostati zapisana u povijesti hrvatske umjetnosti.

O kakvom se velikanu najbolje govori njegova biografija…

Rodio se 21. prosinca 1914. godine od majke Terezije i oca Mate u malom podravskom selu Hlebine. Kada je bio malo dijete često je plakao. Tada bi ga majka prinijela svetim slikama koje su visile na zidu i on bi prestao plakati. Dok su se druga djeca igrala “skrivača” njegova igračka je bila grančica kojom je šarao po zemlji i od tada do smrti se nikad nije razdvajao od olovke i kista.

U pučkoj školi najviše je volio predmet crtanje i najveće veselje mu je bila risanka. Matematiku je najmanje volio. Kao dijete, da bi zaradio za slikarski materijal, postavljao je “kegle” (čunjeve) na seoskoj kuglani. Crtao je olovkom na vrećicama od papira u dućanu svog strica Franje Generalića, a te crteže je, došavši u dućan, ugledao tada student likovne akademije Krsto Hegedušić uskliknuvši: “To je kolosalno! Tko to slika?” Uslijedio je susret Krste Hegedušića s dječakom Ivanom Generalićem pa i Generalićeva prva izložba u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu 1931. Taj prvi susret gradske publike i pozitivne kritike početak su jedne nove ere u umjetnosti hrvatske, a povijest je pokazala i umjetnosti Europe i svijeta. 1934. godine se oženio Ankom Kolarek, a 1936. rođen mu je sin Josip. 1938. bio je na fronti “u rodu teškog mitraljeza”. U to doba je najradije slikao siromake, dražbe, Cigane i lazare, kao i sve oko sebe što je vidio u selu.

1945. postaje član Udruženja likovnih umjetnika hrvatske (ULUH).

1953. izlaže u Parizu gdje živi puna dva mjeseca i slika ulice grada i mostove Sene. Od svih lijepih kritika upućenih njegovoj umjetnosti najviše mu se svidjela kritika francuskog književnika i kritičara Marcela Arlana: “Rodila ga je zemlja. On posjeduje njenu milinu, mudrost i draž. I ne treba mu drugih vodiča.” Obišao je mnoge galerije i muzeje, pa i Louvre gdje se divio, kako kaže, najviše Mona Lizi.

U povodu zapažene retrospektivne izložbe u Parizu piše Josip Depolo: “Svježi hlebinski zrak provjetrio je pariške salone i taj Generalićev dolazak na pariški asfalt s hlebinskim kravama, krdima svinja i teškim i statičnim hlebinskim seljacima imao je u sebi nečeg od one šagalovske pustolovine četiri desetljeća ranije. Od te izložbe bilo je potrebno svega nekoliko godina da se Generalić afirmira na međunarodnom planu i da suvereno zasjedne u ispražnjenu stolicu Henrija Rousseaua…”.

1959. nastaje, po procjenama mnogih poznavatelja, njegovo najkapitalnije djelo “Jelenski svatovi”, slika pred kojom svaki gledatelj ostaje zadivljen.

Na pitanje zašto slika, doajen odgovara: “Ne znam, kao što ne bi znao odgovoriti niti kad bi me netko pitao zašto živim.” Očito je da velikan iz Hlebina ne bi mogao živjeti bez slikanja.

Gledajući prirodu, sve ono što misli i osjeća, neposredno iz srca i duše prenosi na papir, platno i staklo.

Tko će nabrojati sve njegove izložbe, samostalne ili skupne? Tko će nabrojati sva njegova djela razasuta po galerijama, muzejima i privatnim kućama diljem svijeta? Čije će pero moći opisati svu milinu, draž i snagu njegovih slika…

Za sobom je povukao svojim snažnim talentom i osobom čitavu “vojsku” talentiranih sljedbenika. Iza njegove prve generacije hlebinske škole (Ivan Generalić, Franjo Mraz, Mirko Virius) slijedi druga generacija slikara (Franjo Filipović, Dragan Gaži, Josip Generalić, Mijo Kovačić, Martin Mehkek, Ivan Večenaj) te niz mladih i talentiranih imena treće i četvrte generacije hlebinske škole. Govorio je: “Ja sam general svoje slikarske vojske!”

Rado je pomagao mladim slikarima dajući im savjete koji su im bili potrebni za njihov brži slikarski napredak.

1975. mu, nakon duge i teške bolesti, umire supruga Anka. Iste godine nastaje impresivno djelo “Autoportret”. Pet godina nakon smrti supruge oženio se Rozom iz susjednog sela Sigetec, s kojom je proveo preostali dio života, do dana svoje smrti 27.11.1992. u Koprivničkoj bolnici. Pokopan je u selu Sigetec.

Za svoje djelo Predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman posthumno je Ivana Generalića odlikovao Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića.

Ne propustite: