KOLUMNA Američki san na hrvatski način

Pravo na život, sloboda i težnja za srećom. Deskriptivno, politička ideja i mit ukorijenjen u sve pore zapadnjačkog života. No, ostaje upitno, postoji li u 21. stoljeću?

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Prisutan ili ne, zaključivo je da se mnoge pozitivne povijesne stvari više neće dogoditi. Barem ne u toj mjeri. Algebarski gledano, u slučaju manjka inovativnosti i posljedične (ne)produktivnosti, ne možemo očekivati da će svaka naredna godina biti bolja samo zato što se to od čovječanstva očekuje. Željeli to prihvatiti ili ne, u kojoj god mjeri bilo teško shvatiti, gospodarstvo nije perpetuum mobile niti će to ikada biti. Paradoksalno, kontroverzni republikanski predsjednički mandat u najvećem prekooceanskom gospodarstvu svijeta u predizbornoj kampanji izjavio je da američki san već odavno ne postoji, štoviše, mrtav je.

Nada umire posljednja. Također, i ideali. Globalno raslojavanje društva rezultiralo je, u najmanju ruku, kapitalnom alokacijom o kojoj mnogi američki oci nisu sanjali ni u najluđem snu. Ili? Bez obzira na osobne preferencije, razmišljamo li o potonjem kroz prizmu teorije igara ili pak zavjera, američki san je krenuo u ponešto drugačijem smjeru prethodnih desetljeća. Holistički gledano, većina velikih inovacija čija svakodnevna upotreba je u najvećim globalnim gospodarstvima ugledala svjetlo dana tek ranih tridesetih godina dvadesetog stoljeća, neće se više ponoviti. Stoga, ne čudi činjenica da se najveće globalno gospodarstvo s protekom vremena odmaknulo od onoga što se svojevremeno nazivalo rogom izobilja kuća, automobila i aparata.

Hrvatski san, ukoliko uopće i postoji, nešto je sasvim drugo. Ne samo da je šarlatanski uspoređivati, u isto vrijeme pohlepnog i liberalnog globalnog gospodarskog behemota sa skromnim i konzervativnim dalmatinerom hrvatskog podrijetla, prvenstveno, postavlja se pitanje dugoročne održivosti kvalitete životnog standarda i kapitalne alokacije pojedinca. Bez obzira što je broj zapadnjaka koji još uvijek zagovara američki san podjednak onom koji smatra da se više zaista neće ponoviti, paradigma istog osjetno je promijenjena. Nije li s vremenom broj onih koji teže oku vidljivom materijalnom bogatstvu pao u korist onih koji zagovaraju životni stil ‘koristi sve, a ne posjeduj ništa’? Upitamo li generaciju Y pod pseudonimom milenijalaca, vrlo vjerojatno je da ćemo doći do jednoznačnog zaključka – originalni američki san je mrtav. Jesu li u krivu? Ne, štoviše, reoriginiran getijevski američki san metamorforzirao je. Zvuči li prijevremeno umirovljenje kao novi trend mlađih generacija, modus operandi koji će se brzinom svjetlosti proširiti globusom?

Sudeći po hrvatskim prilikama, teško. Osim što nije lako profilirati se kao izvanredan stručnjak u svojem polju i sa popriličnom sigurnošću stajati iza svojeg ljudskog kapitala koji će tijekom godina isporučivati izdašne novčane tokove koji bi, sudeći po teoriji i glasu zdravog zapadnjačkog razuma trebali rasti svake godine, ne možemo se niti svi poistovjetiti sa zlatnim kokama silicijske doline. Iskreno, koliko od nas bi pristalo na život u skromnoj mobilnoj kamp kućici vodeći brigu o svakoj potrošenoj kuni ne mareći za stav sveprisutne zajednice petnaestak godina nakon završetka visokog obrazovanja? U isto vrijeme, ne čini li se rizično velik dio zarađenog novca plasirati na tržište kapitala i nadati se najboljem? U svojem izvornom obliku, američki san ne samo da ne zagovaraju, već ga mnogi nazivaju najvećom noćnom morom.

U kojoj mjeri je takav, mnogima nezamisliv, gotovo spartanski način života prihvatljiv? Složit ćemo se jednoglasno – rijetkima. No, što ako liberalna gospodarstva isti prihvate kao hir odvažnih? Petnaestak godina skromnog života uz istovremeno pasivno investiranje možda zaista postane novi američki san globalnih proporcija. Ionako, toliko ustoličena doktrina vječitih putovanja u mirovini koja u ovom slučaju traje gotovo polovicu životnog vijeka nije novost. Ovih dana preko bare popularna je misao: ‘Ako ne pronađete način da zaradite novac dok spavate, radit ćete do smrti’.

Ne propustite: