KOLUMNA Crna ljubav

Ima li boljeg osjećaja od onog, kada svako jutro miris svježe kuhane kave prostruji nosnicama, prodrma glavu, dok prvi gutljaji nježno klize niz grlo te razbuđujući i one okorjele spavalice (baš poput mene) polako, ali sigurno danu daju novi smisao.

Lea Brlek Katanec // Foto: Klikaj.hr
Lea Brlek Katanec // Foto: Klikaj.hr

 

Kada s nekim odlučite provesti život, mora da ste jako sigurni u svoju odluku. Kad se zaljubite, izgubite glavu. Tako je bilo i meni. Kada smo se upoznale, nisam ni slutila koliko ću se zapravo naviknuti na nju, koliko će mi nedostajati kada je nema te kako ću se osjećati svaki puta kada je – popijem. Intro je čudan?! Onda će ostatak teksta vjerojatno biti još i čudniji. Ovo je priča o mom omiljenom napitku, mojoj crnoj ljubavi, mojoj opsesiji. Srk, srk, srk!

Sve je počelo još u srednjoj školi. Upoznale smo se u jednom kafiću nakon nastave i otada smo u sretnoj vezi. I zasada mi ne pada na pamet prekinuti s njom. U početku smo dosta eksperimentirale, trebalo mi je neko vrijeme da se naviknem na nju. Naši prvi trenuci bili su poprilično gorki, sve dok s vremenom nisam shvatila da baš takav okus najviše i volim. Gorkasto-slatki. U početku je moja omiljena šalica kave izgledala ovako; više toplog mlijeka, manje kave, dvije vrećice šećera. Doze su se mijenjale s godinama, mi smo se sve više upoznavale i produbile svoj odnos. Da bi danas moj savršen omjer bio crna s malo hladnoga mlijeka i tek mrvicu šećera. Jer, sa šećerom je uvijek sve nekako slađe, zar ne?!

I dok su neki moji vršnjaci godinama ispijali nes iz svih mogućih vrećica i svih mogućih okusa, moja ljubav prema crnim zrncima iz dana u dan rasla je sve više. Gotovo mi je bilo nemoguće zamisliti dan bez nje. Bez kave. I dandanas je tako i još dugo će tako ostati. Tijekom studija naša veza bila je čvršća no ikad. Trebalo je ostati budan do dugo u noć, pripremajući ispite i pišući seminarske radove. I u svakoj ‘rupi’ između predavanja pila se kava, uglavnom ona s malo mlijeka, koju bih tek povremeno, kako je dan odmicao, ‘produžila’ s malo više istoga. Jer, kofein je gadna stvar.

Moj osobni rekord u ispijanju kave bio je sedam crnih dozica u jednom danu, što se uvečer, nakon cijeloga dana pokazalo uistinu kobnim. Napadaji smijeha, oči širom otvorene, visoki otkucaji srca, nesanica, bili su samo neki od jasnih znakova da sam ipak malo pretjerala. Nakon što sam se na jedvite jade uspjela smiriti i zaspati, odlučila sam ipak malo ‘stati na loptu’ i smanjiti svoje dnevne unose. Redukcija s onih sedam na tri šalice kave dnevno pokazala se kao sasvim dobra odluka. Dugo vremena to su bile moje tjedne doze ornosti, podrške i gušta. Sve više je bilo previše. Čak i za mene, kavopiju.

Dan započeti s kavom!!! Ima li boljeg osjećaja od onog, kada svako jutro miris svježe kuhane kave prostruji nosnicama, prodrma glavu, dok prvi gutljaji nježno klize niz grlo te razbuđujući i one okorjele spavalice (baš poput mene) polako, ali sigurno danu daju novi smisao. Čisti jutarnji orgazam. Tek nakon toga slijedi sve ostalo. To je ona sreća o kojoj sam vam ‘pričala’, šalica kave, tople, fine, mirisne, ooo da, to je to!

Uz kavu se radi sve, od buđenja do lijeganja. Ugodno se čavrlja, sklapa se posao, krati se vrijeme, sprema se ispit, uživa u šetnji,… Jer ona je naš suport kada dan postane težak, ona je terapija na radnom mjestu kada stres uzme maha, ona je naša utjeha u hladnim i mračnim zimskim jutrima, ona je razlog ugodnog društva i prvih ljubavi,… Ona je ona sitnica u danu, uz koju je sve nekako lakše i jednostavnije. Barem je tako meni. I nadam se da će još dugo tako i ostati. Čin čin!

Ne propustite: