KOLUMNA Guska, Martina i vino

Oduvijek je poznato kako Hrvati slave gotovo sve. Ne treba njima puno za povod. Samo da je 'kruha i igara'. Ili patke i mlinci.

Lea Brlek Katanec // Foto: Klikaj.hr
Lea Brlek Katanec // Foto: Klikaj.hr

Nadolazeći blagdan svetog Martina iliti popularnije Martinje mnogima će poslužiti kao još jedna dobra izlika za vikend-pijančevanje i kao uvertira za sve nadolazeće blagdane. U ovom slučaju ni ja nisam iznimka, stoga ću i sama itekako dobro iskoristiti ovu priliku (trljam rukice). I za ovotjedni izlazak i za pisanje svoje ovotjedne kolumne. Dvije muhe jednim udarcem, nije loše! Ovo je priča za sve Martine i sve one koji se tako osjećaju, odnosno sve one koji slave taj dan.

Prema Wikipediji, ‘Martinje ili blagdan svetog Martina dan je Svetog Martina iz Toursa koji se diljem srednje Europe odlikuje po brojnim običajima slavlja i proslava’. U sjevernoj Hrvatskoj i Sloveniji pak, na dan sv. Martina njeguje se tradicionalni pučki običaj simboličkog prevođenja mošta u mlado vino, tzv. ‘krštenje vina’, dok se u mjestima u kojima je sveti Martin zaštitnik, na gradskim trgovima i ulicama priređuju najveće tradicionalne glazbene i folklorne zabave. Na proslavama i zabavama, od jela se pak, najčešće pripremaju sočna martinjska guska i mlinci. Pa ko’ to more platit’!

Oduvijek je poznato kako Hrvati slave gotovo sve. Ne treba njima puno za povod. Samo da je ‘kruha i igara’. Ili patke i mlinci. Sve što se obilježava na ovaj ili onaj način, mora se zaliti dobrom kapljicom. U ovom slučaju dobrom mladom kapljicom. I to onom svetom, tek pokrštenom. Što se bralo, bralo se i sad na red dolazi kušanje mladog vina. Moram priznati, nisam baš ‘mala od domaćeg mladog vina’, stoga svoje čaše na štinglu uglavnom volim puniti prethodno provjerenim vinima, poznatih domaćih i/ili inozemnih proizvođača. Ajde, osudite me, ali kad nešto ne ide, onda jednostavno ne ide. Jednostavno ne volim taj okus. Jebiga.

Nedavno sam bila na ručku u jednoj izvrsnoj konobi. Uz ukusnu riblju juhicu i rižoto sa slatkim jadranskim kozicama, ‘must have’ bila je čaša dobrog vina. I to crnog. Jer volim trpkost crnog vina i to kako ono djeluje na mene. Čim sam približila nos k čaši, znala sam da mi ta vrsta vina neće baš dobro ‘sjesti’. Nakon prvog gutljaja, uzimam i drugi, kako bih razuvjerila samu sebe. ‘Jok, neće ići, sigurno je domaće’, razmišljam, dok u glavi smišljam što ću reći konobarici kada ga vratim. Po kratkom sam postupku prvu čašu vina zamijenila drugom, čašom dobrog starog provjerenog vina, koje lupa već nakon decilitar, dva. I ljulja baš onako fino, opuštajuće. Da, znam i domaća vina ljuljaju, no ono što je meni bitno da ljulja kad se pije, a ne i sutradan. Cjelodnevni mamurluk dan nakon i bauljanje po kući nije više za mene. Osim za posebne prilike.

Tako sam ja i ove godine pokušala dati priliku ovogodišnjim mladim, svetim, crnim kapljicama, koje ponovno nisu zadovoljile moje nepce, no ipak, ako je suditi prema planovima koje kujem za svoj martinjski vikend, jedno je sigurno; dobrog društva, još bolje zabave i itekako dobrog vina sigurno neće nedostajati. Samo je pitanje koje će me vino zadovoljiti. Guštajte i vi, jer upravo je blagdan svetog Martina, početak zime, kažu, i svega onoga što nas čeka u narednom blagdanskom periodu. Op.a. – automobile, bicikle, romobile i ina prijevozna sredstva ostavite kod kuće, da poslije ne bi bilo, nismo znali. A nismo znali jer smo bili previše – sveti. Živjeli!!!

Ilustracija
Ne propustite: