KOLUMNA Imaju li rizičniji obvezni mirovinski fondovi budućnost?

Po čemu je 2017. godina bila specifična i da li su društva za upravljanje mirovinskim fondovima uspjela oploditi naš teško zarađeni novac koji ima isključivo jednu funkciju – financijska sigurnost u starosti.

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Iskreno, rijetko tko bi mogao zaključiti da je prethodna godina za mirovinske fondove bila loša. Ionako, nije komplicirano shvatiti da je to izvrstan posao ako se pita društva za upravljanje mirovinskim fondovima. Bez obzira na to što su naknade za upravljanje mirovinskim fondovima koje plaćaju svi zaposleni građani Hrvatske društvima za upravljanje osjetno ispod jedan posto, uzmemo li u obzir veličinu imovine kojom upravljaju, dolazimo do jednostavnog zaključka – izdašni profiti.

Poznato je da društva za upravljanje mirovinskim fondovima iz godine u godinu upravljaju sve većim imovinom što i ne čudi uz činjenicu da na mjesečnoj osnovici svim zaposlenim građanima dio bruto mjesečnog dohotka završi upravo tamo gdje mu je mjesto – kasici prasici za stare dane. Po čemu je 2017. godina bila specifična i da li su društva za upravljanje mirovinskim fondovima uspjela oploditi naš teško zarađeni novac koji ima isključivo jednu funkciju – financijska sigurnost u starosti.

Bez obzira na to što je sada već prethodna godina za društva za upravljanje mirovinskim fondovima bila zasigurno iznimno uspješna, za umirovljenike ili koji će to tek postati, nešto malo manje. Interesantno, iako se neto imovina mirovinskih fondova uvećala za gotovo 8 milijardi kuna samo prethodne godine i dosegnula vrtoglavih 92 milijarde, prinosi, a to je ono što zanima sve buduće umirovljenike, gotovo su prepolovljeni. Ne, srećom, u 2017. godini mirovinski fondovi nisu izgubili novac svojih klijenata, štoviše, vrijednost obračunskih jedinica porasla je, no osjetno niže na što smo navikli. Imajući na umu činjenicu da su dugi niz godina upravo mirovinski fondovi u službi budućih hrvatskih umirovljenika ostvarivali iznadprosječno visoke prinose, vrijeme za predah moralo je doći prije ili kasnije, a poznavajući temelje bihevioralnih financija, preferiramo kasnije, zar ne?

Zašto većina hrvatskih građana još uvijek, iako ima tu mogućnost, nije promijenila tip obveznog mirovinskog fonda i tko je glavni krivac lošijeg performansa u prethodnoj godini?
Iako na prvu trivijalan odgovor, problematika je puno dublja. Jasno, u mladoj hrvatskoj povijesti, 2017. godina ostat će upamćena po urušavanju najvećeg hrvatskog koncerna. Htjeli mi to ili ne, broj varijabli koji utječe na izvedbu na hrvatskom, a i stranim tržištima kapitala, nemjerljiv je i jedna od njih zasigurno je i pad imperija Ivice Todorića. Inicijalna panika i pad vrijednosti na domaćem tržištu kapitala sada je već iza nas i u ponekim slučajevima gotovo neselektivno, izravan ili neizravan utjecaj, osjetili su mnogi dioničari, a samim time i udjelničari mirovinskih fondova – hrvatski građani. Da li krah najvećeg hrvatskog koncerna možemo klasificirati kao jedinstveni razlog manjih prinosa mirovinskih fondova? I da i ne.

Prvenstveno, što impliciraju brojke? Obvezni mirovinski fondovi tipa B u kojem je gro hrvatskih građana, neki zbog vlastite odluke, a većina zbog vlastitog nemara, u 2017. godini uspjeli su uvećati vrijednost udjela tek za nešto više od 3 posto i to na nominalnoj osnovici zanemarimo li efekt inflacije. Usporedimo li prinos s godinom prije od gotovo 7 posto, ne zvuči li to malo? Štoviše, ne zvuči li to dugoročno nezadovoljavajuće uzmemo li obzir inflaciju koja će kad-tad pokucati na vrata? S druge pak strane, obvezni mirovinski fondovi tipa A koji su namijenjeni mlađim osiguranicima koji si na dugi rok mogu priuštiti veći rizik koji nosi veću volatilnost, ali i veću nagradu u pogledu budućeg prinosa, prethodne godine ostvarili su prinos od gotovo 5 posto što u usporedbi s godinom prije zvuči gotovo nevjerojatno kada je vrijednost obračunske jedinice uvećana za sada gotovo nestvarnih 12 posto. A što je s fondovima tipa C čija funkcija je prvenstveno očuvanje kapitala sada već starijih građana na ivici radnog vijeka? Vjerovali ili ne, izvanrednih 7 posto na godišnjoj osnovici.

Bez obzira na, kako za koga, lošiju 2017. godinu, postavlja se racionalno pitanje. Zakoračivši u 2018. godinu, evidentno je da interes mlađih osoba koje na dugi vremenski rok mogu podnijeti ponešto veću volatilnost i rizik koji nude obvezni mirovinski fondovi tipa A još uvijek zanemariv, usudili bi se i reći, nepostojeći. Zasigurno, ne postoji građanin koji nije čuo da veći rizik obično nosi i mogućnost većeg prinosa u budućnosti. No, da li je (kontrolirani) rizik obveznih mirovinskih fondova tipa A toliki da bi trebali svjesno izbjegavati potencijalno veću mirovinu u budućnosti? Imajući na umu surovu hrvatsku realnost i nezavidnu financijsku pismenost, ispada da je tome tako.

Vrlo vjerojatno, u nekom trenutku kada globalno gospodarstvo ponovno napravi zaokret i nađe se u težoj ili blažoj recesiji, velika vjerojatnost je da će upravo klijenti rizičnijih obveznih mirovinskih fondova pretrpjeti privremeno veće gubitke no svi ostali. No, isto tako, u vremenima povijesno niskih kamatnih stopa i globalne gospodarske ekspanzije kojima upravo svjedočimo, ploča će se okrenuti u koristi rizika i potencijalno viših prinosa u budućnosti. Kako je strategija mirovinskih fondova isključivo utrka na dugi vremenski rok, mnogi bi se mogli jednog dana zapitati, zašto je mirovina još uvijek nedostatna za život? Istina je, dugoročno, pametni znaju čemu služi tržište kapitala.

Ne propustite: