KOLUMNA Izgubljeno desetljeće

Iako su prognoze nadasve optimistične i u nadolazećoj, 2018. godini kada bi gospodarski rast još uvijek trebao iznositi blizu 3 posto na godišnjoj razini, pojam kvalitete rasta u kojoj god mjeri bio teško shvatljiv mnogima, nije jednak. Što nas čini boljim gospodarstvom no što je to bio slučaj prije desetak godina i zašto usporedba sa komparabilnim zemljama iz susjedstva možda nema pretjeranog smisla?

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

I Europska komisija smatra da ćemo 2017. godinu ispratiti s višom stopom gospodarskog rasta no što je prvobitno procijenjena, točnije 3.2 posto na godišnjoj razini. Doduše, ni Međunarodni monetarni fond ni Svjetska banka ne misle puno drugačije. S druge pak strane, mali broj građana svjesno je činjenice da dugi niz godina nakon globalne recesije potaknute toksičnim američkim hipotekarnim kreditima na koje ni fragilno hrvatsko gospodarstvo nije bilo imuno, povratak pretkriznoj gospodarskoj aktivnost bilježenoj bruto domaćim proizvodom još uvijek nije ugledao danje svjetlo. Statistički gledano, pretkrizni bruto domaći proizvod još nije ostvaren i očekuje se da ćemo se vratiti na puteve stare slave tek 2019. godine! Da razumijemo japanski, vrlo vjerojatno bi čuli nešto poput ‘Žao nam je, ali izgubili ste desetljeće’, kao i Japan u kasnim devedesetima.

Iako su prognoze nadasve optimistične i u nadolazećoj, 2018. godini kada bi gospodarski rast još uvijek trebao iznositi blizu 3 posto na godišnjoj razini, pojam kvalitete rasta u kojoj god mjeri bio teško shvatljiv mnogima, nije jednak. Što nas čini boljim gospodarstvom no što je to bio slučaj prije desetak godina i zašto usporedba sa komparabilnim zemljama iz susjedstva možda nema pretjeranog smisla?

Da smo na samom začelju zemalja Europske unije po kvaliteti životnog standarda, nema potrebe govoriti. Ipak, koliko god pokazivali blagi osjećaj zavisti prema Rumunjskoj i Bugarskoj od kojih se u srednjem roku nije očekivalo puno i koje su netom po ulasku u visoko europsko društvo vrlo često bile ismijavane, možemo se pohvaliti jednom komparativnom prednošću koje Rumunjska od koje se ove godine očekuje najveći gospodarski rast u Europskoj uniji nema – uravnoteženost gospodarskog rasta. Što podrazumijeva široko utemeljen uravnotežen rast i zašto zaključujemo da je hrvatski gospodarski rast ovaj puta zasnovan na puno zdravijim temeljima no što je bio u pretkriznom razdoblju?

Rast u pretkriznom razdoblju karakterizirale su visoke javne, ali i privatne investicije u građevinski sektor. Ne samo da je država ubrizgavala enorman iznos novca u cestogradnju i razne druge kapitalno intenzivne infrastrukturne investicije, nije postojala osoba, a bogami ni financijska institucija koja u određenom trenutku nije preferirala neku od kompanija iz građevinskog sektora. Ostaje pitanje, o čijem novcu je riječ? Da li je Republika Hrvatska čiji državni proračun nije znan globalnoj financijskoj zajednici kao blagajna koju krasi visok suficit financirala kilometre javnih cesta vlastitim novcem? Da jest, ne bi svjedočili javnom dugu u mjeri u kojoj to upravo činimo. Za mnoge, pogrešne odluke gotovo nesagledivih negativnih reperkusija u najgore moguće vrijeme.

Zašto ne smijemo biti zavidni jednoj Rumunjskoj od koje se ove godine očekuje gotovo 6 posto godišnjeg gospodarskog rasta što je ujedno i najveći rast u Europskoj uniji? Kada si po definiciji siromašna zemlja, osnovica od koje krećeš vrlo je niska, štoviše, u pojedinim slučajevima, toliko niska da za većinu građanstva to znači siromaštvo u pravom smislu riječi. Upravo Rumunjska, čiji epiteti gospodarske ekspanzije krase mnoge svjetske naslovnice, trenutno, ne može se pohvaliti zdravijim gospodarskim rastom od hrvatskog. U čudu, mnogi će se zapitati zašto je tome tako. Nije li Rumunjska zemlja čiji javni dug čini tek četrdesetak posto bruto domaćeg proizvoda što je na relativnoj osnovici, čak upola manje no što je to u Hrvatskoj? Na žalost, jednu stvar konstantno zaboravljamo – vrlo često, zemlje koje na krilima gospodarske ekspanzije neizbježnog susjedstva brzo grabe naprijed, bilježe bujajući javni dug i nezaobilazan fiskalni deficit. Nije li u Hrvatskoj situacija dijametralno suprotna? Bez obzira što gospodarsku ekspanziju u nekoj mjeri prati ekspanzivna fiskalna i monetarna politika koje obično krasi visoka javna (produktivna) potrošnja ili beskonačno ubrizgavanje novca od strane središnjih banaka, ne možemo zaključiti da se po pitanju održivosti hrvatskih javnih financija nije napravilo ništa, štoviše, preduvjeti za uvođenje eura ne smiju i ne mogu biti blagi.

Iskreno, usporedba s japanskim izgubljenim desetljećem krajem devedesetih po samoj strukturi možda nema pretjeranog smisla, no moramo biti svjesni da si ovakvo kaskanje za razvijenim svijetom više ne smijemo dopustiti, barem ne u ovolikoj mjeri, jer euro kao valutu na kojoj se naočigled toliko inzistira, možda nećemo zavrijediti. Nikada pa ni onda.

Ne propustite: