KOLUMNA Je li razduživanju došao kraj?

Vjerovali ili ne, primarni čimbenik pada kreditne aktivnosti nije razduživanje hrvatskih građana već prodaja problematičnih potraživanja za koje su banke ocijenile da ih je bolje ustupiti nekom drugom no osobno ih pokušavati naplatiti.

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Uvjeren sam, ne prođe ni dan kada ne dođemo u doticaj s nekim od reklamnog oblika hrvatske financijske industrije. Uostalom, bilo koji oblik pozitivnog publiciteta poslovnim subjektima uvijek dobro dođe. Ukoliko je besplatan, što je rijetkost, još bolje. Imamo li osjećaj da se hrvatska financijska industrija oglašava više no što je to bio slučaj prethodnih godina?

Pustimo financijska izvješća svih relevantnih hrvatskih bankarskih aktera na stranu po pitanju troška njihovog marketinga i usredotočimo se na kreditnu aktivnost istih. Bez obzira, troše li hrvatske banke više ili manje novca na vlastitu promociju, jedno je jasno – ukupni plasmani hrvatskih banaka iznosili su krajem rujna gotovo 256 milijardi hrvatskih kuna što je za 5 milijardi ili 2 posto manje no istog mjeseca prošle godine od čega se gotovo polovica odnosi na građane. Bez obzira na suhoparnost statističkih podataka, trend je evidentan i jasan. Na žalost svih hrvatskih banaka, trend kreditne aktivnosti nastavljen je i ove godine i to u istom, padajućem smjeru. Štoviše, iako smatramo da banke uvijek izvuku deblji kraj, padajući trend kreditne aktivnosti prisutan je već godinama. Koji su stvarni razlozi negativnog trenda i postoji li zaokret na vidiku u skorijoj budućnosti?

Vjerovali ili ne, primarni čimbenik pada kreditne aktivnosti nije razduživanje hrvatskih građana već prodaja problematičnih potraživanja za koje su banke ocijenile da ih je bolje ustupiti nekom drugom no osobno ih pokušavati naplatiti. No, ipak živimo u jednoj Hrvatskoj, zemlji neinvesticijskog  kreditnog rejtinga i fragilnog gospodarstva gdje je još uvijek prisutno tapkanje u mraku u većoj ili manjoj mjeri promatramo li isključivo kreditnu potražnju građana. Gledajući u pozitivnom kontekstu, Hrvatska narodna banka i većina domaćih bankarskih aktera smatra da se trend razduživanja polako približava svojem kraju. Jesu li u pravu? Vrlo vjerojatno.

O čemu ovisi oporavak kreditne potražnje i zašto se građani godinama svjesno razdužuju? Vrlo jednostavno pitanje na koje odgovor nesvjesno imaju mnogi – na dodatna zaduženja uz stagnaciju ili u najgorem slučaju, deterioraciju osobnog dohotka, ne pomišljamo. Statistički gledano, iako na godišnjoj razini rast kreditne potražnje građana iznosi skromnih pola posto, na prvi pogled bi se moglo zaključiti da se novoprobuđeni optimizam zbog gospodarskog oporavka osim u povećanu osobnu potrošnju počeo prelijevati u povećanu potražnju za kreditima, no nije tako, barem ne u mjeri u kojoj bi htjeli da jest. Prvenstveno, oporavak kreditne potražnje bit će vrlo skroman i spor i uvelike ovisan o kretanjima na tržištu rada koje još uvijek, bez obzira na vrlo visoku potražnju sezonalnog turizma ne pokazuje jasne znakove održivosti.

Što smo naučili u prethodnih desetak godina od prsnuća američkog nekretninskog balona koji je kao kuga dvadeset i prvog stoljeća erodirao gotova sva svjetska gospodarstva? Jednostavno, ne zadužujemo se više olako, iskreno, ni približno u mjeri u kojoj smo to činili u pretkriznom razdoblju. Od optimističnih građana koji sa smiješkom provode svoju bezbrižnu svakodnevicu, počeli smo izbjegavati bilo koji oblik kreditnog zaduženja, štoviše, pomama za kreditima, barem kada su građani u pitanju, neće se samo tako približiti onoj prije globalne gospodarske recesije. Kreditna zaduženja u inozemnim valutama s promjenjivim kamatnim stopama počeli smo refinancirati izuzetno povoljnim kunskim kreditima, a o rokovima i svotama koje sada preferiramo, nema potrebe govoriti. Zašto? Neusporedivost u pravom smislu riječi.

Izuzev pojedinih svijetlih primjera koji su na vlastitoj koži savladali termin negativne neto imovinske vrijednosti u pogledu padajuće vrijednosti stambene nekretnine i rastuće vrijednosti zaduženja denominiranog u švicarskom franku, na žalost, još uvijek puno je onih koji zbog nesređenog tržišta nekretnina nose enorman kreditni teret upravo na svojim plećima ne znajući kakav možebitan rizik su preuzeli. Dokle god postoje blokovi useljivih nekretnina ili pak nekretnina u izgradnji, s obzirom na enormno velik udio stambenih kredita u ukupnoj masi kredita građanstva, ne možemo govoriti o konstantnom razduživanju. Ionako, ukoliko u jednom trenutku prestanemo kupovati nekretnine u mjeri u kojoj su to činili naši stari, a u što čisto sumnjam, uvijek možemo posegnuti za gotovinskim nenamjenskim kreditima koje nakon stambenih, toliko preferiramo. Ostaje upitno, koriste li hrvatski građani nenamjenske kredite u produktivne svrhe ili kako bi premostili manjak likvidnosti? Bojim se da je ovo drugo.

Ne propustite: