KOLUMNA MATEJA PERKOVA 3:0 u inat hejterima

Puno toga lijepog u životu dogodilo mi se zbog ljubavi prema sportu, i nikada neću za stvari koje me ne zanimaju pričati da su besmislene ili da ih treba ukinuti, da imamo većih problema… Ma što je život bez problema? I što je život bez nogometa? Sretno dečki protiv Islanda!

Matej Perkov // Foto: Luka Krušec
Matej Perkov // Foto: Luka Krušec

Gledam utakmicu na trgu te pokušavam istovremeno gledati ekran i plavušicu u preuskim trapericama ispred sebe. Golovi padaju, masa u deliriju, plavušica se smije – lijepo je, ne možeš reći da nije!

Kada je započelo Svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, društvene mreže preplavio je val hejterskih meme-ova, mišljenja i sprdnje u svezi nogometa. Kao, zamislite da se ta silna energija potroši na nešto bitno, da se ti novci potroše na nešto korisno, kao da nemamo i većih briga, sad svi zaboravljaju na probleme koje imamo.

Potpuno mi je jasno da nogomet nekog ne zanima, da smatra taj sport dosadnim ili bedastim, ali zaista su suvišne konstatacije da je nogomet i sport uopće nebitna stvar – takva mišljenja najčešće dolaze iz frustriranih glava i pomalo ograničenih pogleda. Nogomet je neizostavni dio kulture, između ostalog. Međutim, postoje li stvari bitnije od nogometa?

Naravno da postoje! Država nam grca u krizi, mladi odlaze, benzin je skuplji od heroina, kava je postala luksuz. No, uvijek, ali baš uvijek je bilo većih problema i važnijih stvari, pa se nogomet igrao i navijači su uživali. Zamislite, vi koji ste mlađi, a vi stariji se prisjetite: 1994. godina, granate padaju na Sarajevo, grad je bez struje i vode već dvije godine. Stadion Željezničara izgorio je, a pomoćni teren pretvoren je u groblje jer nisu imali gdje pokapati mrtve. Vođa navijača Želje, stanoviti Đilda, poginuo je spašavajući ranjenu sugrađanku od snajperskih hitaca.

Pa ipak, u sjeni ratnog užasa jedan mali tim ljudi pripremao je spektakl: na uništenom travnjaku Koševa izašle su selekcije FK Sarajevo i UNPROFOR-a, a gledalište je klicalo od silne radosti – napokon jedan dan bez metaka i granata, mirisa krvi i paljevine! Bio je to dan kada je nogomet pobijedio rat, a slike s Koševa obišle su svijet. Sarajevo je pobijedilo 4:0. Nešto kasnije Hrvatska pobjeđuje Italiju, Hajduk igra četvrtfinale Lige prvaka s Ajaxom na krcatom Poljudu, koprivnička Podravka također igra finale Lige prvakinja. Tog vrelog ljeta 1995. dogodila se Srebrenica, jedan od najvećih ratnih užasa u Europi. Dogodila se i Oluja, u kojoj je moja prijateljica ostala bez oca. Jest, uvijek je bilo važnijih stvari, uvijek je bilo i ružnih stvari koje nisu spriječile odigravanje utakmice.

Sport općenito, i nogomet u ovom slučaju, predivna je igra koja spaja ljude i pronosi mir. Lijepo je da se imamo čemu veseliti i navijački govoriti „Pobijedili smo!“ makar nismo igrali. Lijepo je iščekivati iduću utakmicu i planirati novo gledanje tekme na trgu s prijateljima, te dijeliti emocije sa stotinama ljudi oko sebe. Iz tih misli prene me i treći gol, a sveopći delirij na trgu upotpunjen je konfetima i bengalkama. Slika koje se ne viđa često i zapravo me vraća u dane mladosti. Grlimo se i skačemo, a na velikom ekranu nogometni Bog, Diego Armando Maradona, guta suze jer ne vjeruje da smo im strpali tri komada.

„This is madness, absolutely crazy!“ oduševljeni su pored nas Australci koji su stigli s aerodroma pola sata prije tekme. Odmah ih primamo pod svoje, te nakon tekme odlazimo na jedno piće, dva, tri… U jednu birtiju, pa drugu, pa treću…. Pjevamo hrvatske navijačke pjesme, pa australske. Onda smo sreli lude Škote pa smo pjevali i njihove pjesme. Negdje u magli imam povratak doma, grlo mi je promuklo, a mobitel je pun čudnih fotki iz nepoznatog ugostiteljskog objekta. I za ovaj divan izlazak zahvaljujem nogometu.

Puno toga lijepog u životu dogodilo mi se zbog ljubavi prema sportu, i nikada neću za stvari koje me ne zanimaju pričati da su besmislene ili da ih treba ukinuti, da imamo većih problema… Ma što je život bez problema? I što je život bez nogometa? Sretno dečki protiv Islanda!

Ne propustite: