KOLUMNA Nije ni rast što je nekad bio

Razočaravajući rast u posljednjem prošlogodišnjem kvartalu najvećim dijelom posljedica je izostanka značajnijih investicija u fiksnu imovinu te rasta uvoza koji je i ovaj puta nadmašio izvoz. Sav taj rast uvoza kojeg je generirala očito snažnija domaća potražnja ovaj puta, očito je, bio je presnažan i zaustavio toliko potreban rast.

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Sudeći po riječima javnosti, od posljednjeg kvartala prethodne godine, očekivali smo više. U vremenima kasne faze gospodarskog ciklusa kada većina svjetskih gospodarstava još uvijek grabi naprijed, ovaj puta mogli bi jednostavno zaključiti – nije ni rast što je nekad bio. Iskreno, odabir riječi možda bi trebao biti nešto blaži, ali činjenice ukazuju na usporavanje gospodarskog rasta u četvrtom kvartalu 2017. godine. Da stvar bude gora, uspoređujući se s razvijenom Europom, gospodarska izvedba u četvrtom kvartalu među najnižima je u Europi. A o usporedbi sa zemljama Nove Europe koje smo vrlo često s podsmijehom kritizirali svih ovih godina, ovaj puta ne želimo ni spominjati. Zašto? Zvuči li hrvatski gospodarski rast u posljednjem kvartalu prethodne godine od 2 posto usporediv s rumunjskih 7 ili pak slovenskih 5? Ne bih rekao.

No, srećom, nisu stvari tako crne. Kumulativni gospodarski rast mjeren bruto domaćim proizvodom u prethodnoj godini iznosio je 2.8 posto. Ukazuje li nevelik rast poput potonjeg na promjenu trenda? Trenda kojeg se pribojavaju mnogi, sada kada nam je konačno krenulo? U kratkom ili srednjem roku, vrlo vjerojatno ne. No, nije na odmet spomenuti da, iako još uvijek ne svjedočimo gospodarskom padu, rast u posljednjem kvartalu sada već prethodne godine je usporen. Možemo li zasluge pripisati problematici najvećeg hrvatskog koncerna ili je posrijedi nešto ipak drugo?

Razočaravajući rast u posljednjem prošlogodišnjem kvartalu najvećim dijelom posljedica je izostanka značajnijih investicija u fiksnu imovinu te rasta uvoza koji je i ovaj puta nadmašio izvoz. Sav taj rast uvoza kojeg je generirala očito snažnija domaća potražnja ovaj puta, očito je, bio je presnažan i zaustavio toliko potreban rast. Razmišljamo li o rastu uvoza isključivo na način koji konfirmira snagu domaće potražnje, varamo se. Da su stvari tako jednostavne, trivijalnim zaključkom, došli bi do premise da je riječ o pojavi isključivo pozitivne konotacije. S jedne strane, zapravo i jest. Ne zvuči li bujajuća domaća potražnja koja preferira uvoznu robu i usluge kao nešto pozitivno? Zapravo i da. Dokle god postoji bilo koji oblik domaće potražnje, stvari još uvijek nisu krenule nizbrdo. S druge pak strane, promatramo li situaciju isključivo s makroekonomskog aspekta, na žalost, superiorniji rast uvoza nad izvozom je upravo taj koji rezultira negativnim saldom vanjskotrgovinske bilance. Uistinu, zapitajmo se, bez obzira na trenutno evidentno snažnu domaću potražnju, želimo li zaista više uvoziti no izvoziti?

Sagledamo li proteklo desetljeće hrvatskog gospodarskog razvoja, što možemo zaključiti? Sada je već možda i kasno s obzirom da ćemo ovim tempom pretkrizni nivo gospodarske aktivnosti mjerene bruto domaćim proizvodom doseći tek 2019. godine, no probajmo sagledati stvari iz oba ugla. Vrlo često, spominjemo manjak konkurentnosti prilikom izvoza roba visoke vrijednosti. Usporedimo li se sa iole komparabilnim gospodarstvima zemalja koje su u prošlosti osjetno kaskale za Hrvatskom, do kojeg zaključka dolazimo? Evidentno je, mnoge zemlje pronašle su put. Put kojeg krase lukrativni modeli i snažno korištenje EU fondova. Ako je problem u manjku konkurentnosti izvoza robe i usluga više dodane vrijednosti, odakle krenuti? Da li je kriva kapitalna alokacija koja godinama fokus stavlja upravo na turizam kao okosnicu hrvatskog gospodarstva?

Mnogi nisu ni svjesni, ali sada već godinama, Hrvatska je neto izvoznik. U bunilu, mnogi će se zapitati – čega? Jasno, riječ je o turizmu. Možda nismo snažni u robnom izvozu, ali u izvozu usluga, ne možemo se posramiti niti najtradicionalnijih mediteranskih odredišta. Zapitajmo se, da li je turizam, grana koja svojim postojanjem u Hrvatskoj kontribuira s gotovo četvrtinom bruto domaćeg proizvoda, izvozna usluga visoke dodane vrijednosti? Iako je na prvi pogled riječ o najproduktivnijim nekretninama u Hrvatskoj, ne možemo zaključiti da se radi o visokoj dodanoj vrijednosti ukoliko je riječ o mjesečnim dohocima radne snage. Sjetimo se, sa svrhom poboljšanja kvalitete usluge, ali i manjka radne snage, najveće hotelske kuće poradile su na tome i razriješile kesu. U konačnici, postavlja se pitanje, kome najtraženiji hrvatski izvozni proizvod predstavlja proizvod visoke dodane vrijednosti? Jasno, vlasnicima, ali ne i radnoj snazi. Bez obzira, smatrali li uslužni izvoz kao izuzetno lukrativnu djelatnost koja više doprinosi uvećanju bogatstva vlasnika no sveopćem boljitku, već godinama, sve globalne eminentne institucije iznova nam ukazuju na samo jedno – strukturne reforme.

Ne propustite: