KOLUMNA Nizozemska bolest i manjak ljudskog kapitala

Krajem sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, skovan je izraz s kojim vrlo lako možemo poistovjetiti današnje hrvatsko gospodarstvo – nizozemska bolest.

Gotovo četiri desetljeća prošlo je od uvođenja pojma nizozemske bolesti u svoj svjetskoj relevantnoj literaturi. Tko nema preferencije za bilo kojim oblikom ekonomije, najvjerojatnije nije nikad čuo za nj.

S druge pak strane, nakon više od polovice stoljeća, što današnje hrvatsko gospodarstvo nakon proteka toliko vremena čini komparabilnim s nizozemskim i na koji način možemo postaviti kvalitetnu i nepristranu dijagnozu, a da pritom ne budemo suviše pesimistični? Bili svjesni toga ili ne, trivijalnim pospremanjem problema pod tepih nećemo ništa postići – simptomi su i više no evidentni.

Na žalost, ne možemo se pohvaliti da smo građani Nizozemske, zemlje vrhunskog kreditnog rejtinga, bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika koji nadmašuje hrvatski gotovo četiri puta i stopi nezaposlenosti o kojoj većina hrvatskih građana može samo sanjati. Bez obzira na to što u ovom slučaju slikovito uspoređujemo labuda i ružno pače, Ako se vratimo u povijest, sličnosti su nemale.

Krajem pedesetih godina dvadesetog stoljeća, na prvu, holandsko gospodarstvo otkrićem velikih rezervi prirodnog plina u Sjevernom moru kao da je dosegnulo povijesni maksimum. Novac je tekao u potocima kao i šampanjac kojim su nazdravljali u taj gospodarski bum svi involvirani dionici. Ubrzo nakon gospodarskog otrježnjenja, stvari su krenule u dijametralno suprotnom smjeru. Prirodno bogatstvo od kojeg su kratkoročnu korist priželjkivali mnogi priuštio je maloj, ali prosperitetnoj zemlji gospodarski pad.

U vrlo kratkom vremenu, izvoz prirodnog plina strelovito je narastao, a inozemni kupci prirodnog plina stojeći u redu agresivnom kupovinom tadašnje nizozemske nacionalne valute – guldena, podigli su tečaj što je rezultiralo frapantnim ishodom – ostatak izvoznih proizvoda kao posljedica rasta tečaja postao je izrazito skup inozemnim kupcima i samim time naštetio konkurentnosti zemlje. Štoviše, malo ali produktivno gospodarstvo postalo je nekonkurentno na globalnoj gospodarskoj pozornici.

Uspoređujemo li današnju Hrvatsku i ondašnju Nizozemsku, dolazimo do zaključka da, strukturno gledajući, uzrok bolesti nije identičan, ali obrazac ponašanja postoji. Iskreno, nisam čuo da je bilo koji ugledni svjetski časopis skovao izraz ‘hrvatska bolest’, ali poučen prijašnjim iskustvima, nikada nije kasno. Ne zvuči li paradoksalno da hrvatski turizam koji gospodarstvu kontribuira s više od dvadeset posto u pojmovima bruto domaćeg proizvoda odjednom možemo promatrati kao budući izvor problema i možebitnog pada gospodarske aktivnosti koju si ne smijemo i ne možemo dopustiti? Pomalo neugodno, no, strelovit rast jednog izvora prihoda, pogotovo neiscrpnog kao što su prirodne ljepote i atraktivne stare jezgre diljem Jadrana za razliku od presušnih izvora prirodnog plina, sam po sebi ne bi trebao biti loša stvar, zar ne?

Iako hrvatsko gospodarstvo raste iznadprosječnim stopama upravo na krilima gospodarskog oporavka ujedinjene Europe i enormnog rasta turizma, sveprisutan potencijalni problem je upravo u nekonkurentnosti svih ostalih gospodarskih grana. Ne možemo zaključiti da gospodarstvo u potpunosti počinje obuzimati opća obamrlost svih vitalnih organa i da smo zaglibili u stanju isključivo rentijerskog mentaliteta, pacijent po imenu Republika Hrvatska koji po definiciji stvari nije suviše sklon aktivnom načinu života, mogao bi se naći u nezavidnom položaju kojeg obilježava upravo pasivnost rentijerskog mentaliteta. U najekstremnijim slučajevima možemo lamentirati i o smrtnim posljedicama, no pokušajmo biti iole optimistični i ne prihvaćati suviše srcu sveopću medijsku negativnost.

Kakve implikacije kapitalno intenzivna djelatnost poput turizma ima na ostale gospodarske grane? Nije tajna da je hotelijerstvo vrlo profitabilna gospodarska grana, štoviše, u toj mjeri da rani dioničari većine javno izlistanih hrvatskih hotelskih kuća trljaju ruke kao rijetko tko. S druge pak strane, ne čini li se logično da će većina nezaposlenih građana svoju sreću potražiti u profitabilnoj djelatnosti poput hotelijerstva uspješno izbjegavajući bilo koji drugi oblik manje profitabilne industrije koje krasi osjetno manji mjesečni dohodak? I gdje je tu problem? Ponovno, u makroekonomskoj neravnoteži – prelijevanje radne snage iz niže profitabilnih djelatnosti te materijalni porast cijena imovine u primorskim dijelovima zemlje.

Na koji način izliječiti nizozemsku bolest i zaustaviti iseljavanje radno sposobnog stanovništva? Osim što bi morali poraditi na izrazito konkurentnim radnim mjestima u djelatnostima visoke dodane vrijednosti, jedan od lijekova je ostvarenje višeg nivoa štednje koji bi rezultirao fiskalnim suficitom i u konačnici smanjio potrebu za velikim inozemnim novčanim priljevima koji se baziraju isključivo na jednoj gospodarskoj grani. Mnoga razvijena gospodarstva svijeta desetljećima su radila na diverzifikaciji djelatnosti. Nije li došlo vrijeme da Hrvatska prihvati modus operandi boljih od sebe i konačno počne raditi na smanjivanju ovisnosti o samo jednoj gospodarskoj grani? Ili smatramo da je već ionako prekasno? Šteta.

Ne propustite: