KOLUMNA Pametni znaju čemu služe reforme

Ne postoji građanin Hrvatske koji nije bio u prilici čuti ponešto o reformiranju zapadnjačkih gospodarstava, kako su postala uspješna i što čini uspješnu pro tržišno orijentiranu zemlju. Interesantno, jedino, a i mnogo puta, prvo što nam pada na pamet su bolni rezovi...

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Priznajmo, gospodarskim rastom u četvrtom kvartalu prethodne godine ostali smo zatečeni. Ne samo da je bio ispod očekivanja svih eminentnih institucija, već postoji vjerojatnost da smo konačno shvatili – gospodarski rast neće nam se dogoditi sam od sebe. U vremenu kada globalna gospodarstva grabe naprijed što upravo i jest odlika kasnije faze gospodarske ekspanzije, većina globalnih institucija govoreći o Hrvatskoj ima samo jednu preporuku – strukturne reforme.

Ne postoji građanin Hrvatske koji nije bio u prilici čuti ponešto o reformiranju zapadnjačkih gospodarstava, kako su postala uspješna i što čini uspješnu pro tržišno orijentiranu zemlju. Interesantno, jedino, a i mnogo puta, prvo što nam pada na pamet su bolni rezovi. Rezovi koje ne voli nitko, a posebice ako su duboki i ako rezultiraju trajnim posljedicama. Pod trajnim posljedicama, jasno, mislimo na pozitivne posljedice koje isprva ostavljaju veliku bol većini. A kada se nalazimo u situaciji gdje većina pruža otpor ili, blaže rečeno, ne slaže se s istima, nastaju gotovo nepremostivi problemi.

Kako definirati strukturne reforme? Pričamo li o bazičnim ekonomskim pojmovima, ponudi i potražnji, za zaključiti je da se strukturne reforme javljaju upravo na strani ponude. Vjerovali ili ne, s globalnom potražnjom, a posebice europskom koja je Hrvatskoj krucijalni vanjskotrgovinski partner i pokretač prijeko potrebnog lokalnog gospodarskog rasta, sve je u redu. Barem ovih dana. Bilo je i za očekivati, problem je u ponudi kojom se Hrvatska u velikoj mjeri ne može pohvaliti. Strukturne reforme mjere su koje bi u najmanju ruku trebale promijeniti ustroj gospodarstva, to jest njegov institucionalni i regulatorni okvir. Govorimo li o slobodnoj platformi koja poduzećima i građanima pruža okvir poslovanja i djelovanja, nije komplicirano zaključiti da bi upravo svojom definicijom trebale doprinijeti uravnoteženom ostvarivanju potencijala rasta. No, definicija je jedno, a stvarna provedba nešto sasvim drugo.

Kada govorimo o ponudi, a da pritom pokušamo ekstrahirati turizam koja je jedna od rijetkih gospodarskih grana gdje potražnja putuje ka ponudi, priča u velikoj mjeri zastaje. Iako situacija još uvijek nije u toj mjeri alarmantna, postavlja se pitanje – što nudimo globalnoj potražnji? Koliko puta smo ostali konsternirani javnim lamentiranjem o niskoj produktivnosti, visokoj stopi nezaposlenosti i nefleksibilnim tržištem rada? Da budemo iskreni, a pritom ne suviše konzervativni, koji je gospodarski put kojem bi Hrvatska trebala težiti?

Ako već govorimo o ponudi, a na potražnji, kao osnovici strukturnih reformi, dugoročni gospodarski rast dobit ćemo samo u slučaju rasta stanovništva, većom participacijom radne snage, osjetno većim kapitalnim ulaganjima i onim najbitnijim – rastom produktivnosti. Promotrimo li prethodno navedene faktore, a pritom ponovno ekstrahiramo turizam kao okosnicu hrvatskog gospodarstva na koju trenutnu otpada gotovo četvrtina bruto domaćeg proizvoda, do kojeg zaključka dolazimo? Na koji način privući inozemni kapital kojeg na globalnoj osnovici nije bilo nikada više? Smanjenjem porezne presije? Neprestanim radom na fleksibilnosti javne uprave? Manjim stupnjem birokracije za mnoge pro tržišno orijentirane investitore? Zaista, na koji način ako još uvijek gro građana izravno ili neizravno radi za najvećeg poslodavca u Hrvatskoj – javni sektor?

Uzmemo li u obzir brojke koje vrlo često ne lažu jer zadaća deskriptivne statistike je samo jedna – prikupljanje i interpretacija podataka, situacija nije nimalo optimističnija. Poželimo li se usporediti sa zemljama koje su vrlo često za postojanja bivšeg državnog uređenja glasile kao alibi države, dolazimo do frapantnih zaključaka. Sjetimo se jedne Češke čiji je današnji bruto domaći proizvod čak ponešto i viši od slovenskog. Poželimo li ga usporediti s hrvatskim i krenemo li od pretpostavke da će prosječna eksponencijalna stopa gospodarskog rasta u budućnosti iznositi skromnih 2.5 posto na godišnjoj osnovici, dolazimo do frapantnog zaključka. Hrvatskoj bi trebalo petnaest godina da dostigne razinu češkog bruto domaćeg proizvoda po glavi stanovnika. Uz jednu malu pretpostavku – da Češka stagnira cijelo vrijeme. Želimo li biti ambiciozniji? Uz prethodno projicirani prosječni gospodarski rast od austrijskog gospodarstva dijeli nas gotovo trideset godina, a od u posljednje vrijeme često spominjanog irskog gotovo četrdeset i pet. Ima li smisla nabrajati dalje? Međunarodni monetarni fond i Europska centralna banka za Hrvatsku uvijek imaju isti naputak – strukturne reforme. Mislim da su u pravu.

Ne propustite: