KOLUMNA Preferiramo li kupnju posuđenim ili vlastitim novcem?

U moru beskonačnog propagandnog bankarskog prostora, postavlja se pitanje - da li narušiti likvidnost vlastitog obiteljskog budžeta i gotovo cjelokupnu neveliku ušteđevinu plasirati na ime kupnje, primjerice, automobila ili taj isti novac deponiran u banci koji u ovo vrijeme skuplja povijesno nisku kamatu ponovno zatražiti u obliku kredita?

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Osobno, smatram da se financijske institucije nikada nisu više reklamirale. Medijski prostor ih je prepun, štoviše, na svakom uglu nailazimo na beskonačno velik propagandni prostor. Prostor iz kojeg vrišti komercijalni bankarski sadržaj u pogledu raznih oblika kredita. Ne, depoziti više nisu u centru pažnje, rijetko koja banka ih više uopće i spominje. Naglasak je upravo na potražnoj strani, tj. kreditnim plasmanima koji financijskim institucijama predstavljaju najveći izvor prihoda, ali u konačnici, i zarade. Jasno, nisu ludi da pretjerana sredstva ulažu u marketing depozita ili bilo kojeg oblika štednje, sada kada doslovce plivaju u novcu koji jedva čeka da nađe svog kupca. A taj će kupac, jasno, platiti za uslugu u svima znanom obliku – kamati.

Poznavajući činjenicu da je i u razvijenom svijetu diljem globusa situacija gotovo identična, Europi posebice, postavlja se pitanje – da li se zadužiti sada kada su kamatne stope na svojem povijesnom minimumu ili još čekati? S druge pak strane, postavlja se dodatno pitanje – u koju svrhu se zadužiti i da li obiteljski budžet može podnijeti novo zaduženje? Na žalost, vrlo rijetko razmišljamo o produktivnosti imovine kupljene novim zajmom. Također, koliko puta smo požalili nakon proteka relativno kratkog vremena kada je prvobitno oduševljenje novom kupnjom splasnulo? I što je najgore, vrlo često izjedalo nas je svima poznato pitanje – jesmo li zaista u toj mjeri preplatili kupnju predmeta žudnje na ime novog zaduženja? U većini slučajeva, odgovor je, na žalost, pozitivan.

U moru beskonačnog propagandnog bankarskog prostora, postavlja se pitanje – da li narušiti likvidnost vlastitog obiteljskog budžeta i gotovo cjelokupnu neveliku ušteđevinu plasirati na ime kupnje, primjerice, automobila ili taj isti novac deponiran u banci koji u ovo vrijeme skuplja povijesno nisku kamatu ponovno zatražiti u obliku kredita? Ima li takvo što uopće smisla, zapitat će se mnogi? Zapravo i ne. Raspolažemo li obiteljskim budžetom u iznosu od stotinjak tisuća hrvatskih kuna, vid štednje je jasan. Zašto novac držati u čarapi kada ga u naše ime i račun može čuvati bilo koja hrvatska komercijalna banka? Štoviše, zašto ga na čuvanje ne dati upravo njima kada na godinu ili dvije možemo dobiti iako povijesno nisku, ali barem nekakvu kamatu koja će u najgorem slučaju pokriti trošak općeg rasta cijena? U slučaju nešto snažnije pojave inflacije, jasno, doći će i do poskupljenja cijene novca u pogledu kamate, ali na sreću, ili žalost, još neko vrijeme nećemo svjedočiti tom scenariju.

U kojoj mjeri je predmetna tematika, a posljedično i odluka teška hrvatskim građanima? Izuzetno, rekao bih. Na trenutak, postavimo se u identičnu situaciju i pokušajmo shvatiti trivijalnu matematiku iza potonjeg. Naime, jasno je da obiteljska ušteđevina u određenom iznosu rezultira osjećajem sigurnosti gdje bilo koji oblik novog zaduženja vrlo često završava pitanjem – što ako se dogodi neki nepredviđeni događaj, negativan, dakako? Hoćemo li moći podmiriti sve troškove u slučaju bilo kojeg udara na obiteljske financije? Promatramo li stvari isključivo kroz prizmu tradicionalnih financija gdje mjesta za bilo koji obliku osjećaja i neracionalnosti nema, nitko ne voli položiti novac u banku uz niskih 1 ili 2 posto te taj isti novac ponovno zatražiti u obliku zajma uz relativno visokih 7 ili 8 posto za kupnju limenog ljubimca. Zašto? Jasno, zašto financirati kupnju novog automobila zajmom i platiti visoku kamatu, a ne iskoristiti stotinjak tisuća kuna oročenog depozita i ne platiti ni kune kamate? Težak odabir. Još jednom, ne čini li nam se deponiran novac kao izvor sigurnosti u nesigurnim vremenima?

Postavimo računicu. Posjetom obližnjoj bankovnoj poslovnici, shvatit ćemo da će nas, primjerice, automobil nabavne cijene u iznosu od 100.000 kuna nakon sedam godina koštati zapravo gotovo 128.000 kuna. Postavlja se pitanje, raspolažemo li sa stotinjak tisuća kuna, ima li smisla cjelokupan iznos podmiriti slobodnim sredstvima i ne platiti ni kune kamate ili se zadužiti i platiti nešto kamate sa svrhom održavanja željenog nivoa likvidnosti imajući na umu da će možda zaista doći do nepredviđenog događaja kada će nam zatrebati novac? Većina će jednoglasno reći – ne. No, i za ovaj problem postoji rješenje.

Želimo li zadržati spomenutih stotinjak tisuća kuna i tijekom sljedećih sedam godina otplate kredita osjećati se ponešto sigurnije, a pritom u potpunosti anulirati trošak kamate koji bi u suprotnom zaradila banka, eksponencijalna računica govori nam da jedino što moramo je prvobitnih stotinjak tisuća kuna plasirati tijekom perioda od sedam godina po određenom prinosu koji će rezultirati zaradom od 28.000 kuna. Zvuči li prosječni godišnji prinos od 3.5 posto tijekom sedam godina neostvariv? Istina je da će banka zaraditi 28.000 kuna tijekom spomenutog razdoblja, ali činjenica je da ćemo i mi uspijemo li plasirati naš novac za svega 3.5 posto na godišnjoj razini. Konačni rezultat? U svakom slučaju, igra nulte sume u ovom primjeru nije izgledna. Jednostavno, na dobitku su obje strane, banka je zaradila novac plasiravši ga nama kao dužniku, a mi cijelo vrijeme uživali u sigurnosti obiteljske ušteđevine te pritom u potpunosti anulirali trošak kamate. Sljedeći puta kada se nađemo u omiljenoj nam poslovnici, raspitajmo se i za koji investicijsko štedni proizvod, nije da ne postoje.

Ne propustite: