KOLUMNA Strah velikana

Gotovo deset godina prošlo je od jedne od najbolnijih globalnih recesija na koje ni fragilno hrvatsko gospodarstvo nije bilo imuno. Iako je izostanak strukturnih reformi uzeo zamah i usporio hrvatski gospodarski rast za razliku od nekih od najsiromašnijih članica ujedinjene Europe kojima ćemo vrlo brzo otužnog lica gledati u leđa, ne postoji svjetska financijska institucija koja trenutno ne strahuje od budućnosti. S razlogom.

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Bezbroj puta rečeno je da era jeftinog novca završava. Građani Republike Hrvatske u pravoj mjeri još uvijek nisu osjetili da se na novčanom tržištu dešavaju tektonski pomaci. Dužnici pokušavaju refinancirati bilo koji oblik kreditnog zaduženja ne bi li ulovili posljednji vlak povijesno niskih kamatnih stopa dok štediše hrvatskih banaka mrzovoljno čekaju (zasluženi) rast kamatnih stopa. No, igra labave monetarne politike u svijetu, pa i u Hrvatskoj, morat će doći svojem kraju, prije ili poslije. Dužnici s varijabilnom kamatnom stopom osjetit će rast svojih mjesečnih anuiteta, dok će hrvatski štediše početi dobivati veći povrat na svoje bankovne depozite. U svjetlu povijesno niskih kamatnih stopa i ekspanzivnog globalnog gospodarskog rasta, što može krenuti po zlu?

Kvantificirati rizik nije jednostavno. Pojedinci bi rekli da u današnje vrijeme, rizik koji možemo deskriptivno kvantificirati putem visine kamatne stope, gotovo da je nepostojeći. Sjetimo se vremena prije globalne gospodarske krize izazvane toksičnim hipotekarnim kreditima kada su kamatne stope bile na puno višim razinama no što su danas. Iako je, akademski govoreći, gotovo nemoguće govoriti o riziku gospodarstva, kompanije ili pak građana bez spominjanja visine kamatne stope, danas, kao da kratkoročni rizici ne postoje. Nije li rizičnija zemlja poput Hrvatske ili pak Grčke zaslužila puno više kamatne stope koje hrvatski građani putem porezne presije plaćaju na ime hrvatskog javnog duga? U ovom trenu, financijska tržišta imaju samo jedan odgovor – NE.

Gotovo deset godina prošlo je od jedne od najbolnijih globalnih recesija na koje ni fragilno hrvatsko gospodarstvo nije bilo imuno. Iako je izostanak strukturnih reformi uzeo zamah i usporio hrvatski gospodarski rast za razliku od nekih od najsiromašnijih članica ujedinjene Europe kojima ćemo vrlo brzo otužnog lica gledati u leđa, ne postoji svjetska financijska institucija koja trenutno ne strahuje od budućnosti. S razlogom.

Bez obzira na trenutno svijetle kratkoročne izglede globalnog, ali i hrvatskog gospodarstva, svi se pribojavaju jednog – što ako središnje banke diljem svijeta nesigurne u vlastitu procjenu bliske budućnosti prebrzo zatvore slavinu i suviše agresivno počnu s tržišta povlačiti sav taj silni novac kojim je preplavljen gotovo čitav svijet? Čudno, zaključili bi mnogi. Inicijalno, na financijska tržišta diljem svijeta pa i Hrvatske, osigurane su enormne količine svježeg novca kako bi se potaknulo jeftino kreditiranje, a posljedično i gospodarski rast, a sada je upitno da li su gospodarstva dovoljno robusna da nastave vlastiti gospodarski rast bez pomoći središnjih banaka? Nikad teže pitanje na koje odgovor imaju iznimno rijetki.

Iako su Sjedinjene američke države započele s mjerama zaoštravanja monetarne politike u pogledu viših kamatnih stopa, u zemljama ujedinjene Europe, u bliskoj budućnosti, nazire se identičan trend. Možda u ujedinjenoj Europi gotovo sigurno ne možemo očekivati intenzitet normalizacije monetarne politike u  mjeri i vremenu kao što je to slučaj u Sjedinjenim američkim državama, moramo biti svjesni jednog. Sve te države, kompanije ili pak građani koji su koristili mogućnost jeftinog zaduživanja u posljednjih nekoliko godina pokazat će u budućnosti da su ipak postojali pojedini entiteti koji su pretjerali s time i to u značajnoj mjeri. Ne samo da ćemo u slučaju suviše agresivnog podizanja kamatnih stopa od strane središnjih banaka svjedočiti i pokojem bankrotu, moramo biti i svjesni da će duh zvan inflacija kad tad izaći iz svoje svjetiljke kojeg ćemo se vrlo teško riješiti. Ionako, ne bi li više kamatne stope trebale služiti kao jedan od instrumenata borbe s povišenom stopom inflacije? Da, ali u dugom roku, postavlja se pitanje da li će svi ti dužnici moći vratiti sav taj silni novac kojeg su uzeli u prošlosti po iznimno povoljnim uvjetima ne vodeći brigu o nikad neizvjesnijoj budućnosti? Kada jednom krvotok gospodarstva presuši i kada svi ti kreditno opterećeni subjekti prestanu vraćati novac, znamo što slijedi – kolaps.

Kratkoročno, sumnjam da možemo zaključiti da nas čeka recesija u identičnom scenariju kao prije desetak godina, no, srednjoročno, a posebice dugoročno, da li je strah velikana opravdan? Dokučivo i vrlo izvjesno.

Ne propustite: