KOLUMNA Tabula rasa

Čekam cijelu godinu za onaj osjećaj kad se skinem s autoceste i čujem zvuk zrikavaca. Svršavam svaki put iznova, vozeći se po jednoj te istoj cesti, dok spuštam prozor i pojačavam radio u autu.

Lea Brlek Katanec // Foto: Klikaj.hr
Lea Brlek Katanec // Foto: Klikaj.hr

Buljeći u prazan papir ispred sebe, ovoga puta rekla sam samoj sebi; piši što god, pa kuda te tekst odvede, odvede. Možda su baš takve priče i najbolje, one iskrene i žive, pune emocija koje iz nas sele na papir. Emocija koje se poput vruće lave izlijevaju na praznu plohu, koja se svakim novim retkom pali sve više. Struja svijesti ili unutarnji monolog, rekli bi neki.

Uzimajući kratku stanku za kuhanje kave, razmišljam; daleko sam ja od te struje. Da, daleko, jer sve ono što mi se mota po glavi, rijetko kada u potpunosti izbacim van. Jesam li kukavica ili samo oprezna, pitam se. Trudim se složiti misli koje mi konfuzno bruje glavom, pokušavajući me izbaciti iz takta. Događa li se to svima? Na koji način? Jesmo li ludi ili je to normalno? Uzimam mobitel da provjerim svoje sumnje, upisujem pojmove koji mi se motaju po glavi, tražim odgovore… Jesu li neke stvari java ili san?

Protresoh glavom, gotovo filmski i vratim se pisanju svoga teksta. Gledam na sat i razmišljam što me danas sve čeka, imam li dovoljno vremena za sve. Jer vrijeme tako brzo prolazi. Čujem sekunde u svojoj  glavi, slušam minute i brojim sate. Ali do čega? Što me čeka iza ugla? Neki bolji život? Pitanja bombardiraju moj um, gotovo istom brzinom kao ja tipkovnicu. Bum bum bum! Delete, enter, delete, enter i tako u nedogled. Povremeno save. Save sve lijepo u životu, sve ono što je prošlo, a ne može se vratiti. Save bezbrižno odrastanje, save prvu ljubav, save školske uspomene, save sve one sretne trenutke koji su mamili osmijeh na tvoje lice,… Save dobro, delete zlo. Jer ono nas izjeda, proždire svaku našu stanicu, kao mali glodavac gricka mic po mic. I smije ti se u facu. A tebe boli. I zlo ti je. Zlo od takvog života, zlo od svega.

Ilustracija // Foto: pixabay.com
Ilustracija // Foto: pixabay.com

Kada će biti bolje? Kad to odjebeš, kad skupiš hrabrosti izbaciti sve iz sebe. Kad prestaneš biti pička i kad skužiš da je život jebeno prekratak da bi ga tratio na nevažne stvari, na nebitne ljude, na jalne i fejk osobe. Na one koji ti žele zlo, baš onakvo kakvo ti želi mali glodavac koji te izjeda. Iznutra, do kraja. Otrgni se tome, uhvati u koštac s njime, bori se!!! Tvoj život je tvoja stvar i briga te za ostalo. Budi sretan i smij se. I ja to pokušavam što češće i super je filing. Planiraj super vikend, okruži se super ljudima, odbaci negativno i zlo, budi pozitivan, misli su koje mi se vrzmaju po glavi, dok jednom rukom lovim mobitel i dogovaram svoj super vikend.

More!!! Obožavam ga i živim za to! Čekam cijelu godinu za onaj osjećaj kad se skinem s autoceste i čujem zvuk zrikavaca. Svršavam svaki put iznova, vozeći se po jednoj te istoj cesti, dok spuštam prozor i pojačavam radio u autu. Ne razmišljam ni o čemu, tabula rasa je opet tu, ovoga puta punim je pozitivom, mirisom mora i borove šume, okusima svježe ribe i trpkošću svog omiljenog crnog vina. Whohohohoho, ludujem u glavi, pokušavajući ne ustati sa stolice i zaplesati! Jer osmijeh na mom licu je tu.

Vjerojatno je Onaj gore imao ovaj plan. Plan, da mi natjera misli da prozuje mojom glavom, očiste je od sranja te napune onim lijepim mislima, ugodnim, koje mame osmijeh na lice. Još sam k tome odradila i dio posla, s guštom, bez zastajkivanja i puno razmišljanja. Hvala Ti! Eto, sad mogu dalje. U današnje pobjede i one koje tek slijede. I ti možeš to, jer jači si od sranja i svih zala, vjeruj mi! Obriši svoju ploču od prljavštine i nečistoća i počni je ispisivati smijehom, veseljem, iskrenošću. Smij se na glas, pomozi drugima, daj sve ono što ti je višak, jer osjećaj je jeben! I ne trebam odjeljak za zaključiti. Jer, ovo je moja struja svijesti i baš je onakva kakva i treba biti. Iskrena. A to je ono najvažnije.

Ne propustite: