KOLUMNA Zaslužujemo li viši kreditni rejting?

Činjenica je, nismo navikli na bolne reforme čije ishodište smo upravi mi sami. Činjenica je također da smo uspjeli smanjiti omjer javnog duga i bruto domaćeg proizvoda krajem 2017. godine na razinu od ispod 80 posto i ono što je najinteresantnije, bonitetne agencije od Hrvatske očekuju da nastavi sa smanjivanjem predmetnog omjera do razine od osjetno nižih 70 posto do 2021. godine. Čini li se to izgledno?

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Još malo pa smo natrag u igri – bio bi zaključak vladajućih ukoliko je za vjerovati jednoj od najvećih bonitetnih agencija svijeta – Standard&Poor’s. Republici Hrvatskoj ovih dana podignut je kredit rejting s BB na BB+ uz stabilne izglede. Naravno, budimo optimistični i interpretirajmo ovo kao dobru vijest. No, s druge strane, loša vijest je da još uvijek nismo zaslužili kreditni rejting hvale vrijedan. Štoviše, niti jedna eminentna globalna bonitetna agencija Republiku Hrvatsku ne klasificira investicijskim kreditnim rejtingom već upravo suprotno – smećem. Da, možda na prvu većini neshvatljiv i ružan idiom, no istina je da se još uvijek nismo odlijepili od kreditnog rejtinga popularno nazivanim smećem. Koji su razlozi i možemo li uskoro konačno očekivati zeleno svjetlo u pogledu omisije epiteta zbog kojeg nas većina inozemnih investitora još uvijek zaobilazi u širokom luku?

Koji su razlozi pozitivnih vijesti Standard&Poor’s? Iskreno, u vremenima povijesno niskih kamatnih stopa i globalne gospodarske ekspanzije predvođene prvenstveno oporavkom ujedinjene Europe koju obilježava upravo karakteristika najvećeg vanjskotrgovinskog partnera Republike Hrvatske, bilo bi nadasve otužno da nismo zaslužili ponešto viši kreditni rejting. Klasu viši od prijašnjeg, ali još uvijek na korak od investicijskog, razreda kojeg priželjkuje svaka vlada pa i ova. Ima li nade, možemo li dostići toliko očekivani investicijski kreditni rejting ili smo zaglibili u stagnaciji do daljnjeg? Razlog pozitivne ocjene koji nam pripisuju je daljnje smanjenje javnog duga i poboljšana fiskalna pozicija zemlje uslijed nastavka gospodarskog oporavka, kako domaćeg, tako i inozemnog. Da li je uistinu tako?

Prvenstveno, način na koji razmišljamo o kvaliteti javnih financija, a posljedično i održivosti fiskalne blagajne, dvojak je. Razmislimo, kako definiramo zaduženost središnje države? Jasno, ne postoji medij u Hrvatskoj i inozemstvu koji nije obavijestio o padu omjera javnog duga i bruto domaćeg proizvoda. Štoviše, pad se interpretira kao djelomična zasluga eksternih efekata koje ionako ne možemo kontrolirati kao i zasluga onih koje možemo i hoćemo, naravno. Činjenica je, nismo navikli na bolne reforme čije ishodište smo upravi mi sami. Činjenica je također da smo uspjeli smanjiti omjer javnog duga i bruto domaćeg proizvoda krajem 2017. godine na razinu od ispod 80 posto i ono što je najinteresantnije, bonitetne agencije od Hrvatske očekuju da nastavi sa smanjivanjem predmetnog omjera do razine od osjetno nižih 70 posto do 2021. godine. Čini li se to izgledno?

Pustimo na stranu medijski linč hrvatskih medija ili kako god ga željeli nazivati, zastrašujuća činjenica je da je hrvatski javni dug, promatramo li ga isključivo nominalno, godinama u uzlaznoj putanji. Što reći na zapažanje da je tijekom sada već davne 2008. godine koju je obilježilo rasplamsavanje globalne gospodarske recesije uzrokovano hipotekarnim slomom u najvećem prekooceanskom gospodarstvu svijeta, javni dug iznosio manje od 150 milijardi kuna? Vjerovali ili ne, javni dug je prolongiranom recesijom kao i manjkom strukturnih reformi danas dosegnuo vrtoglavih 300 milijardi kuna. Da, tijekom desetak godina, iznos javnog duga udvostručen je. Ostaje pitanje, unatoč bujajućem javnom dugu, zašto nam globalne bonitetne agencije pridaju stabilne izglede?

Iako su napori resornog ministarstva usmjereni u efikasnu kapitalnu alokaciju i konsolidaciju javnih financija, moramo priznati, eksterni efekti ovaj puta uzeli su maha i idu nam isključivo u korist. Ukoliko znamo da tektonskih promjena po pitanju visine javnog duga u Hrvatskoj zapravo i nema, za zaključiti je da je uz stagnirajući ili blago rastući javni dug gospodarska aktivnost mjerena bruto domaćim proizvodom u prethodnih nekoliko godina očito rasla po osjetno višoj stopi no javni dug. Trivijalna aritmetika govori nam – da, omjer javnog duga i bruto domaćeg proizvoda u padu je iako tektonskih promjena, barem na nominalnoj osnovici u visini javnog duga zapravo i nema. Štoviše, još uvijek slovimo kao iznadprosječno zadužena zemlja, barem u apsolutnim pojmovima. Griješe li dvije od tri bonitetne agencije koje su nam u posljednje vrijeme podigle kreditni rejting uz stabilne izglede? U korporativnom smislu, ukoliko postoji velika moć zarađivanja, poduzeća će se uvijek moći dodatno zadužiti u svrhu daljnjeg rasta. U pojmovima fiskalne politike, izgleda da vrijede slična pravila osim što je u ovom slučaju riječ o bruto domaćem proizvodu, a ne nekoj od mjera profitabilnosti. Vratimo se na izvorno pitanje – zaslužujemo li viši kreditni rejting? Počistimo li nered u vlastitom dvorištu u relativno kratko vremena, da, u suprotnom – ne.

Ne propustite: