KRISTIJAN KROG NA ZELENI OTOK NIJE OTIŠAO TRBUHOM ZA KRUHOM, VEĆ ZBOG SVOG AVANTURISTIČKOG DUHA ‘Sreću nađe onaj tko je traži’ | Klikaj.hr

KRISTIJAN KROG NA ZELENI OTOK NIJE OTIŠAO TRBUHOM ZA KRUHOM, VEĆ ZBOG SVOG AVANTURISTIČKOG DUHA ‘Sreću nađe onaj tko je traži’

Irska me naučila da nikad nije kasno, da nikad nije kraj, i da sreću nađe onaj tko je traži, a ne onaj koji čeka. Bez obzira na to gdje sam, od sada znam da su ljudi samo ljudi i da se, ako polazim od toga, ne moram bojati ničega. Često me ljudi pitaju za savjet, da dođu u Irsku ili ne...

Foto: Privatna arhiva

Kristijan Krog iz Krapine ima 30 godina, od kojih je, kako kaže, 26 proveo u najdražem mu rodnom gradu. Pohađao je Osnovnu školu “Ljudevit Gaj” Krapina, a nakon završetka, upisao je Grafičku srednju školu u Zaboku, današnju Školu za umjetnost, dizajn, grafiku i odjeću Zabok. Poslije srednje škole i nakon odsluženja vojnog roka, upisao je i završio studij na Sveučilištu Sjever u Varaždinu, smjer logistički tehničar. Danas Kristijan živi u Naasu, irskom gradu veličine Osijeka, koji se nalazi 40-ak kilometara od Dublina, gdje je pronašao svoj novi dom, kao i brojni mladi iz Hrvatske, koji upravo na Zelenom otoku vide budućnost svjetliju od one u domovini.

– Prije odlaska u Irsku, radio sam u servisu bicikala te sam zarađivao svirajući po kafićima, kao solo performer, te u Tamburaškom sastavu “Žice Krapinice”. Sve u svemu, nisam loše živio doma. Nikada nisam ni imao želju velikog financijskog uspjeha, niti sam tada bio frustriran političkim i ekonomskim stanjem države, da bi me to ponukalo na odlazak iz zelene “Bajke na dlanu”, na Zeleni otok. Razlog mog odlaska je jednostavno bila želja da se izložim nečem drugačijem te da se stavim u poziciju da se moram sam snaći i početi novi život. Da ste me onda pitali hoću li se vratiti doma, rekao bih da ću se sigurno vratiti kroz pet godina. Danas ne mislim tako – počinje Kristijan svoju priču.

Njegov irski početak, kaže, baš kao i svaki drugi početak, nije bio lak. Prvo je radio kao komisionar robe u skladištu.

Posao i školovanje

– Zvuči fensi, ali nije. To je kao da radiš u nekom skladištu u Zagrebu, slažeš palete i utovaruješ kamione s robom. Radio sam taj posao šest mjeseci za agenciju te šest mjeseci za jedno poduzeće. Razlika rada za agenciju i za poduzeće je u tome što, kada radiš za agenciju, ili radiš previše sati, ili ne radiš. Agencija iznajmljuje radnu snagu velikim poduzećima, kada ona zaprime veliki obujam posla. To zapravo znači da sati nisu fiksni, radiš samo u jednoj smjeni, ja sam radio noćnu, te su nas nekad znali i zakinuti za koji sat ili koji euro. Sjećam se da sam sa svojih zadnjih 10 eura kupio kartu za autobus, kako bih išao u agenciju podići svoju prvu plaću od punih 50 eura za tjedan dana. Trebao sam dobiti 300 eura za tih tjedan dana, no uzela si je agencija komad pogače – kaže.

Tu su mu bili skinuti kojekakvi troškovi, od ključa za ormarić do radnih cipela, sve su si oni naplatili, tako da je njemu na kraju dana ostalo “velikih” 50 eura. Na takve je situacije bio pripremljen i nisu mi bile strane, pa je nekako preživio.

– Sjećam se, kad god bi me agencija zakinula za koji sat ili koji euro, nisam bio previše ljut, radije sam bio strpljiv i čekao svoju priliku. Nakon tih šest mjeseci borbe s njima, potpisao sam ugovor za kompaniju. Sada sam imao svoj raspored, prekovremene sate sam mogao prihvatiti ili odbiti, i plaću sam dobio svaki četvrtak u isto vrijeme – prisjeća se.
Trenutno radi kao tehničar za deratizaciju te se školuje kako bih dobio Ciscov certifikat za Network associatea. Ovaj mu posao omogućuje školovanje, s obzirom na to da radi od 8.30 do 17.30. Petkom radi sat vremena kraće, a nekad uzme i sat vremena pauze na kraju dana, tako da prije dođe kući.

U slobodno vrijeme svira u bendu, vozi bicikl, ide u teretanu, vikendima ponekad izlazi, a minimalno dva puta mjesečno ide i na neki izlet.
– Družim se sa svim ljudima, dio sam velikog društva u kojem ima Brazilaca, Francuza, Iraca, Hrvata, Turčina, Čeha, Španjolaca, Talijana… Često odemo na neku društvenu aktivnost svi zajedno – otkriva Kristijan.

Za Irce kaže da su osobnošću nalik Hrvatima.

– Vole sport i pivo. Imaju sport u kojem se igra i nogomet i rukomet i malo rugbyja. Sport se zove Gaelic football i jednom kad znaš pravila, vjerujem da je i zanimljiv. Vjerujem da bi i kod nas u Hrvatskoj stanje u državi bilo bolje kad bi naši ljudi, kao Irci, više pričali o sportu, glazbi, društvenim događanjima itd. Političke teme u Irskoj nisu toliko aktualne kao kod nas – kaže.

Kao negativne strane Irske, navodi skupo zdravstveno osiguranje i premalo sunčanih dana.

– Zdravstveno osiguranje nemam jer je trenutno preskupo. No opet, i u tome ima nešto dobro. Kako znam da nisam osiguran, nekako više pazim na sebe, zdravo se hranim te
vodim dosta sportski, aktivan život. Na broj sunčanih dana u godini baš i ne mogu utjecati, imam periode kada sam pomiren s tim, a imam periode kada me to jako uzrujava. Malo sunčanih dana, znači da su ovdje samo dva tjedna ljeta. Temperatura ljeti je 25 stupnjeva Celzijevih. Irska je birokracijski jako jednostavna zemlja i to me često oduševljava, nema biljega, bespotrebne papirologije, beskrajno dugih obrazaca itd. Sve se može riješiti internetom ili telefonom – kaže Kristijan.

“Nikad nije kraj”

U Zagorje dolazi dva puta godišnje, a osim topline obiteljskog okruženja, najviše mu nedostaje omiljeni krapinski kafić i svi njegovi prijatelji koji čine to malo mjesto magičnim.

– Nerijetko, vozeći se u kombiju na poslu, pustim preko radija našu glazbu i tada budem malo sjetan, no svjestan sam da to nema veze s time što sam u drugoj zemlji, već je to nostalgija za prošlim vremenima. Sjetim se internih zezancija, dobrih fešti, druženja, obiteljskih događaja… Žao mi je da sve ovo što imam ovdje, ne mogu podijeliti s dragim ljudima u Hrvatskoj. Jako me veseli doći kući i vidjeti ljude koji su uspjeli zadovoljiti osobne potrebe i sretni su u Hrvatskoj – otkriva nam Kristijan, te dodaje kako je, odlaskom u Irsku, mnogo naučio.

– Irska me naučila da nikad nije kasno, da nikad nije kraj, i da sreću nađe onaj tko je traži, a ne onaj koji čeka. Bez obzira na to gdje sam, od sada znam da su ljudi samo ljudi i da se, ako polazim od toga, ne moram bojati ničega. Često me ljudi pitaju za savjet, da dođu u Irsku ili ne. Internet je pun informacija, sve što trebate znati, jest da ne postoje dva ista početka u Irskoj i da dojam o ovoj zemlji ovisi o tome odakle ste došli i što želite. Došli su ovamo ljudi koji kod kuće imaju Dormeo nadmadrace, madrace i jastuke, oni nisu mogli prihvatiti da bi jedno vrijeme morali spavati na običnom krevetu u hostelu s još 13 ljudi u sobi. Karikiram, naravno, ali to je ta paralela, standard na koji je svaki od nas naviknut ili nije naviknut. Nikada nikome neću preporučiti da dođe ovamo, to je odluka koja je na svakome od nas. Isto tako, hoću li se vratiti kući, ne znam. Najvjerojatnije ću se u nekom periodu svog života vratiti na neko vrijeme. Trenutno sam sretan u Irskoj, ali bio sam sretan i u Hrvatskoj – zaključuje Kristijan.

Izvor: Zagorje International.