PROGRAM POMOĆ U KUĆI `To je radost, to je više od posla – pomagati onima koji su stari, nemoćni, bolesni i osamljeni´

Plaća gerontodomaćica je slaba, s time jedva preživljavaju. Trebale bi više zarađivati, jer taj posao ne može svatko raditi, a one tako s ponosom nose svoju oznaku Crvenog križa na prsima dok obavljaju svoj posao.

Foto: Zagorje - International

– Kada je vidim da ide k meni, torba s oznakom Crvenog križa, na prsima Crveni križ, to je pomoć, to je radost, osjećam se kao da k meni ide Isus. To je više od posla, pomagati ljudima koji su stari, nemoćni, bolesni, osamljeni… To je prekrasno – s oduševljenjem o svojoj 49-godišnjoj gerontodomaćici Zdenki Jedvaj govori 74-godišnji Stjepan Janžek iz Jesenja Gornjeg, jedan od korisnika usluge Gradskog društva Crvenog križa Krapina “Pomoć u kući”.

On već 66 godina boluje od mišićne distrofije, i iako se svojevremeno bavio slikanjem i izradom skulptura, bolest je uznapredovala pa danas, uz noge, ne može pomaknuti ni ruke. Pa ipak, već godinama, od smrti svojih roditelja, živi sam.

– Pomaže mi nećak, koji živi preko puta mene, i dobri ljudi. 66 godina koliko sam bolestan, odrastao sam na rukama svojih prijatelja i svoje obitelji – ističe Janžek, koji je rođen u starinskoj drvenoj kućici preko puta nove kuće.

– Živjeli smo u staroj kućici, nas trinaestero. Bilo nas je četiri sestre i četiri brata, no dva brata su umrla, između ostaloga, jedan brat koji je također bolovao od mišićne distrofije. Svi ostali su bili zdravi – kaže.

Zahvaljujući svojem iznimnom umjetničkom talentu, 70-ih godina postigao je brojne uspjehe. Njegove skulpture i slike naslikane tehnikom ulja na staklu izlagane su u brojnim galerijama, a neke od njih i danas krase zidove njegove kuće.
Najviše je slika s religioznim motivima, što ne čudi, s obzirom na to da, razgovarajući sa Stjepanom Janžekom, odmah uviđate kako mu je vjera glavni oslonac u svim životnim teškoćama.

– Moja me vjera nosi u svim životnim teškoćama. Ne biste vjerovali, ali zaista mogu reći da sam najsretniji čovjek na svijetu. Zdravi ljudi dolaze k meni, ja ih tješim i pomažem im svojim savjetima da se i oni osjećaju bolje. Za sebe mogu reći, da se ponovno rodim, opet bih izabrao ovaj životni put. Društva mi ne nedostaje, živim ovdje u središtu mjesta i ljudi dolaze k meni. Ima toliko dobrih ljudi da, kada se spuštaju s brda, zaustave automobil, navrate k meni, nalože vatru i odu dalje. Drugi dođe i pita što mi treba, da mi natoči vode ili bilo što drugo. Znate, bez ljudi se ne može živjeti, a meni je svaka pomoć potrebna jer ne mogu ništa – kaže, a govoreći o dobrim ljudima, na njegovom licu zatitra poseban osmjeh na spomen njegove gerontodomaćice.

– Do sada sam promijenio pet gerontodomaćica – Zdenka, Božica, Biba, druga Božica i Kristina. To su sve bile žene nadahnute za taj posao. Kao Majka Tereza. One je slijede u punom smislu te riječi – kaže.

Janžek dobiva 1250 kuna socijalne pomoći i 1850 kuna mirovine za svojim roditeljima, što je, gledajući hrvatske prilike, sasvim pristojno primanje za jednog 74-godišnjaka – kada bi on bio zdrav. Međutim, za osobu s invaliditetom poput Stjepana Janžeka, koja je u nemogućnosti obući se, umiti i staviti drvo u peć, taj novac nije dovoljan za podmirenje troškova njegovateljice. A pravo na gerontodomaćicu ima – jednom tjedno na sat vremena, s time da je dužan platiti 50 posto troška jer mu primanja prelaze 1500 kuna, no, na sreću, tu uskače Općina Jesenje, koja podmiruje tih 50 posto.

– Jedan sat vrlo brzo prođe, no sreća je da su to fletne puce koje rade kao stroj. Podignu me, skuhaju jelo, pometu, operu prozore… Jelo mi ostale dane najčešće donese nećakinja, ali nije problem, jer ja zapravo jedem jedanput na dan – kaže Janžek u svom prepoznatljivom tonu, ne žaleći se ni na što, mislima usmjeren na druge, a ne na sebe.

– Crveni križ bi se trebao širiti, ima puno ljudi kojima je potrebna pomoć. Ja odem svojim motornim kolicima do Bednje, Lepoglave, Golubovca, i razgovaram sam starim ljudima, koji me pitaju kako bi oni mogli doći do te pomoći. Treba više dobrih žena koje bi pomagale drugim ljudima. Evo, ja sam u program ušao kada je jedna susjeda bila korisnica ove usluge, pa me njezina gerontodomaćica prijavila na Crveni križ – ističe Janžek, dok se njegova gerontodomaćica Zdenka osmjehuje u kutu.

Ona ovaj posao radi dvije godine i trenutno brine za 18 korisnika – za neke od njih na tjednoj bazi, neke na mjesečnoj. A radi sve – od čišćenja, kuhanja, pranja, glačanja, presvlačenja – ovisno o potrebama korisnika s čitavog područja Krapine, Đurmanca, Jesenja, Radoboja i Petrovskog. Osmosatno radno vrijeme, pet dana u tjednu, vlastiti automobil. Plaća je minimalac, uz povraćene troškove prijevoza.

– Prije ovog posla, radila sam sezonski, no nikada nešto slično. Sada sam se morala prilagoditi raznim ulogama, da sam i čistačica, i kuharica, i njegovateljica, ali tako je to u životu. Moramo se prilagođavati situaciji – kaže Zdenka, dodajući kako nije uvijek lako svakodnevno ulaziti u kuće ljudi koji žive na rubu egzistencije.

Svatko od njih ima svoje navike, pa ponekad odbijaju pomoć, iako im je ona potrebna, dok s druge strane neki korisnici ne razumiju da je sat vremena premalo da bi se ispunili svi njihovi zahtjevi. Tu je i vrlo izazovan teren, pa je do nekih korisnika nemoguće doći automobilom.

– Ima korisnika koji žive u toliko zabačenim krajevima, da smo mi jedine osobe koje vide. Naslušam se svakakvih životnih priča i nagledam svega, ali smatram da trebamo odvojiti posao od privatnog života, jer ako se preopteretite razmišljanjima o korisnicima, nećete moći spavati od brige. Bilo je jako teških slučajeva, ali ja sam to uvijek nekako uspjela tako posložiti u glavi, da zadržim svoj mir – ističe.

Unatoč svakodnevnim izazovima na radnom mjestu, odnosno, mjestima, voli svoj posao i željela bi ga nastaviti raditi, iako minimalna plaća jedva omogućuje zadovoljavanje osnovnih životnih potreba. Stjepan Janžek jedan je od svjetlijih primjeraka korisnika koji je uvijek razveseli kada mu dođe u kuću, a on nerijetko ističe kako bi volio da je može platiti pa da mu dolazi svaki dan na barem sat vremena.

– Plaća gerontodomaćica je slaba, s time jedva preživljavaju. Trebale bi više zarađivati, jer taj posao ne može svatko raditi, a one tako s ponosom nose svoju oznaku Crvenog križa na prsima dok obavljaju svoj posao – zaključuje Janžek.

Gradsko društvo Crvenog križa Krapina od 1. srpnja 2014. godine provodi uslugu “Pomoć u kući”, za koju je nadležno Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Pravo na uslugu ostvaruju korisnici preko Rješenja priznavanja prava na socijalnu uslugu Centra za socijalnu skrb Krapina.

Usluga “Pomoć u kući” priznaje se osobi ako ispunjava sljedeće uvjete: nema mogućnosti da joj pomoć osiguraju roditelji, bračni drug i djeca, nema sklopljen ugovor o doživotnom ili dosmrtnom uzdržavanju, na području njezinog prebivališta moguće je osigurati takvu pomoć pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom, nije otuđila nekretnine ili pokretnine veće vrijednosti u posljednjih godinu dana, prihod samca ili prihod po članu kućanstva ne prelazi od 300 posto osnovice iz članka 27. stavka 2. Zakona o socijalnoj skrbi. Ako prihod samca ili prihod po članu kućanstva prelazi iznos od 300 posto osnovice, a nije veći od 400 posto osnovice, korisniku koji ispunjava gore navedene uvjete priznaje se pravo na 50 posto cijene troškova usluge. Korisnici koji ispunjavaju gore navedene kriterije mogu se javiti u Centar za socijalnu skrb Krapina gdje mogu podnijeti zahtjev za uslugu pomoć u kući. Korisnici čija primanja prelaze 400 posto osnovice, odnosno dvije tisuće kuna, mogu se javiti u Gradsko društvo Crvenog križa Krapina, gdje mogu sklopiti privatni ugovor za obavljanje usluga “Pomoć u kući”. Cijena jedne usluge je 36,78 kuna + 0,80 kuna po kilometru udaljenosti.

– GDCK Krapina od 2013. godine ima Socijalnu trgovinu gdje na osnovu potvrda Centra za socijalnu skrb Krapina dolaze građani i obitelji čija primanja po članu obitelji nisu veća od 600 kuna, kao i druge procjene CZSS-a. Izvrsnom suradnjom s CZSS-om Krapina, detektiraju se potrebe i korisnici, izdaju se potvrde za jednokratne pakete, višemjesečne pakete, odjeću i namještaj. Cijelo vrijeme skrbimo za oko 50 obitelji mjesečno, dajući im paket živežnih namirnica i higijenskih potrepština težine 20-ak kilograma. Trenutno imamo 61 korisnika primatelja mjesečnog paketa. Prošle je godine Hrvatski Crveni križ dobio EU projekt FEAD hrana i higijena, gdje je GDCK Krapina bio partner i gdje smo za oko 350 korisnika zajamčenih minimalnih naknada podijelili u tri navrata pakete hrane i u dva navrata pakete higijene. Nadamo se da će se navedeni projekt provoditi i u ovoj godini – otkriva ravnatelj Društva Crvenog križa Krapina Davor Šimunović.

GDCK Krapina provodi uslugu “Pomoć u kući” preko Rješenja CZSS-a Krapina, za 33 korisnika, a 23 korisnika imaju sklopljen ugovor s GDCK-om Krapina o pružanju usluga pomoći u kući. Šimunović dodaje i kako se nada skorom dobivanju projekta “Zaželi”, u sklopu kojeg će se zaposliti 50 žena koje će skrbiti za dodatnih 250 korisnika.
Kao višegodišnjeg ravnatelja zagorskog Crvenog križa, Šimunovića smo pitali i kakvo je stanje na području Krapinsko – zagorske županije, kada govorimo o građanima u potrebi, odnosno, onima koji žive na rubu siromaštva.

– Broj potrebitih građana unatrag 25 godina pada, a unatrag 10 godina taj broj je gotovo isti i ne odstupa od prosjeka u RH. Mišljenja sam da životni standard iz godine u godinu raste, ali naravno ne onako brzo kako bismo mi htjeli. Budimo malo realni, vratimo se u ne tako daleku prošlost i zapitajmo se kako nam je bilo prije 30 godina, bez asfaltiranih cesta, bez javne rasvjete, telefona, mobitela, plina, javno dostupnih vodovoda, gdje smo i kako mogli putovati, kakva je bila kvaliteta stanovanja… Sada u Zagorju imate dobro opremljene škole, dvorane, bolnicu, izvanredno organiziranu hitnu službu i brojne druge primjere. Što se tiče siromašnih i ljudi u potrebi, njih je bilo i uvijek će ih biti iz nekog razloga, kao što je to i u razvijenim zapadnim zemljama. Dio ljudi upao je u krizu zbog nezaposlenosti, dio iz drugih razloga, ali je činjenica da je dio nezaposlenih inertan u traženju zaposlenja, ne bi putovali van mjesta rada i sl. Neki pak pasivno traže posao kao da će on njih naći. Kako bi postali aktivni građani i izgrađivali našu Hrvatsku te stvarali bolju budućnost za mlađe generacije, treba se držati onoga što je 1961. godine rekao John Kennedy: “Ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, pitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju” – zaključuje ravnatelj Šimunović.

Izvor: Zagorje – International.

Ne propustite: