[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Motori, motori, motori (3.)

Tko želi, pod kormilom lokalnog muškarca može se voziti gradom na motoru. Bili smo za, naravno, iako je umor već dobrano odradio svoje. Ali, biti učesnikom, a ne samo pasivnim promatračem divljačke vijetnamske prometne (ne)kulture se ne propušta.

Bitexco Financial Tower, jedan od najviših nebodera u cijelom Vijetnamu // Foto: Zoran Bijač

Predvečer smo se konačno smjestili u hotel, u vrevi grada, u neposrednoj blizini Gradske vijećnice, još jednog zdanja napravljenog u francuskom kolonijalnom stilu. Nije otvorena za posjetitelje, a kad je obasjaju noćna svjetla, postaje još veća turistička atrakcija. Nada da će sa zalaskom sunca pasti i temperatura pokazala se uzaludnom. I dalje je bilo jednako vruće, sparno i zagušljivo. Vjerujem da bismo lakše prihvatili sobu bez wc-a nego bez klime. Klima je bila svetinja. Da su me tada pitali koga štujem, kao iz topa bih ispalila: „Klimu!“ Otuširali smo se i presvukli, a odjeću potpuno napijenu znojem stavili na sušenje. Ne moram ni napominjati da je ona friško obučena stupanjem na cestu poprimila iste karakteristike.

Vijetnamska hrana bila je božanstvena. Večere su nam servirali u barem šest sljedova, a ta se brojka u renomiranijim objektima ponekad penjala i do deset. Bez pretjerivanja, nije se znalo koji je bolji od kojeg. Komadići grilane piletine i govedine u kombinaciji s kozicama i ostalim morskim plodovima, uz krupno rezane komade povrća i dodatke kikirikija, indijskih oraščića, bambusa, riže i soja sosa bili su prava gozba za nepce. Doživljaj je bio tim veći što smo koristili štapiće, umjesto za Europljane predviđene vilice i noževe. Put od pozicioniranja zalogaja u štapiće do konačnog smještanja u usta u mom je slučaju znao potrajati i cijelu minutu. Borba je bila istinska. Kolači, torte i općenito deserti za hrvatske pojmove tamo ne postoje. Samo voće. Možda u tome leži tajna vitkih linija Vijetnamki i Vijetnamaca. Muški članovi ekipe pili su lokalno pivo, a mi žene svježe voćne sokove i koktele. Vijetnamska kuhinja je u globalu najbolja koju sam okusila. Azijska hrana često se generalizira i svrstava u isti koš, no svaka zemlja ima svoje, samo sebi svojstvene metode i načine pripreme. Tako se, primjerice, vijetnamska kuhinja po mnogočemu razlikuje od kineske, koju često nisam mogla ni pomirisati, a kamoli uživati u njoj.

“Một, hai, ba, vô!”, odnosno “Živjeli!” // Foto: Zoran Bijač
Jedan od sljedova – kozice, krupno povrće i indijski oraščići // Foto: Lea Bijač

Terasa je pružala divan pogled na sad već osvijetljena zdanja, Gradsku vijećnicu, nebodere i hotele. Ulice su bile prepune ljudi, uglavnom mladih udobno zavaljenih na podu, u opuštenim razgovorima, s ponekom bocom zakamufliranom u papirnatu vrećicu. I sama sam bila svojevrsna atrakcija. Zbog plave kose i bijele kože lokalnim djevojkama izgledala sam egzotično, pa su mi ponekad pristupale i na katastrofalnom engleskom tražile da poziram i s njima. Uz znak peace, naravno.

Centar grada noću // Foto: Zoran Bijač
Budnih i žednih ništa manje nego u New Yorku // Foto: Zoran Bijač
Statua Ho Chi Minha ispred Gradske vijećnice // Foto: Zoran Bijač

Bila je ponoć kad je pratitelj iznio prijedlog o sudjelovanju u prometu Ho Chi Minha. Tko želi, pod kormilom lokalnog muškarca može se voziti gradom na motoru. Bili smo za, naravno, iako je umor već dobrano odradio svoje. Ali, biti učesnikom, a ne samo pasivnim promatračem divljačke vijetnamske prometne (ne)kulture se ne propušta. Opremili su nas kacigama i zaštitnim maskama te posjeli na stražnje pozicije na motociklima. Mene je dopao Raymond, ali znala sam da to ne može biti slučajnost i da vjerojatno ima svoj cilj, iako dotad nije pokazao ni najmanju ambiciju prema meni. „Samo da ništa ne pokušava“, oblijevala me dupla doza znoja.

S Raymondom na motoru // Foto: Zoran Bijač
Uobičajeni funkcionalni prometni krkljanac // Foto: Zoran Bijač

Za Vijetnamce kao da ne postoji razlika između podneva i ponoći. Promet je u svako doba dana jednako gust, zalogajnice, kafići i trgovine s odjećom, obućom ili tehnikom otvorene, a ulice pune ljudi. Nismo ni kosooki ni mršavi, no osjećali smo se kao lokalci jureći vrućim vijetnamskim cestama, dok nam je vjetar mrsio kosu i spuštao temperaturu na prihvatljivih 35. Prizor u kojem bijesni policajci jure prijestupnika, ponekad i u suprotnom smjeru, potpuno je uobičajen i na njega se nitko osim nas nije previše obazirao. Kao da večera nije bila dovoljna, stali smo u neuglednom restorančiću uz cestu, sjeli na poluraspadajuće stolice i jeli tradicionalnu pho juhu. Radi se o vrućoj juhi s komadima piletine ili govedine, rezancima, limunovim sokom, čilijem i ostalim čudnovatim travama. Bila je specifičnog izgleda i mirisa, ali ostali smo ugodno iznenađeni okusom. U svakom slučaju, bila je bolja nego što je izgledala. Materijal se peca štapićima, a kad ga ponestane, tekućina se na kraju popije. Borba sa štapićima i dalje je trajala, a temperatura tijela ponovno porasla na 40.

U Hrvatskoj burek ili kebab, u Vijetnamu – juha // Foto: Lea Bijač

Na povratku prema hotelu došla sam na briljantnu ideju. Zamolit ću Raymonda da mi prepusti motor i preda upravljačku poziciju. Razmišljala sam i razmišljala, no riječi nikako nisu mogle izaći iz mene. „Kako ću s njim morati provesti sljedećih tjedan dana, ta bizarna molba mogla bi narušiti naš odnos. Nije lud da pristane na moj zahtjev. Neću ga ništa pitati“, odlučila sam. A on kao da mi je čitao misli, iako su one bile na hrvatskom. „Hoćeš voziti?“ pitao me. „Da!“ mom oduševljenju nije se nazirao kraj. Objasnila sam mu situaciju i iskreno priznala da nikad nisam vozila motor i da nemam položen ni vozački ispit. Njemu je to bilo u redu. Osmislili smo strategiju. Odvojit ćemo se od grupe i izgubiti se u masi, tako da nas nitko i ništa ne može omesti u provedbi plana. Očekivala sam da će me odvesti u neku zabačenu cesticu i pokazati mi što mi je činiti. Bila sam u krivu. Na moje iznenađenje, zaustavio se na glavnoj ulici, točno ispred policajca. On je doduše djelovao potpuno nezainteresirano, kao da odbrojava sekunde do kraja smjene. „No problem, no problem“, smijao se Raymond i naredio mi: „Sjedaj, ti nastupaš“. I tako sam sjela, ne znajući ni krenuti ni stati. Učila sam u hodu. Nije mu trebalo dugo da zaključi da ćemo poginuti i da je donio pogrešnu odluku. No, kad je bal, nek’ je maskenbal. S vremenom je stekao uvjetno povjerenje u mene, no i dalje bi svako malo zajaukao i instinktivno okrenuo upravljač u potrebnom smjeru. Držao me čvrsto oko struka i pričao mi svoju životnu priču. Imao je djevojku koja ga je ostavila, nakon čega je pokušao samoubojstvo skokom sa zgrade. Prošao je sa slomljenim rukama i nogama, a danas ne osjeća nikakve posljedice. Svašta čovjek sazna kad se s nekim nađe jedan na jedan. Tad je zaključio da se zaljubio u mene i da me voli. „Volim te, volim te!“ vikao je dok sam nas ja jedva održavala na životu. Objasnila sam mu da nisam zainteresirana za romansu. Teško je to podnio. Jedva sam čekala vratiti se u hotel. Bili smo zadnji, a cijela, sad već zabrinuta grupa, dočekala me s ovacijama. Vremenska razlika od pet sati nije nam predstavljala baš nikakav problem. Bili smo toliko umorni da je ona mogla biti i mnogo veća, opet bismo momentalno zaspali. I da, sve se to odigralo prvi dan u Vijetnamu.

Prvi i drugi dio putopisa pročitajte u nastavku…

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Tko želi biti milijunaš? (2.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Vruć, vrući, Ho Chi Minh

Ne propustite: