[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Pečenje od kobre i ostala veselja glavnoga grada (8.)

Hanoi i okolna mjestašca imaju ponešto i za one hrabre i željne nesvakidašnjih gastronomskih iskustava. U takvim restoranima gost između nekoliko živih zmija bira onu koja mu se najviše sviđa i koju će, ako želi, osoblje pred njim ubiti pa potom kuhati u juhi, peći, pržiti…

Glavni grad nepresušan je izvor zanimljivih scena // Foto: Zoran Bijač

Veselila sam se što se približava dan kad ćemo biti tamo gdje smo u Vijetnamu otpočetka najviše željeli biti – na brodu u Ha Long Bayu. Morali smo se još malo strpjeti, jer je prije toga prema planu puta valjalo odraditi i glavni grad Vijetnama, Hanoi. Biti u Vijetnamu, a ne vidjeti Hanoi je skoro isto i kao biti u Rimu, a ne vidjeti papu. Do njega smo došli tako što smo se vratili u Da Nang, odakle smo imali zakazan let skroz prema sjeveru, do obale Crvene rijeke.

Hanoi iz ptičje perspektive // Foto: Zoran Bijač

Hanoi ima značajnu ulogu u Vijetnamu koji se unazad nekoliko godina ubrzano razvija. Nakon Ho Chi Minha, drugi je glavni gospodarski centar zemlje, ali i najvažniji politički. I običan čovjek naočigled prepoznaje njegovu nadolazeću moć – centar Hanoia pun je dizalica i gradilišta kojima će ubrzo cirkulirati radnici, poslovnjaci i turisti. Jedan od najvažnijih sektora je i onaj trgovinski. Zbog industrije proizvoda široke potrošnje i jeftine radne snage, Vijetnam postaje konkurentan u svijetu. Američke investicije, zemlja prekrasna sama po sebi i prihvatljive cijene Vijetnam zadnjih godina čine hit turističkom destinacijom.

Vjerujem da su većini ljudi prve asocijacije na Vijetnam divljaštvo, divljina, džungle, kaos. Odgovorno tvrdim da to u velikim gradovima nije tako. Potpuno su moderni i suvremeni, ukorak s ostalim svjetskim metropolama, s poslovnim zgradama, hotelima, neboderima, savršenim kolnicima s više prometnih trakova i dobrim automobilima. Samo, sve to na evidentno azijski način, naravno.

Veliki gradovi Vijetnama potpuno su moderni i suvremeni // Foto: Zoran Bijač

Za početak su nas odveli u Etnografski muzej. Ja stvarno ne uživam u muzejima. Sjećam se da je prostor bio ugodno klimatiziran i samo mi je iz tog razloga bilo drago biti tamo. Stoga ćete o narodima Vijetnama i njihovim običajima kroz povijest morati čitati na nekom drugom mjestu, ili se sami zaputiti u Hanoi.

Divovska instalacija u Etnografskom muzeju // Foto: Zoran Bijač

Nakon uvodnog rashlađivanja, tijela su se posjetom Hramu književnosti vratila u prvobitno, sad već normalno isijavajuće stanje. Originalno Van Mieu, poznat i kao Konfucijev hram, Hram književnosti jedna je od najpitoresknijih turističkih atrakcija Hanoia. Izvrsno očuvan, izgrađen je početkom 11. stoljeća za vrijeme Ly i Tran dinastija kao sveučilište u čast Konfuciju. Sveučilište je u početku primalo samo učenike aristokratske krvi i potomke elitnih obitelji, prije nego što je svoja vrata otvorilo i „običnim“ djevojkama i mladićima željnima znanja. Iako hram, njegov je fokus na učenju, a ne toliko na religiji. Veličanstven ulaz sakriva pet dvorišta: dva s uređenim vrtovima, treće s jezercem, četvrto sa statuom Konfucija i mjestom za održavanje ceremonija i peto s velikim zvonom. Zbog historijskih građevina, predivnog okoliša i opće fotogeničnosti, današnji studenti hram koriste za odmor i opuštanje, molitvu za uspješno polaganje ispita te za ceremonije i fotografiranje nakon podjela diploma.

Ulaz u Hram književnosti // Foto: Zoran Bijač
Jedna od najpitoresknijih atrakcija grada // Foto: Zoran Bijač
Pun je detalja koji ga nadopunjuju osobnošću // Foto: Zoran Bijač
Sastoji se od pet velikih dvorišta // Foto: Zoran Bijač
Dio posvećen Konfuciju // Foto: Zoran Bijač

I mi smo ispratili jednu generaciju djevojaka. Sve su bile obučene isto, u ljubičaste hlače i bijele haljine s dubokim bočnim prorezima, a na glavama su imale bijele cvjetne vjenčiće. Samo je jedna odudarala. Nosila je bijele umjesto ljubičastih hlača, a haljina je, iako bijela, bila evidentno kompleksnija od ostalih. Smještena u centru zajedničke fotografije, ta je djevojka nečime očito zaslužila biti drugačija od drugih. Bilo ih je stvarno lijepo za gledati, ali kad smo ih upitali što su studirale i što se općenito događa, samo su se crvenjele i hihotale, nijedna nam nije odgovorila ništa suvislo. Ne znam jesmo li ih stavili u toliko neugodnu situaciju ili je i njima poznavanje engleskog jezika nepoznanica. „Kakvo čudno ponašanje za buduće, možda već i sadašnje erudite!“ mislili smo.

Mlade Vijetnamke slave završetak školovanja // Foto: Lea Bijač

Hanoi i okolna mjestašca imaju ponešto i za one hrabre i željne nesvakidašnjih gastronomskih iskustava. U takvim restoranima gost između nekoliko živih zmija bira onu koja mu se najviše sviđa i koju će, ako želi, osoblje pred njim ubiti pa potom kuhati u juhi, peći, pržiti… Najskuplja na meniju je kobra, a počasni gost (sretnik?) dobiva najbolji dio – friško, još uvijek pulsirajuće srce. Mora da se njime nešto kasnije gostila djevojka u bijelom iz prethodnog odlomka. Hrana se zalijeva pivom, rižinom rakijom ili zmijskom krvlju, ništa se ne baca. Mi smo se odlučili držati podalje od takvih mjesta i ne imati to iskustvo u životopisu.

Zanimljivi suveniri za sjećanje na Vijetnam // Foto: Zoran Bijač

 

Uistinu egzotični za naše pojmove, u svakom smislu, su i Hanoi i Vijetnam općenito. Prošetali smo kroz još nekoliko bonsai vrtova i hramova, a kako bi se u njih spriječio dolazak zlih duhova, na ulaznim vratima često je postavljeno uzvišenje, svojevrsna prepona. Za zločeste zabranjen ulaz, za nas minimalno opterećivanje mišića, a za mačke – savršeno mjesto za cjelodnevno izležavanje u hladovini i dobar pogled na kićene oltare gdje ljudi, osim cvijeća, donose i obilje hrane, najčešće voća, na posvetu.

Bonsai vrt // Foto: Privatna arhiva
Uzvišenje na ulasku u hram onemogućuje dolazak zlih duhova // Foto: Zoran Bijač

Kad bismo se umorili od hodanja, birali smo biciklističke rikše. Rikšama upravljaju uglavnom srednjovječni muškarci u natikačama, a kako bi bili ravnopravni sudionici u prometu s i dalje prevladavajućim motorima, ali i automobilima, svaka sprijeda i straga ima svoju registarsku tablicu. Cijena jednosatne vožnje nije ni previše skupa ni previše jeftina. Ona se dogovori unaprijed, što ne znači da vozač na kraju ne očekuje još i napojnicu. Koliko god ih se dodatno nagradi nisu zadovoljni i uvijek očekuju više te glasno protestiraju sa ciljem da iskamče još pokoji euro ili pokoju tisućicu dongova, a kad do toga ne dođe, demonstrativno se okreću bez pozdrava i pasivno agresivno mrmljaju nešto na vijetnamskom, šaljući mušterije tko zna gdje.

Vožnja u biciklističkoj rikši // Foto: Zoran Bijač
Mlad i „nadobudan“ policajac // Foto: Zoran Bijač
Gotovo sav život, pa i uređivanje kose, odvija se na ulici // Foto: Zoran Bijač

Hanoi je grad s dušom. Puno prometnog nereda, puno radnji sa suvenirima i odjećom, puno restorančića, puno štandova s voćem, povrćem i mesom, sve kaotično, a istovremeno funkcionalno i normalno. Iste te epitete mogu upotrijebiti i za vijetnamski ulični žičani sustav. Bezbrojne žice i kablovi međusobno su isprepleteni do granice nestvarnog, a svojeg stanja i sami su Vijetnamci očito svjesni, jer kao suvenir kući možete ponijeti i majicu jednog takvog prosječnog prikaza uz natpis „Vietnam telecom“. Biti električar tamo uistinu nije lako.

Pješaci, rikše, motori i auti iznenađujuće dobro funkcioniraju // Foto: Zoran Bijač
Kome još treba krevet za spavanje?// Foto: Zoran Bijač                           
Dobro poznat tip mesnice // Foto: Zoran Bijač
Ulični žičani sustav // Foto: Zoran Bijač
Biti električar u Vijetnamu zaista nije lako // Foto: Zoran Bijač
„Vietnam telecom“ // Foto: Zoran Bijač

Lutkarsku predstavu u kazalištu u vodi sve turističke brošure naveliko hvale i prezentiraju kao nešto što se u Hanoiu svakako mora vidjeti. Prvi dojam bio je dobar – prvo i najvažnije, unutrašnjost je klimatizirana, drugo, pozornicu i glumce do pojasa u vodi s lutkama uistinu nikad dotad nismo vidjeli. Međutim, gašenje svjetla, umirujuća glazba i ne pretjerano interesantna radnja, odnosno, izostanak iste, doveli su do onog neminovnog – prespavali smo gotovo cijelu predstavu. Pažnja je u potpunosti dana vizualnom, što samo po sebi s vremenom dosadi, a ne događa se ništa više što bi držalo pažnju snenog gledatelja. Moj je krajnji zaključak da predstava ne zaslužuje biti u must see rubrikama. Kad smo sretni i odmoreni napustili kazalište, noć je već bila pala, a grad u tih sat vremena doživio transformaciju. Ako sam dnevno stanje nazivala gužvom, ne znam koju bih riječ upotrijebila za noćno. Ogromna količina ljudi ispunila je vanjske plastične stolčiće svih postojećih barova i zalogajnica, večerajući nešto friško pečeno s roštilja, pijuckajući i provodeći ugodno vrijeme s prijateljima. Bio je običan dan u tjednu, ništa se posebno nije događalo, a svi smo voljeli biti vani i družiti se. Kad bi barem kod nas bilo upola tako!

Kazalište u vodi // Foto: Zoran Bijač
Nepregledna masa ljudi u večernjim satima // Foto: Zoran Bijač
Isto stanje i na prometnicama // Foto: Zoran Bijač

_________________________________________________________________________

Ako ste ih propustili, prvih sedam dijelova putopisa možete pročitati u nastavku…

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Španciranje po vijetnamski (7.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Budistička kuća i antički grad (6.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Tunelski štakori (5.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Rijeka moru pobjegla (4.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Motori, motori, motori (3.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Tko želi biti milijunaš? (2.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Vruć, vrući, Ho Chi Minh

Ne propustite:

1 komentar