[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Rijeka moru pobjegla (4.)

Plovili smo mirnom, zemljanom površinom Mekonga, dok su nas svodovi od palminog lišća štitili od direktnog udara sunca. Zrakom se širio zvuk razdraganih turista, uglavnom Kineza, od kojih su neki na sebe navukli fluorescentne prsluke za spašavanje, kao da su na ekstremnom raftingu gdje je u pitanju život ili smrt.

U srcu delte rijeke Mekong // Foto: Privatna arhiva

Sljedeće jutro uputili smo se prema 70-ak kilometara udaljenom gradu My Tho, smještenom u samom srcu delte rijeke Mekong. Izlaskom iz modernog centra Ho Chi Minha pratile su nas tužne scene, tipične za taj dio svijeta. Siromašne kućice, bijeda, siromaštvo i stanovnici čiji je jedini cilj prehraniti obitelj i preživjeti dan.

Drugačije scene svega par kilometara izvan Ho Chi Minha // Foto: Zoran Bijač
Na odmorištu negdje između Ho Chi Minha i My Thoa // Foto: Privatna arhiva

Usput smo zastali u jednom od hramova Cao Dai religije, punom kiča i šarenila. Cao Dai velik broj elemenata posuđuje iz većih religija – konfucijanizma, taoizma, budizma, hinduizma, islama i kršćanstva, a štuju se i Konfucije, i Buda, i Muhamed, i Isus, pa čak i Ivana Orleanska i Julije Cezar. Simbol vjere je lijevo božansko oko koje unutar zjenice ima yin i yang ikone. Yang predstavlja djelovanje muškog kreatora, s balansom na ženskom yinu, više usmjerenom prema unutrašnjosti. Izuvanje obuće prije ulaska u hram je obavezno. Mene u traper kombinezonu kratkih hlača nadležni su ocijenili neprimjerenom, tako da su me ogrnuli velikom, smrdljivom, vjerojatno nikad opranom platnenom tkaninom. Žrtvovala sam se, ne bi bilo u redu ljutiti svete.

Cao Dai hram, mjesto gdje se štuju Isus, Buda, Muhamed i – Ivana Orleanska // Foto: Lea Bijač
Glavni simbol vjere je božansko oko, s yin i yang ikonama u zjenici // Foto: Zoran Bijač

Kad smo stigli u My Tho, zauzeli smo pozicije u motornom čamcu i krenuli na krstarenje moćnom rijekom Mekong. Mekong izvire u Tibetu, prolazi Kinom, Mianmarom, Laosom, Tajlandom, Kambodžom, i, u konačnici, Vijetnamom, gdje odlazi u Južno kinesko more. Područje delte uistinu je čarobno: smećkasta voda, zelenilo uz obalu, mnogobrojni čamci, drvene kolibe i lokalno stanovništvo u ribolovu. Prije presjedanja u tradicionalne drvene čamce postojala je mogućnost za fotografiranje s pitonom. Tata ga je odradio bez problema, ali ja nisam mogla. Kako mi zmije nikad nisu bile drage, za mene je nemoguća misija primiti je u ruke tek tako. Da smo na raspolaganju imali barem pola sata, možda bih i uspjela prevladati gađenje, no u brzinskim uvjetima bilo je to za mene neostvarivo.

Široka rijeka Mekong // Foto: Zoran Bijač
Prometno ispred jednog od sela // Foto: Zoran Bijač
Rutinski odrađeno druženje s pitonom // Foto: Lea Bijač

Plovili smo mirnom, zemljanom površinom Mekonga, dok su nas svodovi od palminog lišća štitili od direktnog udara sunca. Zrakom se širio zvuk razdraganih turista, uglavnom Kineza, od kojih su neki na sebe navukli fluorescentne prsluke za spašavanje, kao da su na ekstremnom raftingu gdje je u pitanju život ili smrt. U jednom od lokalnih sela na rijeci smo se okrijepili vrućim čajem i voćem. Ananas su služili posoljen, tvrdeći kako ga sol čini još sočnijim i još slađim. I stvarno, nakon početnog zgražanja, funkcioniralo je. Ista je stvar i s pečenom janjetinom, rekli bi naši. Kušali smo i passion fruit, voćku egzotičnog izgleda obloženu crvenkastom korom, s bijelom unutrašnjosti popunjenom sitnim crnim sjemenkama, no u njoj, osim imena, nije bilo baš ničeg strastvenog. Tako lijepa izvana, a bezokusna iznutra bila je savršena metafora za društvo u kojem danas živimo.

Prizor tipičan za područje delte // Foto: Zoran Bijač
Portret starog ribara i veslača // Foto: Zoran Bijač
Svodovi od palminog lišća štite od direktnog udara sunca // Foto: Zoran Bijač

Za lokalno stanovništvo veliku važnost ima kokos. Od drveta izrađuju namještaj i suvenire, a gnječenjem mesa ploda dobivaju ulje i mlijeko. Ulje ostaje ulje, a mlijeko se miješa sa šećerom i kuha, sve dok ne postane ujednačena, ljepljiva smjesa. Nju tada izravnaju i podijele na metarske trake, a potom režu na komadiće i dobivene bombone pakiraju u papirnate omote, jedan po jedan. Okus bombona bio je intenzivan i sladak, više pozitivan nego negativan. Prodajom predmeta i slatkiša zarađuju za život. U njihovoj izradi najčešće sudjeluju žene i djeca. Kad sam se sjetila koliko sam ponekad nemotivirana za učenje dok bi drugi dali sve da su na mom mjestu, gadila sam se sama sebi.

Kokos i mačeta za njegovo otvaranje, s lijeve strane voće jackfruit ili nangka // Foto: Lea Bijač
Mali Vijetnamac na pauzi od izrade kokosovih slatkiša // Foto: Zoran Bijač

Kako ne bi sve ostalo samo na bombonima, konji s kočijama ukrašenima cvijećem vukli su nas selom do restorana na ručak. Bilo mi ih je istinski žao, mi smo od vrućine jedva stajali na nogama, a oni su još morali i trčati i vući teret za sobom. Inače su svi lovili hlad, i ljudi i psi. Ručali smo pečenu ribu, čije bi komade osoblje brižno očistilo od kostiju i smotalo u malenu palačinku od tankog rižinog tijesta, s lukom, ribanim zeljem i zelenom salatom, slično kako se servira i prava pekinška patka. Napunjenu palačinku umakali smo, ovisno o željama i izdržljivosti, u posudice s izrazito ljutim ili blažim umakom. Riba kao riba nije se mogla usporediti s našom jadranskom, no uživali smo u eksploziji novih okusa.

I domaći se od sunca štite na sve moguće, ponekad i malo bizarne načine // Foto: Zoran Bijač
Vožnja užarenim selom na kočijama // Foto: Zoran Bijač
Friško ulovljena i spremljena riba iz Mekonga // Foto: Zoran Bijač

U povratku do My Thoa motorni čamac preuzeo je tata, na oduševljenje vozača i cijele grupe. S tradicionalnim vijetnamskim šeširom na glavi i nije toliko odudarao od pravog Vijetnamca. Odavao ga je jedino zaobljeni trbuščić. Vraćajući se u bazu u Ho Chi Minhu, zastali smo u kineskoj četvrti gdje smo posjetili Ba Thien Hau Pagodu, hram posvećen kineskoj božici mora Mazu, koja prema vjerovanju pomorce i dan danas čudesnim intervencijama spašava od nevolja. Nisu me ničime ogrtali, i ja i ostali posjetitelji slobodno smo hodali hramom u neprikladnoj kratkoj odjeći. Ne bi Kinezi bili Kinezi da se ne trguje. Prošli smo i golemom natkrivenom tržnicom. Što god da se zamisli, tamo se može naći. Tkanina, odjeća, voće, povrće, riba, meso, sve, baš sve. I sve je u žarkim bojama.

Kineska četvrt u Ho Chi Minhu // Foto: Zoran Bijač
Snađi se, druže // Foto: Zoran Bijač
Hram posvećen kineskoj božici mora Mazu // Foto: Zoran Bijač
Tržnica na kojoj nema čega nema // Foto: Zoran Bijač

Ni tata ni ja nismo ljubitelji shoppinga pa smo nakon kratke šetnje sjeli u klimatizirani prostor nekog hotela i popili hladno piće. Ne bismo se iznenadili da nas osoblje zbog vidno oznojene fizionomije nije pustilo unutra, no ni drugi, osobito turisti, nisu izgledali puno bolje. Konačno smo disali, dok je sa zvučnika treštala Rihannina i Eminemova „Love the Way You Lie“. „Nisu Vijetnamci tako nazadni kao što se misli“, prolazilo mi je glavom.

Prva tri dijela putopisa pročitajte u nastavku…

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Motori, motori, motori (3.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Tko želi biti milijunaš? (2.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Vruć, vrući, Ho Chi Minh

Ne propustite: