[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Španciranje po vijetnamski (7.)

Obalni grad Hoi An opisala bih kao ekstravagantniju, azijsku varijantu Varaždina za vrijeme Špancirfesta. Tamo svatko može uživati u barem jednoj stvari. Bezbrojne ulice ukrašene visećim svjetiljkama nude kafiće s čajem, restorančiće, hramove, rikše, suvenirnice, trgovine s haljinama i odijelima…

Prodavačice na ramenu nose i nekoliko desetaka kilograma voća // Foto: Zoran Bijač

Na moju radost sivi oblaci prekrili su nebo, ali nisu uspjeli pokvariti doživljaj prirode uokolo. Šeširi od bambusa marljivih poljoprivrednika samo su provirivali u rižinim poljima, na trenutke djelujući kao da plutaju zelenim prostranstvima, a guste prašume i bezbrojni puteljci rijeke Han dobili ugodnu melankoličnu notu. Putujući južnije, prema stotinjak kilometara udaljenom Hoi Anu, konačnoj destinaciji tog dana, zastali smo u Da Nangu.

On je četvrti grad po veličini, smješten na gotovo savršenoj sredini zemlje. Jedna je od najvažnijih luka, ali i veliko industrijsko te turističko središte. Motori i još malo motora djelovali su paradoksalno uz izrazito uredno posložen okoliš, kratko pokošenu travu i bilje kojem pažnje ne nedostaje. Bez motora i mosta čijom se punom dužinom proteže zlaćana konstrukcija zmaja, čovjek bi na temelju mnogobrojnih zgrada po zadnjoj modi i isto toliko njih u procesu nastajanja vrlo lagano mogao pomisliti da se nalazi u nekoj od sjevernoameričkih metropola.

Da Nang je četvrti po veličini grad u Vijetnamu i ubrzano se razvija // Foto: Zoran Bijač
666 metara dugačak Dragon Bridge nad rijekom Han // Foto: Zoran Bijač

Da Nang je za vrijeme Vijetnamskog rata bio velika zračna baza korištena od strane Južnog Vijetnama i SAD-a. S prosječno više od dvije i pol tisuće zračnih operacija dnevno, taj je aerodrom tijekom rata bio prometniji od bilo kojeg drugog u svijetu. Kad se SAD povukao, a Sjeverni već vidno dominirao Južnim Vijetnamom, i Da Nang je pao pred komunističkom vlašću. Mali muzej Cham kojeg smo posjetili nije vezan uz rat. Fokusiran je na umjetnost i ima najveću svjetsku kolekciju Cham rukotvorina, naroda koji je do 15. stoljeća živio u centralnim i južnim dijelovima Vijetnama. Rukotvorine različitih veličina i oblika predstavljaju Shivu, Brahmu, Vishnu, Gansehu i još poneku figuru važnu za hinduizam i budizam. Od svih 300 eksponata, najviše me očarao onaj jednostavni bijeli, pričvršćen uz strop. Da… Klima.

Obrisi grada kroz moderni most Tran Thi Ly // Foto: Zoran Bijač

Pljuštalo je kao iz kabla kad smo stigli u Hoi An. Ne zadugo, ali konačno se moglo disati i živjeti. Hotel se sastojao od prizemnih soba, zapravo bungalova, okruženih zelenilom, cvijećem, jezercima i Thu Bon rijekom, na čijem se estuariju grad nalazi. Uistinu idilično, nalik na skupocjene psihijatrijske bolnice iz američkih filmova. Odmah sam poželjela ostati tamo duže od samo jednog planiranog dana. Svakog od nas dočekala je čaša soka od tamarinda, biljke sušte suprotnosti passion fruitu – ova neobrađena djeluje neprivlačno, a mirisom i okusom zove na još, još i još.

Idiličan hotelski okoliš // Foto: Privatna arhiva
Sok od tamarinda bio nam je obavezan dodatak uz svaki obrok // Foto: Zoran Bijač

Kišilo je još nekoliko puta tijekom noći. Zrak je prvih nekoliko sati ujutro zbog toga bio svjež i predivan. Ubrzo se sve vratilo na staro. Kad sam u hotelskom restoranu prvi put ugledala štakora, kako sumanuto trči uz rub zida u nepoznatom pravcu, prenerazila sam se, uzimajući u obzir da odsjedamo u više nego pristojnom smještaju. „Što se tek događa u vijetnamskim hostelima?“ Kad sam ga vidjela drugi put, srce je zaigralo, ali znatno slabije nego prijašnji. Treći smo put već postali prijatelji.

Pitoreskni početak dana u Hoi Anu // Foto: Zoran Bijač

U Kini smo vježbače viđali na svakom koraku. I u pustarama i u metropolama, u parkovima, na ulici, na glavnom trgu, ljudi bi samostalno ili u grupama jednostavno vježbali. Vitalni umirovljenici izgledali su kao da preko tijela komuniciraju s univerzumom, gibajući se mirno i čudno, a nekako potpuno smisleno. Prvu vježbačicu u Vijetnamu vidjeli smo u Hoi Anu. Dostojanstvena i fokusirana, svoj je jutarnji trening odradila nešto nakon izlaska sunca. Bilo ju je milo gledati, a takve bi navike bilo lijepo usvojiti i kod kuće.

Baš kao i Kinezi, i Vijetnamci dan vole početi tjelovježbom na otvorenom // Foto: Zoran Bijač

Obalni grad Hoi An opisala bih kao ekstravagantniju, azijsku varijantu Varaždina za vrijeme Špancirfesta. Ulicama kojima se prometuje (i dalje govorimo prvenstveno o motorima) dominira tržnica, još jedna gdje je moguće naći sve, iako je ova bazirana na hrani – voće, povrće, jaja, riba i meso, živi pijetlovi i kokoši nagurani u premale kaveze ili oni već spremni za obradu, prekriveni rojevima muha, na temperaturama od 35+. Mesnice saune već smo viđali u Egiptu i Maroku pa su gađenje i zgražanje izostali. U kupovini se ni ne silazi s motora – kupac se jednostavno zaustavi pokraj željenog proizvoda i obavi što mora. Doslovno: „Jednog pijetla, molim!“ i dalje svojim putem. Kako se u Las Vegasu ne može doći do hotelske sobe bez da se prođe kroz kockarnicu, tako se ni ovdje ne može doći do stare jezgre bez da se prođe tržnicom.

Na konfuznoj tržnici kupci ni ne silaze s motora // Foto: Zoran Bijač
Prodaju se i žive pernate životinje, zbijene u male kaveze // Foto: Zoran Bijač
Tipična vijetnamska mesnica na +35 // Foto: Zoran Bijač

Pitoreskni stari grad mnogo je civiliziraniji, mirniji i tiši. Galama s tržnice pretvara se u umjetnost, a gužva postaje sasvim podnošljiva, sa sitnim nenametljivim prodavačicama koje na ramenu nose i nekoliko desetaka kilograma voća. U Hoi Anu svatko može uživati u barem jednoj stvari. Bezbrojne ulice ukrašene visećim svjetiljkama nude kafiće s čajem, restorančiće, hramove, rikše, suvenirnice, trgovine s haljinama i odijelima… Velika važnost pridaje se upravo šivanju i izradi odjeće, čemu smo svjedočili posjetom jednoj od tvornica svile. Radnice na šivaćim mašinama tkanine pretvaraju u muške i ženske odjevne predmete, ili pak slijepo gledaju u fotografije po uzoru na koje ručno šivaju nevjerojatno realna umjetnička djela. Cijene? Paprene…

Detalj iz stare jezgre // Foto: Zoran Bijač
Šešire zbog zaštite od sunčevog udara nose gotovo svi domaći // Foto: Zoran Bijač
Prodavačice na ramenu nose i nekoliko desetaka kilograma voća // Foto: Zoran Bijač
Dvorište kineskog hrama // Foto: Zoran Bijač
Jedna od bezbrojnih trgovina odjećom // Foto: Zoran Bijač

Hoi An je još jače živio noću. Ne kao u Ho Chi Minhu, ne s ljudima koji sjede na podu i skrivaju alkohol u papirnatim vrećicama, već kroz raznobojne svjetiljke, umjetnost, lagane šetnje i fine večere. Svi su uvjeti bili zadovoljeni. Bili smo sretni.

Fantastične vijetnamske kuhinje držali smo se do samog kraja // Foto: Lea Bijač
Posebnu notu gradu daju raznobojne svjetiljke // Foto: Zoran Bijač
Zbog njih je i noćni pogled s rijeke čaroban // Foto: Zoran Bijač

_________________________________________________________________________

Ako ste ih propustili, prvih šest dijelova putopisa možete pročitati u nastavku…

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Budistička kuća i antički grad (6.)

Ne propustite: