[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Tunelski štakori (5.)

Životni vijek tunelskih štakora iznosio je dva tjedna. „Bolje je pucati sam sebi u glavu nego čekati trenutak kad će to gotovo sigurno napraviti jedan od neprijatelja. Ja bih to prvi učinio“, više nego iskren bio je Raymond.

Gusta prašuma u svom podzemlju sakriva kompleksnu mrežu tunela // Foto: Zoran Bijač
Ekonomija je ekonomija – što uže, a uvis koliko treba // Foto: Zoran Bijač

Preživjeli smo još jednu nesnosno vruću noć, spakirali kofere i sjeli u autobus, orni i spremni za nova otkrića. Na putu do 70-ak kilometara udaljenih Cu Chi tunela zastali smo u jednoj od tvornica čiji radnici obične ljuske jaja i školjke pretvaraju u impozantna umjetnička djela. Svjedočili smo cijeloj proceduri, od crtanja dizajna na uređenoj drvenoj podlozi, preko pažljivog slaganja zagrijanih komadića ljusaka jaja i školjki unutar okvira svojevrsnom pincetom, do konačnog rezultata. U međuvremenu se događa i mnogo brušenja, lakiranja i sušenja, tako da proces izrade zahtjevnijeg komada može potrajati i nekoliko mjeseci. Osim talenta, taj posao iziskuje izuzetnu pažnju i strpljenje bez kojih baš sve pada u vodu. Počastili smo se prikazom dvije Vijetnamke s tradicionalnim šeširima u rižinom polju, pomalo melankoličnom, kao da idu na put s kojeg znaju da se nikad neće vratiti. Mama mu je ukazala posebnu čast i on danas ponosno krasi naš dnevni boravak, prostoriju u kojoj svoje mjesto pronađu samo izabrana djela.

Umjetničko djelo od ljuski i školjki u nastajanju // Foto: Zoran Bijač
… i ona već nastala // Foto: Lea Bijač

Već spominjani Lovac na jelene, Full Metal Jacket, Apokalipsa danas, Rođen četvrtog srpnja… Barem preko filmova svijet je bolje upoznao Vijetnam. Vijetnamski rat, jedan od najpoznatijih ratova iz novije povijesti, bio je segment hladnog rata i vodio se dugih 20 godina, od 1955. pa sve do 1975. Mnogi ga povjesničari smatraju najbesmislenijim ratom u povijesti ratovanja, sa čijom se teorijom u dobroj mjeri i sama slažem. Do 1954. godine Vijetnam je zajedno s Laosom i Kambodžom tvorio francusku koloniju Indokinu. Pod vodstvom revolucionarnih snaga sa sjevera, predvođenih Ho Chi Minhom, Francuska je bila prisiljena djelomično uzmaknuti i zadržati prevlast samo u Južnom Vijetnamu koji je nastao dijeljenjem Vijetnama po 17. paraleli na Sjeverni i Južni. Nakon osamostaljenja i djelomičnog oslobođenja od Francuske, težnje za ujedinjenjem nisu prestale i došlo je do jednog od najvećih ratova i svakako do najtežeg američkog poraza u povijesti. Na jednoj strani našao se Sjeverni Vijetnam kao zagovornik komunističkog ustroja u zemlji, a podršku su mu pružale Kina, tadašnji Sovjetski Savez i ostale komunističke države. Na drugoj strani bio je protivnik takvog režima, Južni Vijetnam, uz odumiruću, nedovoljnu potporu Francuske i ekstremnu potporu Sjedinjenih Američkih Država koje je u rat prizvala bojazan da će komunizam zavladati svijetom i oduzeti im moć. Najistaknutija vojno-politička organizacija Sjevera bio je Viet Cong predvođen Ho Chi Minhom. Željeli su stvoriti slobodni, ujedinjeni Vijetnam i riješiti se francuskih i američkih okupatorskih snaga. Njegovi fanatični pripadnici osmislili su novu strategiju ratovanja i, koristeći samo najprimitivnija oruđa, iskopali nezamislivo veliku mrežu tunela u podzemlju guste prašume gotovo cijelog Vijetnama i dijela Kambodže.

Iznad površine // Foto: Lea Bijač
Najprimitivnija oruđa korištena za kopanje kompleksnih tunela // Foto: Zoran Bijač

Vojnici su tunele u početku koristili za sakrivanje tijekom bitki, no oni su s vremenom postali podzemni svijet prepun ulica, sa četvrtima za stanovanje, učionicama, kuhinjama i bolnicama. Kakav privid normalnog života. Kako su izlazili vrlo rijetko, jednom dnevno ili rjeđe, samo zbog preuzimanja namirnica i iznenađivanja neprijatelja, tuneli su bili njihov dom. Bio je to život u izrazito skučenom, mračnom podzemlju, s limitiranom količinom zraka, vode i hrane, uz stalni osjećaj straha zbog mogućeg razotkrivanja. Kao da to nije bilo dovoljno, prostor su dijelili s otrovnim mravima, stonogama, paucima, škorpionima i zmijama. Ako ih ne bi ubilo nešto od navedenog, za smrt bi se pobrinula malarija. Možete li zamisliti takav život?

Ja zasigurno ne mogu. Posjetili smo Cu Chi tunele, na jugu Vijetnama, samo mali dio mnogo kompleksnije mreže. Od svih mjesta koja smo u Vijetnamu obišli, tuneli Cu Chi odnose zlatnu medalju u kategoriji ostavljenog najsnažnijeg dojma. Za zagrijavanje smo imali priliku uvući se u jedan od njih, kroz rupu na površini zemlje, koja, kad se pokrije drvenim poklopcem i lišćem, izgleda kao obično tlo, a ne kao ulaz u drugi svijet. Kako su Vijetnamci sitne tjelesne konstitucije, sve su napravili po svojim mjerama. Čak je i za mene bilo upitno hoću li se uspjeti ugurati. Ušla sam uz minimalne poteškoće, a zatvaranjem poklopca i nestankom danjeg svjetla osjetila momentalnu nelagodu i što prije htjela izaći van. I tih nekoliko sekundi bilo mi je previše. Na moje inzistiranje okušao se i tata. Bio je potpuno siguran u svoj neuspjeh, dodatno obeshrabren smijehom pojedinaca iz gomile koji su i sami čekali da zauzmu njegovo mjesto, no, uz lagano migoljenje i poslagivanje, i on je uspio ući. Dojmovi po izlasku bili su isti mojima.

Uvlačenje u tunel kroz rupu na površini zemlje // Foto: Zoran Bijač
Rupa pokrivena drvenim poklopcem i lišćem postaje neprimjetna // Foto: Zoran Bijač

Tunelski svijet nije prošao neopaženo od strane Amerikanaca. Shvativši što se događa, grupu specijalaca počeli su obučavati za ulaske u tunele i uništavanje neprijatelja. Njih su činili mršavi Amerikanci, Australci i Novozelanđani, oni koji su uopće imali fizičke predispozicije za kretanje klaustrofobičnim labirintima. Bili su oboružani samo pištoljem, nožem, svjetiljkom i improviziranom lopatom. Micali bi se centimetar po centimetar, tražeći Viet Congovce, istovremeno pazeći na postavljene zamke u vidu šiljaka ili zmija otrovnica. Postali su i ostali poznati pod nazivom tunelski štakori. Životni vijek tunelskih štakora iznosio je dva tjedna. „Bolje je pucati sam sebi u glavu nego čekati trenutak kad će to gotovo sigurno napraviti jedan od neprijatelja. Ja bih to prvi učinio“, više nego iskren bio je Raymond, već iskusan s pokušajima samoubojstava.

Viet Congovci su za Južnjake i Amerikance postavljali nebrojene zamke // Foto: Zoran Bijač
Svojim neprijateljima osiguravali su bolnu i polaganu smrt // Foto: Zoran Bijač

Svega je nekoliko nas pristalo maknuti se dalje od ulaza i zakoračiti u podzemni svijet. Zakoračiti u tom slučaju nije značilo napraviti korak uspravnog držanja, već kretati se savinutih leđa, u polu-čučnju, korak po korak. Mrak, skučenost, vlaga, nelagoda, strah. Osjećala sam ih istovremeno. Bila je to prava mješavina, kao Vegeta, ali ne na dobar način. 200-tinjak metara otvorenih za posjetitelje bili su i više no dovoljni, kako za psihu, tako i za tijelo. Dodatno me šokirala činjenica što su oni, kako bi turistima u tim uvjetima bilo ugodnije i kako bi im se omogućilo lakše kretanje, lagano osvijetljeni i prošireni u odnosu na izvorno stanje. Shvatila sam Raymonda i njegovo razmišljanje.

Nimalo ugodna atmosfera u podzemlju // Foto: Zoran Bijač
Zadovoljstvo po napuštanju istog // Foto: Zoran Bijač

Zbog velikih ratnih gubitaka i prave, brutalne istine o ratu koja je putem novouspostavljenih direktnih televizijskih prijenosa iz Vijetnama stigla do američkih građana, u SAD-u je pokrenuta velika antiratna kampanja koja je američku administraciju prisilila na povlačenje, što se i dogodilo 1973. godine. Rat i francusko – američka okupacija završili su krajem travnja 1975., pobjedom Sjevernog Vijetnama i osvajanjem Saigona, današnjeg Ho Chi Minh Cityja. Godinu dana kasnije, dotad sukobljeni Sjeverni i Južni Vijetnam i službeno su se ujedinili u Socijalističku Republiku Vijetnam. Vijetnamci danas imaju podijeljena mišljenja. Neki veličaju Ho Chi Minha, s ponosom grad zovu njegovim imenom i slave ga zbog oslobađanja od okupacije, a za neke je Ho Chi Minh City još uvijek Saigon, i zauvijek će to i ostati. U svakom slučaju, ono što nisu uspjeli oružjem, Amerikanci danas rade kapitalom. Mnoge američke kompanije uložile su ogroman novac u Vijetnam i polako, ali sigurno učvršćuju američki utjecaj u toj prekrasnoj zemlji.

Za vrijeme rata počinjen je velik broj zločina, s obiju sukobljenih strana, uključujući silovanja, ubijanje civila i mučenje zatvorenika. Ukupan broj poginulih procjenjuje se na dva milijuna. Amerikanci su u Vijetnamu imali preko 500 tisuća vojnika i koristili su nove vrste naoružanja kao što su napalm bombe koje bi sve pred sobom spalile i pretvarale u pepeo. Koristili su još jednu vojnu taktiku, naravno, također zabranjenu. Kako bi stabla ogolili od lišća i razotkrili neprijatelje sakrivene u džungli, Amerikanci su na džungle iz aviona i helikoptera bacali velike količine otrova, a njihove se posljedice osjećaju i danas. Tako se još uvijek djelomično otrovana riža s pojedinih područja ne koristi za kuhanje i prženje, već samo za izradu tankog, gotovo prozirnog rižinog tijesta, gdje su, kako su tješili i sebe i nas, šanse za zdravstvene poteškoće svedene na minimum. „Odsad ćemo drugačije gledati na vijetnamsku rižu. I rižinog tijesta već smo dobrano iskonzumirali“, glavama su nam strujale otrovne misli.

Dan se još nije nazirao kraju. Prije leta u smjeru sjevera za Hue, grad od 300 tisuća stanovnika u samom središtu Vijetnama, valjalo je nešto i prizalogajiti. Što bi drugo bilo na repertoaru nego pho juha? Ona se uvijek podrazumijevala. To je kao što kod nas nakon pijanog noćnog izlaska ne postoji druga opcija nego masni kebab. Međutim, iako doista nemam visoke kriterije, nisam je mogla pojesti. Prekrupno narezani komadi neidentificiranog mesa i obilje isto tako neidentificiranih trava samim mirisom navodili su me na povraćanje. Bila sam jedina s takvim porivima, svi su se ostali s užitkom igrali štapićima i ponosno komentirali napredak u korištenju nekonvencionalnog pribora za jelo.

Pho juha // Foto: Lea Bijač

Putovanja do Huea, aerodromskih formalnosti i smještanja u hotel se ne sjećam. Bila sam toliko umorna da sam sve navedeno vjerojatno odradila u polusnu.

_________________________________________________________________________

Ako ste ih propustili, prva četiri dijela putopisa možete pročitati u nastavku…

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Rijeka moru pobjegla (4.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Motori, motori, motori (3.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Tko želi biti milijunaš? (2.)

[PUTOPIS BY LEA BIJAČ] VIJETNAM I KAMBODŽA Vruć, vrući, Ho Chi Minh

 

Ne propustite: