Viva La Revolucion!

Počevši u 60-im godinama 20. stoljeća, Kuba je uvijek bila nemali akter na svjetskoj političkog pozornici, puno puta neproporcionalna svojoj gospodarskoj veličini i to ponajviše kao posljedica režima Fidela Castra.

Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan
Marin Kamber // Foto: Teo Vukšan

Kao i uvijek, mišljenja po pitanju smrti devedesetogodišnjeg ‘El Commandantea’ podijeljena su. Putin oplakuje smrt opisujući ga kao osobu od velikog značaja za Kubu i Kubance, velikog političara te velebnog patriota čija djela su uvijek opravdavala razlog. Venezuela, Ekvador, Meksiko i druge latinoameričke zemlje, ne sasvim slučajno, dijele isto ili, barem u najmanju ruku, slično mišljenje. Tweet novoizabranog američkog predsjednika Donalda Trumpa bio je, s druge strane, vrlo jednostavan – ‘Fidel Castro is dead!’ Na koji način će smrt jedne od najutjecajnijih političkih figura dvadesetog stoljeća utjecati na minorno otočko gospodarstvo, vrlo je neizvjesno i kompleksno pitanje.

Počevši u 60-im godinama 20. stoljeća, Kuba je uvijek bila nemali akter na svjetskoj političkog pozornici, puno puta neproporcionalna svojoj gospodarskoj veličini i to ponajviše kao posljedica režima Fidela Castra. Kubu bi, u najmanju ruku, mogli opisati kao osobu patuljastog rasta koja se neprekidno neuspješno bori protiv gospodarskog diva sjeverne hemisfere.

Još 1962. godine, John F. Kennedy nametnuo je trgovinski embargo Kubi,  koji je nastavljen u mandatima svih narednih američkih predsjednika sljedećih pet desetljeća. Statistika iz ne tako davne 2014. godine govori da je Kuba na taj način izgubila u nepovrat gotovo 120 milijardi dolara zahvaljujući upravo režimu Fidela Castra. Devastirajuće za zemlju čiji je bruto domaći proizvod po glavi stanovnika skoro tri puta manji od hrvatskog i osjetno ispod svjetskog prosjeka. Godinama, nerijetki su priželjkivali smrt Castra zbog otvaranja malog otočkog gospodarstva Americi, ali i svijetu. Ono što je ironično, sada kada ga više nema, osoba koja je najbitnija za potencijalnu gospodarsku infleksiju Kube je Castrov geopolitički rival i novoizabrani američki predsjednik – Donald Trump.

Na prvu, čini se da je administracija pod vodstvom kontroverznog Donalda Trumpa pogubna za američko – kubanske vanjskotrgovinske odnose. Bankovne, hotelske i kruzerske kompanije samo su neke koje su po prvi puta kročile na kubansko tlo pod blažim režimom Barracka Obame i Fidelovog mlađeg brata, Raula Castra. U konačnici, i Donald Trump i Mike Pence, 48. izabrani republikanski predsjednik i potpredsjednik SAD-a, vodili su svojedobno tvrdu kampanju na Floridi protiv ublažavanja američko – kubanskih odnosa ukoliko ne dođe do krucijalnih promjena u gospodarskim, ali i političkim slobodama zemlje. Opće je poznato da je prije no što je zakoračio u političke vode Trump, tvrdokorni biznismen u srcu, istraživao potencijalne poslovne prilike u mnogim zemljama svijeta pa tako i na Kubi. Mislim da je sada svima jasno da predizborna obećanja neće biti ekstremna u toj mjeri kojoj ih je komunicirao globalnoj javnosti pa samim time postoji vjerojatnost da Kubi neće biti ništa lošije no što im je danas. Potpuno ukidanje ‘Obamacarea’, krivična prosekucija Hillary Clinton ili dizanje zida na meksičkoj granici samo su neki od primjera u koje sumnjam da će se obistiniti na način na koji je to prvobitno bilo zamišljeno. Ionako, s aspekta stranca, koliko im lošije može biti no što im je danas?

Kuba, zemlja koja se može pohvaliti iskorijenjenom nepismenošću te gotovo najboljim zdravstvenim sustavom na svijetu, prošle godine je ulovila takt s gospodarskim rastom i to za nemalih četiri posto. Zapravo, bez obzira što je riječ o planskoj ekonomiji, u kojoj nekada privatnog vlasništva gotovo da i nije bilo, naziru se određeni pozitivni gospodarski pomaci i protržišne ekonomske slobode. Primjera radi, stope gospodarskog rasta su 2008. godine, kada je svijet pao na koljena nakon izvorno američke hipotekarne krize, bile čak i pozitivne, doduše, nešto sporijeg intenziteta što i ne čudi ako si odsječen od razvijenog svijeta. Bez obzira na prosječnu mjesečnu neto plaću od svega dvadesetak dolara, stopa nezaposlenosti gotovo da i ne postoji, radi svatko tko želi raditi.  Najteži period za kubansko gospodarstvo bio je upravo devedesetih godina dvadesetog stoljeća nakon kraha tada aktualnog Sovjetskog saveza. U periodu od 1989. do 1993., izgubljeno je gotovo 40 posto bruto domaćeg proizvoda raspadom SSSR-a te gotovo 80 posto trgovinske razmjene s ostatkom svijeta. Pad SSSR-a rezultirao je enormnim padom dotacija te sasvim slučajno koincidirao s padom burzovne cijene šećera, glavnog kubanskog aduta. Ionako, nije da su poznati izvoznici robe visoke dodane vrijednosti ukoliko eliminiramo šećer, vrhunski duhan te turizam što zapravo to i nisu.

Srećom, danas postoji mnoštvo zanimanja koja više nisu pod strogom ingerencijom države. Stotine obitelji iskazale su poduzetnički interes kako bi živjele od samostalne djelatnosti daleko izvan osmosatne državne službe. Post-Fidelovske reforme pet godina mlađeg brata Raula te prosperitetnija ‘Nova kubanska ekonomija’ nailaze na odobravanje diljem svijeta. Čak i sam Fidel je 2010. godine priznao da zastarjeli kubanski gospodarski model temeljen na sovjetskom planskom sustavu kao takav danas više nije održiv.

Povučemo li paralelu u ovom slučaju s razdorom korejskog poluotoka nakon drugog svjetskog rata na sjeverni i južni, stvari ne mogu biti jednostavnije. Sjeverna Koreja čija su prirodna bogatstva i komparativne prednosti prije šezdesetak godina bile daleko ispred Južne danas živi u doslovnom totalitarnom mraku. A Južna? Riječi su suvišne.

Promjena je život. Stagnacija je smrt. Ukoliko se ne mijenjaš, umireš.

Fidel Alejandro Castro Ruz 1926. – 2016.

 

 

 

 

 

Ne propustite: