Uzroci izumiranja pčela u Hrvatskoj su višestruki, no, osim dijagnoze problema postavlja se i pitanje možemo li pronaći rješenje koje će dugoročno očuvati naše pčele?
S nestankom pčela ne gubi se samo med ili prepoznatljiv zvuk košnica u prirodi, već i ključna usluga bez koje bi poljoprivreda teško opstala – oprašivanje. Hrvatska, iako se još uvijek ubraja među europske zemlje s relativno bogatom pčelarskom tradicijom, bilježi zabrinjavajuće gubitke pčelinjih zajednica.
Prema procjenama Hrvatskog pčelarskog saveza, godišnje ugine između 20 i 30 posto pčelinjih zajednica. Uzroci su višestruki, od klimatskih promjena i gubitka staništa do bolesti i pesticida. No, uz dijagnozu problema postavlja se i pitanje: što se radi kako bi se situacija popravila – i može li se pronaći rješenje koje će dugoročno očuvati pčele u Hrvatskoj?
Odgovori na krizu pčela
Hrvatski pčelari i znanstvenici razvili su niz mjera kako bi zaustavili pad broja pčelinjih zajednica. Ministarstvo poljoprivrede već nekoliko godina provodi Nacionalni pčelarski program sufinanciran sredstvima Europske unije. Program pokriva troškove liječenja varooze, nabave voska, edukacije i laboratorijskih analiza.
Jedan od najvažnijih odgovora dolazi s lokalne razine: organizacija pčelara i suradnja s poljoprivrednicima. U Vukovarsko-srijemskoj županiji, primjerice, pokrenuta je inicijativa za smanjenje primjene pesticida tijekom cvatnje, dok se u Međimurju provodi edukacija voćara o sigurnijoj upotrebi zaštitnih sredstava.
Na sveučilištima u Zagrebu i Osijeku provode se istraživanja otpornosti pčela na klimatske promjene i razvoj alternativnih metoda kontrole parazita, poput biotehničkih tretmana protiv varooze. Paralelno se razvijaju i digitalna rješenja: mobilne aplikacije za praćenje stanja u košnicama omogućuju pčelarima da na vrijeme uoče bolesti ili gladovanje pčela.
Što pokazuju podaci?
Podaci Europske agencije za sigurnost hrane (EFSA) potvrđuju da su neonikotinoidni pesticidi ozbiljno ugrozili pčelinje populacije u cijeloj Europi, što je dovelo do njihove zabrane u EU. Hrvatska je, prema istraživanju Agronomskog fakulteta u Zagrebu, zabilježila poboljšanja u preživljavanju zajednica nakon što su ograničene te kemikalije, iako problem pesticida nije u potpunosti riješen. Prema tom istraživanju, nakon ograničenja neonikotinoida zabilježeni su pozitivni pomaci u preživljavanju zajednica, ali pesticidi i dalje ostaju značajan problem, osobito fungicidi i herbicidi.
Studije pokazuju i jasnu povezanost između klimatskih ekstrema i mortaliteta pčela. Prema istraživanju Agronomskog fakulteta u Zagrebu, nakon ograničenja neonikotinoida zabilježeni su pozitivni pomaci u preživljavanju zajednica, ali pesticidi i dalje ostaju značajan problem, osobito fungicidi i herbicidi.
Analize Državnog hidrometeorološkog zavoda pokazuju da su u Hrvatskoj sve češća dulja sušna razdoblja i nagle oborine, a pčelarske udruge povezuju takve ekstreme s povećanim rizikom od bolesti i gubitaka zajednica. U jednoj od najvećih analiza pčelarskih podataka u Hrvatskoj, provedenoj 2023., zabilježeno je da su gubici bili najveći upravo nakon izrazito toplih i vlažnih zima, kada pčele ranije započinju s leglom, a kasnije ostaju bez hrane.
Primjeri iz inozemstva potvrđuju da su sistemska rješenja moguća. Francuska i Njemačka su uvele potpore poljoprivrednicima koji umjesto monokultura siju trake medonosnog bilja. U tim područjima zabilježen je rast broja divljih oprašivača i stabilizacija pčelinjih zajednica.
Rješenja koja se primjenjuju u Hrvatskoj
Pčele su pokazatelj ekološke ravnoteže. Njihov nestanak signalizira dublje poremećaje, od degradacije tla do pada bioraznolikosti. Rješenja koja se primjenjuju u Hrvatskoj pokazuju da pčelarstvo ne može opstati izolirano, već zahtijeva koordinaciju cijelog prehrambenog sustava.
Ključna lekcija jest da pčele mogu preživjeti ako djelujemo na tri razine: regulativnoj – nužne su zabrane najopasnijih pesticida i kontrola uvoza nekvalitetnog voska. Druga razina bila bi obrazovanje i suradnja, jer poljoprivrednici i pčelari moraju dijeliti informacije o tretiranju usjeva. I treća razina je malo opširnija a podrazumijeva sadnju biljaka koje cvatu u različitim razdobljima i čuvaju okoliš, npr. krajolike bogate livadama i šumskim pojasevima. Tu treću razinu možemo smatrati prilagodbom klimatskim promjenama. Radi se o jeftinoj i jednostavnoj mjeri – prosto ne trebamo toliko kositi.
U Hrvatskoj već postoje lokalni primjeri: u Istri se potiče agroekološki pristup vinogradima u kojem se između trsova siju cvjetne trake, dok se u Dalmaciji razvijaju projekti sadnje lavande i ružmarina koji osiguravaju dodatnu pašu pčelama, ali i prihod pčelarima kroz med i eterična ulja.
Unatoč pozitivnim pomacima, rješenja imaju svoja ograničenja. Nacionalni pčelarski program često kasni s isplatama, a birokratski postupci obeshrabruju manje pčelare. U praksi se još uvijek bilježe slučajevi trovanja pčela pesticidima, što ukazuje na slab nadzor i nedovoljnu provedbu zakona.
Zašto nestaju pčele u Hrvatskoj
Dodatno, pčele ne nestaju samo zbog kemikalija – parazit varooza i klimatski stres ostaju veliki izazovi. Biotehničke metode kontrole parazita zahtijevaju kontinuiran rad i znanje, što nije lako provesti kod svih pčelara. A klimatske promjene se ubrzavaju brže nego što se poljoprivredne prakse prilagođavaju.
Naposljetku, naglasak na medonosnoj pčeli često zasjeni važnost divljih pčela – u Hrvatskoj ih ima više od 700 vrsta. One nemaju pčelare da im pomognu, a jednako su važne za oprašivanje. Bez očuvanja njihovih staništa – livada, šuma i gradskih zelenih površina – neće biti ni potpune zaštite oprašivača.
Pčele u Hrvatskoj nestaju zbog spleta čimbenika: bolesti, pesticida, klimatskih ekstrema i gubitka staništa. No, postoje odgovori – od nacionalnih programa potpore do lokalnih inicijativa koje povezuju pčelare i poljoprivrednike. Podaci pokazuju da se mjerama može postići stabilizacija zajednica, ali i da problemi neće nestati bez sustavne prilagodbe.
Ako želimo da i buduće generacije uživaju u medu, voću i cvjetnim livadama, potrebno je spojiti znanost, politiku i praksu. Jer nestanak pčela ne znači samo gubitak jedne vrste – znači gubitak cijelog ekosustava na kojem se temelji i naš opstanak.
Autor: Andrea Milat