Od prvog treninga dijete upija ponašanje i stavove odraslih oko sebe. Roditelji, treneri, suigrači, navijači – svi zajedno oblikuju ne samo njegovu igru, nego i njegov karakter, navike i obrasce ponašanja. U našem novom serijalu pokušat ćemo obraditi teme koje analiziraju dugoročni mentalni i emocionalni razvoj djece u sportu.
U prvoj temi iz našeg serijala bavimo se sucima, odnosno negativnoj percepciji nemalog broja roditelja i trenera prema njima.
U sportu suci griješe, to je činjenica. Ali, ono što dijete uči kada roditelji svaku odluku suca dočekuju sa psovkom ili podsmijehom, daleko je važnije od rezultata same utakmice…
Što roditelji govore?
“Sudac je katastrofa”.
“Opet krade”.
“Je l’ on slijep ili glup”.
“Sramota, ovo je namješteno”.
I to se govori pred djetetom, dok ono igra ili nakon utakmice.
Što dijete zapravo uči?
Dijete ne čuje samo riječi, ono usvaja emocionalni ton i interpretaciju stvarnosti. Time se stvara obrazac:
“Ako ti nešto ne odgovara, napadni autoritet”.
“Greška nije dio igre, već napad na pravdu”.
“Nisi odgovoran za ishod – sudac ti je sve pokvario”.
Kopiranje obrazaca i dugoročna internalizacija
Dijete koje redovito sluša vrijeđanje sudaca internalizira obrazac ponašanja, a kasnije:
- Podiže glas na suce.
- Dramatično reagira na svaku nepravdu.
- Osjeća osobnu uvredu u svakoj sudačkoj odluci.
- Gubi kontrolu nad sobom u ključnim trenucima.
Takav igrač ne razvija profesionalni mentalitet, nego reaktivni karakter – lako ga se izbaci iz balansa.
Sportski problemi koji proistječu iz takvog odnosa prema sucima
1. Gubitak fokusa
Umjesto da se usmjeri na igru, igrač misli:
“Kako je mogao to svirati”.
“Opet protiv nas”.
“Sad ću mu pokazati”.
Rezultat: pad koncentracije, pogreške, kasne reakcije.
2. Nemogućnost emocionalne regulacije
Vrhunac sportskog razvoja podrazumijeva psihološku stabilnost pod pritiskom.
Ako igrač planira pobijediti bez nepravde – to je iluzija. Profesionalci znaju da su suci dio igre i da greške dolaze s paketom.
Tko se ne zna nositi s greškama sudaca, nema mentalni kapacitet za najvišu razinu.
3. Stvaranje defenzivnog ega
Kada je uvijek netko drugi kriv (sudac, teren, sreća…), igrač ne preuzima odgovornost. To je znak slabog karaktera i niskog sportskog integriteta.
Igrač stagnira jer nikada ne analizira vlastiti doprinos ishodu.
4. Usporavanje razvoja “game intelligence”
Igrač koji se svađa sa sucem ne čita igru, ne anticipira, ne komunicira sa suigračima. Emocionalna reaktivnost zamjenjuje taktičko razmišljanje.
“Glava mu je u sucu, a ne u igri.”
Psihološki zaključak
Kada roditelj komentira i vrijeđa suce:
- Dijete internalizira ideju da su greške napadi, a ne sastavni dio igre.
- Odrasta s nerealnim očekivanjem da će autoriteti biti besprijekorni.
- Ne razvija frustracijsku toleranciju – vještinu ključnu za sport, život, odnose i profesionalni rast.
Profesionalni mentalitet vs. emocionalna nezrelost
Nezreo igrač:
Lako plane, inzistira na pravdi, odvaja se od igre, upada u konflikt, gubi ritam, povlači se u emocionalni kaos.
Profesionalni igrač:
Diše, prihvaća, nastavlja. Fokus je: sljedeća akcija, sljedeći duel, sljedeći trenutak.
Umjesto toga, roditelj može reći:
“Greške su dio nogometa, i sudci su ljudi”.
“Najvažnije je da si ti dao sve od sebe”.
“Nauči igrati i kada nije savršeno – to rade veliki igrači”.
Zaključak:
Roditelji su prvi komentatori dječje karijere. Ako stalno šalju poruke da je sudac neprijatelj, dijete gubi jednu od ključnih lekcija sporta, a to je da su nepravda, pogreške i frustracije dio igre, a veličina se pokazuje upravo u načinu kako ih igrač podnosi.
Dijete kojem se to ne dopusti neće nikad igrati “veliku” utakmicu jer će mu smetati svaki zvižduk.
O autoru:
Karlo Đipalo dugogodišnji je nogometaš, nogometni trener s Uefa licencom i osnivač Škole nogometa Podravske Sesvete.
