Od prvog treninga dijete upija ponašanje i stavove odraslih oko sebe. Roditelji, treneri, suigrači i navijači, svi zajedno oblikuju ne samo njegovu igru, nego i njegov karakter, navike i obrasce ponašanja. U našem serijalu “Pravilan razvoj mladih sportaša’ obrađujemo teme koje analiziraju dugoročni mentalni i emocionalni razvoj djece u sportu.
Neuroznanost danas vrlo jasno pokazuje, djetetov mozak nije gotov pri rođenju. Rodimo se s ogromnim brojem neurona, ali s vrlo malo povezanosti među njima. Pravi razvoj mozga događa se nakon rođenja, i to iznimno intenzivno do otprilike 12. godine života, kada je već formirano preko 90 posto njegove strukture.
Jedan od stručnjaka koji je taj proces približio široj javnosti je dr. Ranko Rajović, koji godinama proučava kako kretanje i okolina oblikuju dječji mozak. Njegova otkrića šokirala su mnoge roditelje, što se dijete manje kreće, to se njegov mozak sporije i lošije razvija.
Mozak funkcionira po vrlo jednostavnom principu, ono što koristimo jača, ono što ne koristimo odumire. Kada je dijete aktivno, kada trči, penje se, hvata, gubi i vraća ravnotežu, okreće tijelo, usmjerava pogled, sluša, procjenjuje, komunicira i donosi odluke, tada se u mozgu stvaraju tisuće novih sinapsi. Kada je pasivno i nepomično, pogotovo pred ekranom, ti podražaji izostaju i razvoj se usporava.
Srećom, upravo ono što je djetetu do otprilike 12. godine najvažnije, puno kretanja, savršeno je usklađeno s njegovom prirodom. Djeca imaju urođenu potrebu za igrom, trčanjem i istraživanjem. To nije “višak energije”, nego način na koji mozak traži podražaje potrebne da bi se razvio do svog punog potencijala.
Znanstvenici na američkim sveučilištima usporedili su mozgove tinejdžera iz vremena prije pametnih telefona i mozgove današnje generacije. Otkrili su da današnji mladi imaju smanjene tzv. duboke regije velikog mozga, dijelove zadužene za koncentraciju, zaključivanje i apstraktno razmišljanje. Nisu postali manje inteligentni, ali im je teže koristiti tu inteligenciju jer im je mozak jednostavno manje treniran za te funkcije. Glavni razlog? Nedostatak kretanja.
Nije slučajno da u prirodi ni jedno živo biće koje se ne kreće nema mozak. Mozak je nastao zbog kretanja i razvija se kroz kretanje.
Stručnjaci naglašavaju važnost nekoliko funkcionalnih područja. To su centri za kontrolu stopala, ravnoteže, akomodacije oka, finih pokreta ruku i prstiju, rotacije tijela te centri za govor i različite misaone procese poput serijacije, klasifikacije i povezivanja informacija u asocijacije. Kada dijete skače, trči, okreće se, vodi loptu, pokušava održati ravnotežu ili fokusira pogled na pokretni predmet, sve te regije su aktivne i međusobno se povezuju. Svaki takav pokret je zapravo mali električni impuls koji “pali” mozak i povezuje neurone u nove mreže.
Suprotno tome, sat vremena proveden za ekranom znači oko 2500 propuštenih prirodnih motoričkih stimulacija. Jedan takav sat nije problem, ali kada je pasivnost glavna struktura djetetovog dana, mjesecima i godinama, posljedice postaju ozbiljne.
Sport pruža sve ono što je mozgu potrebno, stalnu promjenu ritma, puno rotacija, gubitak i povratak ravnoteže, precizne pokrete stopala, rad ruku i prstiju, komunikaciju, fokusiranje pogleda na predmet koji se kreće, ali i donošenje brzih odluka u uvjetima stalne promjene. U nogometu dijete neprestano skenira teren, procjenjuje situacije, predviđa, kombinira, povezuje informacije i bira najbolju opciju. To je čista neuroaktivacija, senzorna, motorička, emocionalna i kognitivna u isto vrijeme.
Još važnije, kroz sport djeca provedu sate u pokretu, druženju i igri, umjesto da budu statična u kući. Bez tehnologije djeca bi prirodno prešla i do 20 kilometara dnevno kroz igru. Uz tehnologiju, neka jedva naprave tri.
Već danas vidimo porast problema s fokusom, slabijom koncentracijom, emocionalnom inteligencijom, manjkom empatije i nižom tolerancijom na frustraciju. Primjećujemo i sve lošije motoričke sposobnosti (naročito koordinacija, agilnost, jakost i izdržljivost). To nisu karakterne ili genetske mane, to su neurološke posljedice života bez kretanja.
Zato rješenja ne moraju biti komplicirana ni skupa. Počinju u obitelji i zajednici. Jedno od najvažnijih je ograničiti vrijeme pred ekranima i jasno ga ugraditi u dnevnu strukturu djetetovog života. Djeci treba omogućiti što više slobodne igre u prirodi, potaknuti ih na sport od najranije dobi i osigurati da tjelesna aktivnost bude prirodni dio svakog dana. Škole u svijetu sve više uvode ideju svakodnevnog tjelesnog odgoja, ne kao formalnu obvezu, nego kao ulaganje u razvoj mozga, emocionalnu inteligenciju i bolju sposobnost učenja.
Posebno je važno znati da kretanje ne koristi samo dugoročno. Nakon fizičke aktivnosti mozak je u “upaljenom stanju” za učenje. Aktivira se više regija odjednom, ubrzava se dotok krvi u mozak, povećava se razina hormona, poput serotonina i dopamina, pa dijete nakon igre ili treninga ima bolju koncentraciju, lakše uči, brže pamti i duže zadržava informacije. Zato je kratka igra prije učenja često bolja od sat vremena sjedenja nad knjigom.
