Posljednjih godina liječnici diljem svijeta bilježe primjetan porast broja dijagnoza poremećaja pažnje s hiperaktivnošću (ADHD) kod žena koje prolaze kroz perimenopauzu i menopauzu, piše portal Hina Zdravlje.
Na prvi pogled, moglo bi se činiti da je riječ o novom fenomenu ili povećanoj učestalosti poremećaja, no prema analizi BBC Science Focus magazina iza tog trenda stoji složena kombinacija bioloških, psiholoških i društvenih čimbenika: od hormonalnih promjena, preko specifičnih životnih okolnosti, do bolje prepoznatljivosti simptoma kod žena.
ADHD je neurološki razvojni poremećaj koji se najčešće prepoznaje u djetinjstvu, no kod mnogih osoba simptomi traju tijekom cijelog života. Povijesno gledano, dijagnostički kriteriji razvijeni su na temelju istraživanja muške populacije, što je pridonijelo stereotipu da je ADHD “dječački poremećaj”.
Kod djevojčica i žena simptomi su često suptilniji: zaboravljivost, unutarnja rastresenost, sklonost sanjarenju, poteškoće s organizacijom i izražena emocionalna osjetljivost. Zbog takvog obrasca, simptome se nerijetko pogrešno pripisivalo depresiji, anksioznosti ili kroničnom stresu, pa su brojne žene ostajale nedijagnosticirane desetljećima.
Što se događa u perimenopauzi
U razdoblju perimenopauze, koje može trajati i do deset godina prije potpunog prestanka menstruacije, dolazi do značajnih fluktuacija estrogena i progesterona. Ti hormoni ne utječu samo na reproduktivne funkcije, nego imaju i izravan učinak na rad mozga, posebice na razine dopamina i serotonina – neurotransmitera ključnih za pažnju, motivaciju i emocionalnu stabilnost.
Istraživanja pokazuju da pad estrogena može pogoršati kognitivne funkcije, uključujući koncentraciju i radnu memoriju, a kod žena koje imaju ADHD, iako možda nikad nisu bile dijagnosticirane, to znači pojačavanje postojećih poteškoća. Mnoge u tom razdoblju opisuju pojavu “magle u glavi” – osjećaj da misli idu sporije, da se teže fokusirati, da češće propuštaju rokove i gube sposobnost planiranja.
Na to se nadovezuju i drugi simptomi perimenopauze poput valunga, nesanice i promjena raspoloženja, što dodatno narušava svakodnevno funkcioniranje.
Hormonalne promjene mogu se manifestirati i na emocionalnoj razini: žene primjećuju da im je teže regulirati raspoloženje, da su sklonije naglim promjenama emocija i da ih svakodnevni stres brže iscrpljuje. U tom kontekstu, simptomi ADHD-a, koji su ranije bili pod kontrolom zahvaljujući stabilnijoj hormonalnoj ravnoteži, sada dolaze u prvi plan.
Stručnjaci upozoravaju da takve promjene ne treba tumačiti isključivo kao “normalan dio starenja”, jer pravilna dijagnoza otvara put učinkovitom liječenju.
No, hormoni nisu jedini razlog sve češćih dijagnoza. Perimenopauza se često podudara s razdobljem života koje nosi višestruke zahtjeve – žene su tada često istodobno suočene s brigom o djeci i starijim članovima obitelji, izazovima na poslu i vlastitim preispitivanjima.
Strategije kompenzacije koje su ranije pomagale, poput vođenja detaljnih bilješki, ulaganja dodatnog napora ili multitaskinga, počinju zakazivati. Stručnjaci to razdoblje opisuju kao “oluju” u kojoj se životni stres i hormonalne promjene nadovezuju na simptome ADHD-a, čineći ih vidljivijima i teže podnošljivima.
ADHD kod odraslih žena
Veliku ulogu ima i porast svijesti o tome kako ADHD izgleda kod odraslih žena. Društvene mreže, podcasti, blogovi i rad udruga pacijenata povećali su vidljivost ženskih iskustava, a mnoge žene po prvi put prepoznaju svoje teškoće u pričama drugih. Globalni trend pokazuje porast dijagnoza kod žena starijih od 40 godina, a upravo perimenopauza je vrijeme kada mnoge prvi put potraže stručnu procjenu.
Taj proces ne znači da ADHD postaje češći, nego da ga konačno znamo prepoznati. U prošlosti su žene koje su se žalile na probleme s koncentracijom, organizacijom ili kontrolom impulsa često dobivale savjet da “uspore”, da se “manje brinu” ili da “bolje planiraju”, bez dublje analize što je uzrok tih poteškoća.
Kada je riječ o liječenju, pristup je obično višeslojan i prilagođen pojedinoj pacijentici. Farmakoterapija je temelj terapije za mnoge, a stimulansi poput metilfenidata ili amfetaminskih pripravaka pomažu povećati razinu dopamina i noradrenalina u mozgu, čime se poboljšava fokus i smanjuje impulzivnost. Lisdeksamfetamin, primjerice, djeluje postupnije i nosi manji rizik zlouporabe.
Nestimulansi poput atomoksetina, guanfacina ili klonidina koriste se kad stimulansi nisu učinkoviti ili kad su kontraindicirani, primjerice kod izražene anksioznosti ili problema sa srcem.
Za žene čiji se simptomi ADHD-a mijenjaju u skladu s hormonskim promjenama, liječnici ponekad razmatraju hormonsku nadomjesnu terapiju, koja može pomoći stabilizirati raspoloženje i kognitivne funkcije. Ipak, takav pristup nosi i potencijalne rizike, pa odluku treba donijeti individualno, nakon pažljive procjene koristi i mogućih nuspojava.
U nekim slučajevima kombinacija lijekova za ADHD i HNT-a pokazala se učinkovitom, no potrebna su dodatna istraživanja kako bi se utvrdilo koji su protokoli optimalni.
Psihološka podrška
Farmakološko liječenje nadopunjuje se psihološkom podrškom. Kognitivno-bihevioralna terapija prilagođena ADHD-u pomaže ženama razviti strategije za organizaciju vremena i bolju kontrolu emocionalnih reakcija. Edukacija o prirodi poremećaja, uključivanje obitelji te prilagodba radnog okruženja – primjerice, uvođenje jasnih rokova, pisanih uputa ili fleksibilnog rasporeda – dodatno olakšavaju svakodnevni život.
Stručnjaci ističu da se kod žena koje prvi put dobiju dijagnozu u perimenopauzi često javlja osjećaj olakšanja jer napokon imaju objašnjenje za izazove koji su ih pratili cijeli život.
Bez dijagnoze i adekvatne terapije, ADHD u odrasloj dobi može dovesti do niza problema, od poteškoća u karijeri i financijskih izazova do narušenih odnosa i kroničnog stresa. Kada se ti simptomi preklapaju s hormonalnim promjenama perimenopauze, posljedice mogu biti posebno izražene.
Pravovremena dijagnoza omogućuje ciljano liječenje, vraća osjećaj kontrole i može značajno poboljšati kvalitetu života. Osim toga, otvaranje javne rasprave o povezanosti ADHD-a i perimenopauze može pomoći u smanjenju stigme i potaknuti druge žene da potraže stručnu pomoć.
Znanstvena istraživanja sve se više usmjeravaju na interakciju hormona i neurokemije ADHD-a. Objavljena su nova saznanja o ulozi estrogena u modulaciji dopaminergičkog sustava, što izravno utječe na simptome poremećaja pažnje. Ta su otkrića još u ranoj fazi, no otvaraju prostor za razvoj personaliziranih terapija koje bi uzimale u obzir i hormonalni status pacijentice.
U budućnosti bismo mogli imati i protokole liječenja posebno osmišljene za žene koje prolaze kroz perimenopauzu ili menopauzu.
Porast dijagnoza ADHD-a kod žena u perimenopauzi stoga ne odražava nužno veću učestalost poremećaja, nego bolju informiranost i spremnost žena da potraže pomoć. Hormonalne promjene mogu izoštriti simptome koji su ranije bili prikriveni, a pristup koji kombinira lijekove, psihoterapiju i po potrebi hormonsku terapiju pruža najbolju šansu za uspješno nošenje s tim izazovima.
Iako je perimenopauza za mnoge zahtjevno razdoblje, ona može postati i prilika za osobni rast, razumijevanje vlastitih potreba i pronalaženje novih načina da se život ponovno dovede u ravnotežu. Upravo u toj točki, kažu stručnjaci, znanje i podrška čine razliku između osjećaja gubitka kontrole i pronalaska novog, stabilnijeg načina života.
