Kada se dvojica mladih Švicaraca odluče na “mali izlet” od 8000 kilometara, već je jasno da se radi o ljudima kojima je život draži kada ga osjete u kvadricepsima. Simon i njegov prijatelj Elvis nedavno su završili fakultete, nemaju automobile, ali zato imaju dvije velike ljubavi, strast za skijanjem i još veću strast za bicikliranjem. A kada te dvije strasti spoje, dobijete rutu Švicarska – Kirgistan. S nogama. I pedalama.
Možete ih prepoznati po svijetlim narančastim, odnosno crvenim jaknama i dobro natrpanoj, ali kompaktno organiziranoj prtljazi koja uključuje nekoliko torbi, svu potrebnu opremu i – skije. Oni su Simon Hiltli i Elvis Zapusek. Svoje dogodovštine na ovom putu kojeg će pamtiti za života objavljuju na društvenim mrežama, odnosno Instagram profilima alpine.joker i eliaskardamom.
Nakon što su protutnjali Austrijom i Slovenijom, naši su junaci osmog dana putovanja stigli u Hrvatsku, točnije Koprivnicu. I to potpuno neplanirano, ali ne zato što su fulali skretanje, nego jer je Simonova noga odlučila organizirati mini dramu. Bol se pojavila iznenada, baš kao i Koprivnica na njihovoj ruti. I tu bi netko drugi počeo paničariti i možda se vratio kući, ali ne i oni. Simon je otvorio Google, upisao najbližeg fizioterapeuta, da bi ga internet doveo do Dajane Patafte iz Koprivnice, fizioterapeutkinje koja je isprva, kada su je kontaktirali, mislila da se radi o nekoj šali.
Međutim, dečki su ju uspjeli uvjeriti da su ozbiljni i da planiraju doći, i to u nedjelju, ako ih može primiti. Dajana je ekspresno dijagnosticirala istegnuće, ništa strašno. Nakon tretmana i savjeta kako preživjeti ostatak puta, dečki su doznali da su se, ironično, našli u ‘gradu bicikala’ gdje su odlučili i prespavati prije nastavka puta prema istoku.
Za jedan dan boravka, Koprivnica im je, kako kažu, ostavila jako lijep dojam. Dovoljno je mala da se brzo obiđe, dovoljno ravna da se lako vozi, i dovoljno simpatična da se prepričava kao neočekivana, ali upečatljiva stanica na putu. Hrvatska im se, ono što su dosad vidjeli, jako svidjela – priroda, mir, ljudi, i činjenica da je sve manje brdovito od onoga što slijedi. Dok je Simon domaći Švicarac, Elvis je u Švicarsku došao studirati iz Austrije.
– Nakon završetka studija, htjeli smo napraviti nešto veliko. Inače smo znali tako putovati, ali na kraće relacije po Švicarskoj. Početkom godine uputili smo se na sličan pothvat, u Norvešku, no ovo nam je ipak stepenica više. Središnja Azija nam je zanimljiva jer je dovoljno daleko, a Kirgistan je poznata skijaška zemlja s prekrasnim planinama – kazali su nam momci, čija je želja prije svega dobro se provesti, kao i vidjeti države u kojima nikad prije nisu bili te upoznati nove ljude.
Bicikliranje po drugim državama ti omogućava ono što klasično turističko putovanje automobilom ili zrakoplovom ne dozvoljava, a to je da se polako privikneš na nove krajolike, što čini iskustvo putovanja posebnijim, ističu momci.
Plan je ambiciozan: oko tri mjeseca pedaliranja, procjenjuju da će odvoziti oko 8000 kilometara, posjetiti desetak država i imati barem nekoliko anegdota koje počinju s ‘jednom kad smo spavali u šatoru…’, budući da uglavnom tako spavaju, iako spavaju i ponegdje na toplom. Jednom kad dođu do Kirgistana, u planu im je skijati što više mogu i zatim se vratiti natrag.
Koliko kilometara prođu dnevno, teško im je procijeniti jer takve stvari ne planiraju. No, toga dana kada su vozili prema Koprivnici prošli su sveukupno 120 kilometara, što je impresivna brojka. Nije im strana vožnja po zimskim uvjetima, budući da su dobar dio puta prema Hrvatskoj vozili po planinskim putevima prekrivenim snijegom.
– Ne brojimo toliko kilometre koliko sate provedene na biciklu. S obzirom na to da su dani kraći, gledamo da bicikliramo što više možemo. U prosjeku vozimo oko osam sati, ponekad i 10, ne računajući pauze. Voziti po mraku je opasno, tako da se trudimo što više pedalirati po danu – rekli su nam Simon i Elvis, istaknuvši kako na svom proputovanju dosad nisu imali većih problema, iako ih je malo strah auta.
– Ne bojimo se ljudi koje srećemo niti uvjeta na cesti koliko automobila. Bilo bi super da nas vozači poštuju kad nas vide na cesti jednako kao što mi respektiramo njih. Nemamo svugdje biciklističke staze, posebno na otvorenim cestama između gradova. Iako većina drži dobar razmak, bilo je slučajeva gdje su vozači prošli od nas doslovno na pet centimetara. Spori smo i žao nam je zbog toga, ali trudimo se najbolje što možemo – zaključuje Simon.
Dvojica švicarskih putnika već su u ponedjeljak ujutro krenula dalje. Pred njima su još mnoge granice, klimatski šokovi, i vjerojatno pokoje novo istegnuće. Sljedeća stanica im je Osijek, odakle će nastaviti jugoistočno prema svom putu u Aziju. Nije isključeno da će možda skijati u Grčkoj ili Sjevernoj Makedoniji, ako će za to biti prilike.
Želja im je svoje dogodovštine zabilježiti videom te ih presložiti u jedan kraći film koji se nadaju predstaviti javnosti, jednom kad se vrate s ovog putovanja, na kakvo se čovjek odlučuje jednom u životu. Koprivnica im je tako bila jedna od stanica koju, iako nisu planirali, sigurno neće zaboraviti. Ne samo zbog Dajane Patafta koja im je pomogla da nastave put bez boli, nego i zbog topline grada koji ih je dočekao kao da su stari znanci.
– Koprivnica je zaista lijep grad. Kao što smo i sami mogli vidjeti, imate jako puno bicikala i biciklističkih staza. Vidjeli smo da imate i spomenik biciklu, što je zaista lijepo za vidjeti. Ako nas vidite negdje, slobodno nam se javite, bit će nam drago upoznati vas – poručili su u ponedjeljak na odlasku iz Koprivnice.
A do kraja puta, kroz sve granice, snjegove, uspone i kilometre koji ih čekaju, jedno je sigurno, ova mala, biciklistička priča iz Podravine ostat će im među onim uspomenama koje putovanje čine većim od samog cilja.
FOTO-VIDEO: Krešo Puklavec
