Srijeda, 28. veljače 2024.

Afera Spice: Vrhovni sud oslobodio Darka Marinca, evo kako su prošli ostali

Iako su nepravomoćnom presudom suda oslobođeni za pokušaj preuzimanja Podravke tvrtkinim novcem, Darko Marinac, Zdravko Šestak, Josip Pavlović i Srđan Mladinić proglašeni su krivima da su Podravku oštetili dajući 65 milijuna kuna splitskoj tvrtki SMS

- Oglas -

Vrhovni sud Republike Hrvatske preinačio je prvostupanjsku osuđujuću presudu i oslobodio Darka Marinca optužbe za sklapanje štetnog ugovora u aferi Spice. Ujedno je potvrdio prvostupanjsku osuđujuću presudu Zdravku Šestaku, Josipu Pavloviću i Srđanu Mladiniću te potvrdio prvostupanjsku oslobađajuću presudu u odnosu na sve optuženike u aferi Spice.

Zagrebački Županijski sud oslobodio je 2016. bivšeg potpredsjednika Vlade RH Damira Polančeca i sedmoricu suokrivljenika optužbe da su pokušali preuzeti vlasništvo nad Podravkom te je pritom oštetili za gotovo 400 milijuna kuna.

Uz Polančeca i bivše čelnike koprivničke tvrtke Darka Marinca, Zdravka Šestaka, Josipa Pavlovića i Sašu Romca, Uskok je u aferi Spice teretio vlasnika i direktora splitske tvrtke SMS Srđana Mladinića, suvlasnika varaždinske Fima Grupe Milana Horvata te odvjetnika Zorana Markovića.

- Oglas -

Iako su nepravomoćnom presudom suda oslobođeni za pokušaj preuzimanja Podravke tvrtkinim novcem, Darko Marinac, Zdravko Šestak, Josip Pavlović i Srđan Mladinić proglašeni su krivima da su Podravku oštetili dajući 65 milijuna kuna splitskoj tvrtki SMS.

Nepravomoćnom presudom zagrebačkog Županijskog suda Marinac je osuđen na dvije godine zatvora, Zdravko Šestak i Josip Pavlović na 10, odnosno devet mjeseci zatvora zamijenjenih radom za opće dobro, a Mladinić na šest mjeseci zatvora uvjetno, uz rok kušnje od dvije godine.

Najviši sud smatra da je za Mladinića pravilno olakotnim cijenjena dosadašnja neosuđivanost te da je motiv za počinjenje kaznenog djela bio pokušaj spašavanja posrnule tvrtke, a ne pribavljanje osobne koristi. Sud je zaključio da je Šestaku, Pavloviću i Mladiniću na ime imovinskopravnog zahtjeva naloženo isplatiti Podravci 10,7 milijuna kuna u roku od 15 dana.

Pavlović i Romac
Josip Pavlović i Saša Romac // Foto: Arhiva/Podravka

PRIOPĆENJE VRHOVNOG SUDA

U kaznenom postupku koji se vodio protiv osam optuženika prvostupanjskom su presudom Županijskog suda u Zagrebu četiri optuženika (drugi, četvrti, šesti i sedmi) osuđeni zbog kaznenih djela zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju i pomaganje u zlouporabi povjerenje u gospodarskom poslovanju. Svi su optuženici oslobođeni optužbe zbog kaznenih djela udruživanje za počinjenje kaznenog djela, zlouporaba položaja i ovlasti, protuzakonito posredovanje, pomaganje u zlouporabi položaja i ovlasti, poticanje na zlouporabu položaja i ovlasti, pomaganje u sklapanju štetnog ugovora, poticanje na sklapanje štetnog ugovora i krivotvorenje službene isprave.

- Oglas -

Vrhovni je sud prihvatio žalbu drugog optuženika i djelomično preinačio prvostupanjsku osuđujuću presudu i oslobodio optužbe toga optuženika za jedno kazneno djelo sklapanje štetnog ugovora. Potvrđena je prvostupanjska osuđujuća presuda u odnosu na trojicu optuženika (zbog kaznenih djela zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju i pomaganje u zlouporabi povjerenje u gospodarskom poslovanju). Potvrđena je i prvostupanjska oslobađajuća odluku u odnosu na sve optuženike.

Optužnica je drugog optuženika teretila da je 2007. kao predsjednik uprave trgovačkog društva (dalje: Društvo) sa sedmim optuženikom zaključio dva ugovora o zajmu bez suglasnosti nadzornog odbora. Time je Društvo odobrilo zajam 65.000,00 kuna trgovačkom društvu čiji je direktor bio sedmi optuženik. Ugovoreni rok otplate zajma bio je dvije godine. Drugi optuženik se teretio da prije sklapanja ugovora nije provjerio bonitet trgovačkog društva zajmoprimca niti su ti zajmovi bili primjereno osigurani. Zajmovi nisu vraćeni. Zbog neprimjerenog osiguranja danih zajmova Društvo (zajmodavac) nije naplatilo niti dio danih zajmova. Time je Društvu prouzročena šteta. Vrhovni je sud utvrdio da postupanje drugog optuženika (za koje je osuđen prvostupanjskom presudom) ne sadrži opis namjere za ostvarenje imovinske koristi niti za prouzročenje štete. Optužnicom se teretio zbog kaznenog djela sklapanja štetnog ugovora (zajma). Prvostupanjski je sud postupanje optuženika pravno označio prema sada važećem Kaznenom zakonu (koji je u primjeni od 2013.) i to kao kazneno djelo zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju smatrajući da je u tom kaznenom djelu ostvaren pravni kontinuitet s djelom koje je optuženiku stavljeno na teret po prije važećem zakonu. Međutim, u obliku kako je opisano u optužnici kazneno djelo sklapanje štetnog ugovora nema kontinuitet niti u jednom kaznenom djelu u „novom“ Kaznenom zakonu. Zato je preinačena prvostupanjska presuda i drugi optuženik oslobođen optužbe za kazneno djelo sklapanja štetnog ugovora.

Prvostupanjska oslobađajuća odluka je potvrđena.

Taj se dio odnosi na optužbu protiv osam optuženika. Prema optužnici, prvi optuženik (potpredsjednik Vlade i predsjednik upravnog odbora fonda za privatizaciju) i drugi optuženik (predsjednik uprave Društva) povezali su od 2005. do 2009. u zajedničko djelovanje još trojicu optuženika kako bi stekli kontrolu nad većinskim paketom dionica Društva i pribavili sebi nepripadnu imovinsku korist. Prema optužnici, 26 % dionica Društva iz državnog portfelja je bilo odlučujuće za ostvarenje plana kontrole nad većinskim paketom dionica Društva. Šest se optuženika (među njima i prvi optuženik) teretilo da su dogovorili da prvi optuženik kontrolira državni portfelj dionica, koristeći službene funkcije, sve do trenutka realizacije njihova plana stjecanja kontrole nad većinskim paketom dionica Društva. Za realizaciju plana, pronalazak partnera i izvora financiranja teretili su se da su pregovarali su s inozemnim investicijskim fondovima i kreditnim institucijama. Bez znanja ostalih članova uprave Društva, odluka uprave i nadzornog odbora četiri optuženika su u ime Društva (u dogovoru s prvim i drugim optuženikom) zaključivali pravne poslove kojima su Društvo nepotrebno zadužili. Na taj su način, prema optužnici, dolazili do financijskih sredstava koja su potom nenamjenski trošili za financiranje kupnje dionica i zadržavanja kontrole nad dionicama pa su tako kupnju dionica (paket od 10,64 % dionica) financirali sredstvima samog Društva. Stavljeno im je na teret da su prouzročili štetu Društvu za 281.142.423,49 kuna.

Sedmom optuženiku stavljeno je na teret da je od drugog optuženika zatražio da bez suglasnosti nadzornog odbora Društva zaključi dva ugovora o zajmu (riječ je o događaju za koji je odlukom Vrhovnog suda za drugog optuženika preinačena presuda i oslobođen optužbe). Šesti optuženik se teretio da je kao direktor sektora riznice realizirao plasman tih zajmova i time pomogao drugom optuženiku. Četvrtog optuženika (predsjednika uprave Društva) i šestog optuženika (člana uprave Društva) optužnica je teretila da su u dogovoru i na traženje trećeg optuženika bez suglasnosti nadzornog odbora s trećim optuženikom zaključili sporazum o elementima transakcije strateškog ulaganja u poslovanje i razvoj brand-ova bez da je navedena svrha zajmova niti su ugovorena primjerena sredstva osiguranja.

Prvom je optuženiku stavljeno na teret i da se 2009. sastao s opunomoćenikom jednog trgovačkog društva radi realizacije plana stjecanja kontrole nad većinskim paketom dionica Društva i koristeći se okolnošću da je postojao dokument o zajmu koje je Društvo dalo društvu opunomoćenika u iznosu 10.756.720,89 kuna. To dugovanje stvarno nije bilo postojeće, a prvi optuženik se teretio da je unatoč tome ponudio opunomoćeniku načine vraćanja tog dugovanja. Opunomoćenik je to odbio.

Vrhovni sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da nema dokaza o opisanim postupanjima svih navedenih optuženika. Optuženici su doista zaključivali pravne poslove koji su opisani u optužnici (u oslobađajućem dijelu presude). Međutim, te radnje koje su poduzimali i pravne poslove koje su sklapali nisu poduzimali udruženi s ciljem da bi sebi pribavili nepripadnu imovinsku korist na način da steknu kontrolu nad većinskim paketom dionica. U Društvu je prvotno postojala stvarna namjera da se provede model radničko-menađerskog dioničarstva. U tu svrhu su poduzete radnje, ali nije donesena odluka Vlade o prodaji dionica Društva iz državnog porfelja. Takvu odluku nije mogao donijeti samostalno predsjednik vlade jer postoji zakonom utvrđena procedura u kojoj sudjeluje više desetaka osoba, raznih tijela i koordinacija, ministarstava, a konačnu odluku o prodaji donosi Vlada, a ne njen pojedini član. Stoga je model radničkog dioničarstva postao neprovediv. Nadalje, u 2005. je postojala opasnost od neprijateljskog preuzimanja dionica Društva. Za radnje koje su poduzimali optuženici, a koje su opisane u optužnici, opravdano je prvostupanjski sud zaključio da su bile neophodne za sprječavanje takvog neprijateljskog preuzimanja. Tim radnjama su ujedno sanirali i poboljšali pravnu i financijsku situaciju Društva koje je angažiralo vlastita sredstva za kupnju paketa dionica (10,64 % dionica). Jedino je taj paket dionica Društvo steklo i to kad je procijenjeno da postoji stvarna i neposredna opasnost od neprijateljskog preuzimanja. Time se spriječio nastanak štete koja se kasnije ne bi mogla sanirati, a društvo zadržalo poziciju kontrole paketa 10,64 % dionica. Primjena pravila poslovne prosudbe je u tim okolnostima bila opravdana.

Vrhovni sud smatra da su optuženi članovi Uprave prije donošenja odluke o davanju zaloga za kredit (za kupnju vlastitih dionica) prikupili sve informacije za koje su opravdano smatrali da su važne, a odluke su donesene u dobroj vjeri. Članovi Uprave nisu imali osobni interes, a ti događaji se nisu odvijali kriomice nego se o njima obavještavao i nadležni regulator. Iz postupanja optuženika u stvarnim okolnostima se ne može govoriti o tome da su imali razrađenu strukturu transakcija i načina financiranja ako se dionice Društva nađu na tržištu. Ostali neoptuženi članovi uprave i nadzornog odbora Društva su o tim poslovima imali saznanja i nisu na njih imali primjedbi. Osim toga, u optužnici nije naznačeno koji je to postotak dionica nad kojima bi optuženici stekli kontrolu pa da se može zaključiti da je riječ o „većinskom paketu“. 26 % dionica koje je bilo u vlasništvu države (za što se teretio prvi optuženik da ih je kontrolirao) ne može biti “odlučujuće“ za stjecanje paketa od 50 % plus 1 dionice, čak i pod pretpostavkom da se tom paketu pribroje i 10,64 % dionica koje je Društvo steklo. S obzirom na funkcije optuženika koje su u to vrijeme bile vremenski ograničene, upitno je koliko dugo je opisana struktura prema optužnici, a do stjecanja dionica Društva (onih u državnom portfelju), uopće mogla trajati, a da bi optuženici mogli biti sigurni da taj proces mogu kontrolirati i provesti do željenog cilja. Prvi je optuženik, tada potpredsjednik Vlade, zbog značaja koje je to Društvo imalo za Republiku Hrvatsku imao opravdan interes biti upućen u događanja s Društvom uključujući i provođenje projekata restrukturiranja, kao i u opasnost od “neprijateljskog” preuzimanja. No, niti iz jednog dokumenta u spisu ili iskaza svjedoka ne proizlazi da je prvi optuženik vezano uz državni portfelj dionica Društva od 2005. do 2009. poduzeo bilo kakvu radnju da se u odnosu na te dionice donese odluka da se one nađu na slobodnom tržištu niti je poduzeo radnje u smjeru da se dionice stvarno i prodaju (o čemu je uostalom odluku jedino mogla donijeti Vlada).

U odnosu na događaj za koji je odlukom Vrhovnog suda za drugog optuženika preinačena presuda i oslobođen optužbe, sudbina sudionika u počinjenju tog kaznenog djela prati sudbinu počinitelja. Budući da je drugi optuženik (prema optužnici počinitelj) oslobođen optužbe, to u odnosu na šestog i sedmog optuženika (koji se terete kao poticatelj i pomagatelj) nema uvjeta da ih se proglasi krivima. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nije dokazano da bi ovi optuženici počinili kaznena djela za koja se terete. Iz izvedenih dokaza nije moguće zaključiti da bi sedmi optuženik nagovarao ili tražio od drugog optuženika da postupa protupravno ili suprotno internim aktima Društva. Tim više jer su Društvo i društvo kojem je bio direktor sedmi optuženik mimo ovog događaja bili u poslovnom odnosu te imali zaključen ugovor o distribuciji. Okolnost što je šesti optuženik odobrio plaćanje po zaključeni ugovorima o zajmu (a što spada u djelokrug njegovih poslova), dakle, ta djelatnost sama po sebi, ne može se smatrati radnjom pomaganja.

Za dio optužnice kojim su se četvrti optuženik (predsjednik uprave Društva) i šesti optuženik (član uprave) teretili da su na traženje trećeg optuženika s njim zaključili sporazum, pravilno je utvrđeno da niti iz jednog dokaza ne proizlazi da je treći optuženik presudno utjecao na četvrtog optuženika kako bi ovaj zaključio sporazum i ugovore protivno pravnim propisima. Nije dokazano niti da je treći optuženik znao da je takvu odluku četvrti optuženik donio pa od njega tražio da po njoj i postupi odnosno da učvrsti odluku četvrtog optuženika da protupravno postupi. Naime, do zaključenja sporazuma i ugovora je došlo nakon višemjesečnih pregovora više odgovornih osoba trgovačkih društava, razmijenjenih dokumenata te obavljenih radnji u smjeru akvizicije. Nema nijednog dokaza niti da bi šesti optuženik postupio u dogovoru i na traženje trećeg optuženika i da je zbog toga proveo plasman zajmova ukupno 25 milijuna kuna. Pravilno su stoga optuženici oslobođeni optužbe.

Za četvrtog, šestog i sedmog optuženika potvrđena je prvostupanjska osuđujuća presuda. To se odnosi na osudu da su 2009. četvrti optuženik (predsjednik uprave Društva) i šesti optuženik (član uprave Društva) na traženje sedmog optuženika, direktora jednog trgovačkog društva, neosnovano prikazali smanjenje dugovanja društva sedmog optuženika (tada 10.756.720,89 kuna) prema Društvu. Time su ujedno prikrili stvarnu izloženost Društva, a sve kako bi društvo sedmog optuženika na štetu Društva pribavilo imovinsku korist. Sklopili su ugovor o zajmu (8.220.429,83 kune), ali do isplate sredstava nije došlo nego je u poslovnim knjigama Društva promijenjena osnova potraživanja. Simulirali su u poslovnim knjigama da je zajam u cijelosti vraćen na način da je novac prvo uplaćen na račun trećeg trgovačkog društva koje je cjelokupan iznos vratilo društvu. To je potom korišteno za prikaz da je postojao poslovni odnos između tog trećeg društva i društva sedmog optuženika u kojem poslovnom odnosu je potraživanje društva sedmog optuženika (od trećeg društva) cesijom ustupljeno Društvu (točno u iznosu 10.756.720,89 kuna). U poslovnim knjigama društva je knjiženo da je zajam u cijelosti vraćen.

Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio sve okolnosti odlučne za izbor kazne. Vrhovni sud smatra da je četvrtom i šestom optuženiku pravilo olakotnim cijenjena dosadašnja neosuđivanost. Cijenjeno je da šteta nije nastupila radnjom ovih optuženika kojom su isplatili novac, nego da otpis potraživanja predstavlja manju kriminalnu količinu. Od kaznenog djela nisu ostvarili osobnu korist. Četvrti optuženik je otac dvoje djece od kojih je jedno maloljetno. Šesti optuženik je u vrijeme počinjenja bio mlađe životne dobi (rođen 1977.) Okolnosti na strani ovih optuženika su takve naravi da se može očekivati da će se svrha kažnjavanja postići i blažom kaznom od propisane. Zbog toga je za obojicu pravilno primijenjeno ublažavanje zakonom propisane kazne. Za četvrtog optuženika potvrđena je osuda na kaznu zatvora 10 (deset) mjeseci, a koja kazna je zamijenjena radom za opće dobro na slobodi na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Za šestog optuženika potvrđena je osuda na kaznu zatvora 9 (devet) mjeseci, a koja kazna je zamijenjena radom za opće dobro na slobodi na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

Za sedmog optuženika pravilno je olakotnim cijenjena dosadašnja neosuđivanost. Motiv za počinjenje djela je bio pokušaj spašavanja posrnulog društva, a ne pribavljanje osobne koristi. Riječ je o pomaganju u počinjenju kaznenog djela. Okolnosti na strani ovog optuženika su također takve naravi da se može očekivati da će se svrha kažnjavanja postići i blažom kaznom od propisane. Zbog toga je pravilno primijenjeno ublažavanje zakonom propisane kazne. Potvrđena je osuda na kaznu zatvora 6 (šest) mjeseci uz rok provjeravanja 2 (dvije) godine (uvjetna osuda). Optuženik skrbi o teško bolesnima bivšoj supruzi i kćeri pa je pravilno prvostupanjski sud ocijenio da se svrha kažnjavanja može ostvariti i primjenom uvjetne osude.

Na ime imovinskopravnog zahtjeva četvrtom, šestom i sedmom optuženiku naloženo je platiti Društvu 10.756.720,89 kuna u roku 15 dana.

Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra da su izrečene kazne zatvora četvrtom i šestom optuženiku, koje su zamijenjene radom za opće dobro na slobodi, te izrečena uvjetna osuda sedmom optuženiku, primjerene težini i okolnostima počinjenih kaznenih djela i njihovim osobnostima. Takvim će se kaznama ostvariti svrha kažnjavanja i u dostatnoj mjeri izraziti odgovarajući prijekor društva prema takvim kaznenim djelima. Kazna će utjecati na počinitelje da ubuduće ne čine kaznena djela, a i na svijest građana da je činjenje kaznenih djela pogibeljno te da je kažnjavanje njihovih počinitelja opravdano. Time će se istovremeno pojačati povjerenje građana u pravni poredak koji treba biti utemeljen na vladavini prava.

Oglas

Najnovije objave

Vezane vijesti