Uoči proslave svetkovine Gospodnjega rođenja, Božića, portal Klikaj.hr tradicionalno, donosi božićni razgovor koji svake godine izaziva veliki interes čitatelja. Blagdani su vrijeme kada se vraćamo bitnome, kada u srcima ponovno tražimo mir, smisao i duhovnu toplinu, a upravo zato uvijek nastojimo razgovarati s ljudima koji svojim pozivom i životom nose poruku nade. Ovogodišnji gost je mnogima dobro poznati vlč. Josip Vidović, župnik Župe svetoga Franje Asiškoga u Velikom Bukovcu i dekan Ludbreškog dekanata.
Vlč. Vidović široj je javnosti poznat i po svom dugogodišnjem župnikovanju u koprivničkoj Reki, gdje je ostavio dubok trag pastoralnim djelovanjem, blizinom prema župljanima i prepoznatljivom jednostavnošću u pristupu vjernicima. Mnogi ga i danas pamte po njegovoj dostupnosti, strpljivosti i toplini koju je unosio u župni život, a upravo taj duh nastavio je njegovati i u Velikom Bukovcu, gdje danas predvodi župu i nastoji biti blizak svakom čovjeku koji pokuca na župna vrata.
Dragi vlč. Josipe, ukratko se predstavite našim čitateljima. Brojni tvrde da je duhoviti čovjek obično i duhovan čovjek. Na koji način integrirate vaš smisao za humor s duhovnošću svakodnevice.
Rodio sam se prije 46 godina u Varaždinu, a dolazim iz Župe svetih Petra i Pavla u Petrijancu (selo Strmec Podravski) gdje sam i kršten, pričešćen i krizman te završio osnovnu školu. Nakon osnovne škole, otišao sam u Nadbiskupsko dječačko sjemenište u Zagrebu gdje sam i maturirao, a nakon mature upisao sam Katolički bogoslovni fakultet i Bogosloviju u Zagrebu. Diplomirao sam u listopadu 2002. godine. Za svećenika Varaždinske biskupije zaređen sam prije 22 godine. Svoj đakonski praktikum vršio sam u Župi svetoga Vida u Pitomači. Prvu kapelansku službu vršio sam u Župi svetoga Nikole biskupa u Koprivnici iz koje sam nakon dvije godine premješten za kapelana u Župu svetoga Jurja u Đurđevac, a nakon još dvije godine imenovan sam župnikom Župe Presvetoga Trojstva u Reki kraj Koprivnice gdje sam proveo lijepih četiri godine da bih potom bio imenovan župnikom u Župi svete Elizabete Ugarske u Jalžabetu gdje sam do sada boravio najduže, punih 12 godina. Prije tri godine bio sam imenovan na župničku službu u Župu svetoga Franje Asiškog u Velikom Bukovcu. Svi veliki sveci bili su izrazito duhoviti ljudi, primjerice sveta Terezija Avilska ili Velika voljela se uvijek šaliti na svoj račun, osobito kroz šalu naglašavati svoju narav koju dugo nije mogla, recimo tako, ukrotiti. Danas u pastoralu morate zračiti upravo jednim i drugim i duhovnošću, ali i duhovitošću jer samo tako približavate se ne samo jednima, nego i svima. Sjetimo se samo Isusa i njegovih riječi: Pustite malene k meni, a apostoli su im branili. Bog nas dobro pozna, i bolje nego što to mi mislimo, zato u svojoj duhovnosti smijemo pred Njim i smijati se i plakati i ljutiti, jer time i mi Njemu izmamimo uvijek osmijeh jer nas neizmjerno ljubi.
Božić je mnogima najtopliji i najemotivniji blagdan. Što, po vašem iskustvu, danas ljudima najviše nedostaje da bi istinski doživjeli njegovu poruku?
Da, Božić jest blagdan emocija. Gledajući reklame od početka došašća, pa čak i prije, sve nas one usmjeravaju na emocije sreće, zajedništva, topline… No, to je često i kriva slika Božića, to je samo djelomična slika marketinškog konzumerizma. Nažalost, olako prihvaćamo takvu sliku pa mnoštvo ljudi ima Božić bez Božića, to jest bez Boga, jer nažalost sve drugo je bitnije od Njega. U konačnici nije to samo duh ovoga vremena kako se volimo u pastoralu često opravdavati, takav mentalitet je bio i u vrijeme Kristova dolaska među nas, ne zaboravimo kako nam evanđelisti govore da za njih nije bilo mjesta u svratištu. Danas ljudima najviše nedostaje onaj pokornički dio došašća kao neposredne priprave za Božić, dopustiti si kroz mise zornice, kao i kroz sakrament ispovijedi vidjeti što to baš meni osobno nedostaje da Božić bude istinska radost i zajedništvo. Svaki od nas treba prihvatiti tu dimenziju i ne dopustiti da advent preuzme puki konzumerizam i obilasci takozvanih trgova i kućica, već budno osluškivati poziv proroka Izaije: Obratite se, približilo se kraljevstvo Božje, jer radost po njegovim riječima leži u poruci: On sam hita da nas spasi.
U vrijeme kada se društvo suočava s podjelama, neizvjesnošću i ubrzanim načinom života kako vjernicima, ali i nevjernicima, objasniti da Božić nije samo tradicija, nego i poruka nade?
Nalazimo se u godini jubileja, poruka i geslo ove odlazeće jubilarne godine glasi: Hodočasnici nade. I došašće smo započeli paljenjem prve svijeće, one proročke i svijeće nade. Nada ne postiđuje, piše apostol Pavao. Svi mi koji sebe nazivamo Kristovim, kršćanima, bez obzira na denominaciju, moramo biti ljudi i glasnici nade. Zato sam Božić bez dimenzije i to one bitne, treće, a to je djelatna ljubav i pomoć bližnjima u potrebi, gubi svoj smisao. Samo onaj koji se nada, otvara i put prema vjeri koja mijenja ovo lice zemlje, pa i brda i planine premješta kako nam je to Isus kazao. Danas je lako život posložiti onako kako mi to želimo i na koncu biti zadovoljan, a da se u nama ništa ne dogodi, osobito ne onaj milosni susret s Gospodinom našim Isusom Kristom koji je Emanuel – s nama Bog. Bog naše svakodnevice, a ne samo tradicije i blagdanski Bog.
Predstavite nam župu u kojoj pastoralno djelujete? Ima li posebnih aktivnosti, događanja ili inicijativa koje biste istaknuli?
Župa Veliki Bukovec je župa srednje veličine u našoj Varaždinskoj biskupiji i broji oko 3600 duša u 920 obitelji raspoređenih po 10 sela u dvije županije. Općine Veliki i Mali Bukovec, koje su sastavni dio župe, pripadaju Varaždinskoj županiji, a Selnica Podravska, koja pripada općini Legrad, sastavni je dio Koprivničko-križevačke županije. Svako selo ima svoju crkvu ili kapelu. Posebno bih spomenuo kapelu Imena Marijina u šumi Križančija koja je privatna kapela obitelji Drašković, plemenitaša koji su nekada stolovali u dvorcu Veliki Bukovec. Uz proslavu svetoga Franje Asiškog, glavnog titulara župe, 4. listopada, tu su još dva godišnja klanjanja, ono župno te zavjetno na blagdan Srca Isusova. Tijekom godine imamo 37 proštenja. Župa je uistinu vjernički jaka, a pritom mislim da doista, prema onom prosjeku statistike o pohodu vjernika, na nedjeljna misna slavlja dolazi iznadprosječni broj župljana što to me itekako ugodno iznenadilo i osnažilo. Župljani su izrazito vrijedni, i to na svojim OPG-ima, kao i u obiteljskim tvrtkama, te tvornicama koje se nalaze na teritoriju župe. Još uvijek određeni broj župljana bavi se poljodjelstvom. U župi su aktivni mješoviti župni zbor svetoga Franje, zbor mladih IHTIS, dječji zbor, kao i zborovi u našim filijalama. Životu župe pridonose udruge i društva koja rado sudjeluju u svim aktivnostima župe, kao i redovita okupljanja mladih i vjeroučenika u redovitim župnim katehezama. Također, već dvije godine imamo i jedno okupljanje koje nazivamo muški vjeronauk (pjevanje i druženje s molitvom) u kojem sudjeluju muževi od 46 od 86 godina života. Jer, tko pjeva dvostruko moli. Svake godine u svetim vremenima imamo karitativne akcije prikupljanja pomoći za najpotrebitije, bilo za Socijalnu samoposlugu ili Caritasovu pučku kuhinju, te su nekoliko puta godišnje akcije prikupljanja novčanih sredstava za Marijine obroke, kao i za obnove kapela i ostalih sakralnih zdanja.
Mnogi župljani, osobito mladi, često osjećaju udaljenost od Crkve. Na koje načine se danas može približiti poruku Evanđelja generacijama koje su odrasle uz internet i društvene mreže?
Evanđelje je izazov za koji se treba dobro pripremiti i koje treba uz pomoć Duha Svetoga donijeti svima. Svako vrijeme ima svoje izazove. Neke metode nisu više aktualne ili mogu reći privlačne. Ne smije se ni na koji način obeshrabriti bilo koga. Papa Franjo je to dobro protumačio svima nama, osobito kleru: Izađite na periferije, budite uz stado, mirišite na njega. Najlakše je odustati i reći ne ide, zato svećenik mora biti osoba u društvu i društvena osoba. To nije lako, ali toliki sveci i blaženici naše Crkve kroz svoj svetački život pokazuju da je to itekako moguće. Imamo rješenje: moliti se njima da nam pomognu i uspjet ćemo.
Humanitarni rad i solidarnost posebno dolaze do izražaja u božićno vrijeme. Što biste poručili ljudima koji žele pomoći, ali misle da njihov doprinos nije dovoljno velik?
Dimenzija ljubavi u srcu je Božića i poslanja Crkve. Ne zaboravimo nikada na tjelesna i duhovna djela milosrđa jer na sudu pred Pravednim sucem bit ćemo pitani koga smo to nahranili, napojili, odjenuli i slično. Već sada, ne samo za blagdane, nego i svakim danom, valja nam se truditi stvarati onu monetu po kojoj će nas Isus prepoznati. Ne postoje mali i veliki doprinosi. Prisjetimo se one Isusove pohvale o udovičinom novčiću koji je dala u hramsku riznicu. Sve nam je time rečeno.
Koje biste poruke uputili obiteljima koje se bore s financijskim poteškoćama, osamljenosti ili narušenim odnosima, a sve to posebno teško pada u vrijeme blagdana?
Isus, koji je Emanuel s nama Bog, nije došao u kraljevske dvore, već se rodio u jednoj groti, u Betlehemu u spilji ili kako volimo govoriti u štalici. Unatoč svim brigama i tjeskobama znajte kome to dolazi Bog, baš k nama, slabima, bolesnima, siromašnima. Siromašni su ga prvi upoznali i prvi mu se poklonili. Molite maloga Isusa da on bude u središtu vašega života. I sama sveta obitelj Marije, Josipa i Isusa ne samo da je bila siromašna, već su postali i izbjeglice, ali ostali su otvorena srca da će Bog sve na dobro okrenuti. Zato sve prepustimo njegovoj svetoj volji, kao stazi ponajboljoj na tegobnom putu, vidjet ćemo da nam Bog pomaže i po mnogima, osobito Crkvi, koja nas ne samo tješi, nego i konkretno krijepi, imati mir i radost u svojim životima.
Kada biste morali izdvojiti samo jednu misao kao središnju božićnu poruku današnjem čovjeku, koja bi to bila?
Na kraju neka to bude jedna mala meditacija koju volim uvijek ponavljati na misama polnoćkama: Božić je svaki put kada dva čovjeka jedan drugom opraštaju. Božić je svaki put kada pokazujemo pažnju prema svojoj djeci. Božić je svaki put kada pomažemo nekom čovjeku. Božić je svaki put kada netko odlučuje pošteno živjeti. Božić je svaki put kada se dijete rodi. Božić je svaki put kada se dva čovjeka vole pravom, dubokom i poštenom ljubavlju. Božić je uvijek kada jedan drugoga gledamo očima srca sa smiješkom na usnama. Jer tada je rođena Ljubav… Jer tada je rođen Mir… Jer tada je rođena Pravednost… Jer tada je rođena Nada… Jer tada je rođena Radost… Jer tada je rođen Isus Krist! Želim svima vama dragi čitatelji, kao i svim vašim dragim i milima, sretan i blagoslovljen Božić i obilje Božjega milosrđa u 2026 godini.
Razgovor s vlč. Josipom Vidovićem otvara nam prostor za razmišljanje o vrijednostima koje često uzimamo zdravo za gotovo, osobito u vremenu božićnih blagdana. Dok se svijet oko nas ubrzava, a svakodnevica ispunjava obvezama, stresom i neizvjesnošću, njegove riječi podsjećaju da je Božić mnogo više od tradicije ili ukrasa. On je poziv na povratak temeljima: jednostavnosti, ljubavi i međusobnom razumijevanju. U vremenu kada su mnoge obitelji suočene s izazovima, zdravstvenima, financijskima ili emocionalnima, poruka ohrabrenja i nježnosti donosi dodatnu težinu. Vlč. Vidović naglašava važnost otvorenosti i međusobne podrške jer ni jedna ruka pružena drugome nije premala.
Neka nam riječi vlč. Vidovića budu poticaj da ove godine Božić ne promatramo samo kao običaj, nego kao priliku da obnovimo svoju vjeru, svoje odnose i svoje srce. Jer, kako kaže i sam župnik, Božić se ne događa jednom godišnje. Božić se događa svaki put kada čovjek pronađe snage biti bolji, otvoreniji i bliži drugome.
