Subota, 18. svibnja 2024.

Damir Tota, vozač hitne pomoći: ‘Dočekali smo bolja vremena i dobra vozila’

'Ljutio se netko ili ne, ali tek od 2015. godine je vozačima svanulo i Županija nas opskrbljuje novim vozilima', kaže Damir Tota

- Oglas -

Kad proleti vozilo hitne pomoći, ostavljajući iza sebe odjek urlika sirene, većina nas se naježi. Zlokoban je to zvuk. Ali ga ispraćamo s nadom da će stići na vrijeme… kome god hita.

Međimurska županija nedavno je uložila oko 188.000 eura u dva vozila za svoj Zavod za hitnu medicinu. Novi Volkswagen Transporter se koristi za hitni prijevoz pacijenata, a Citroen Jumper za sanitetski.

Pred vozilima je mnogo posla: žuta vozila spasa čeka oko 240.000 kilometara godišnje, dok će 800-tinjak tisuća kilometara prijeći sanitet. Toliko je posla za vozila, a nas je zanimalo koliko je to posla za one koji njima upravljaju i što znači siguran, novi volan u rukama naviknutima na adrenalin i vožnju pod sirenama.

- Oglas -

Pedesetpetogodišnji Damir Tota iz Čakovca najiskusniji je vozač kola hitne pomoći u Zavodu za hitnu medicinu Međimurske županije i voditelj voznog parka hitne službe. Broj kilometara u njegovu iskustvu dosegnuo je vrtoglavu cifru. Kao vozač, zaposlio se u tadašnjem Medicinskom centru Čakovec 1987. godine. Zdravstvena ustanova u kojoj je započeo profesionalni put se mijenjala i iz nje su se izrastale nove. A Damir je u svakoj – vozio ili ‘letio’ nad asfaltom, ovisno o potrebi.

– U doba kada sam se zaposlio situacija je bila kritična. Imali smo stara IMV-ova vozila, bez ikakve opreme. Liječnik je na intervencije polazio s torbom u kojoj je bila koja šprica i nešto najosnovnijih medikamenata, a tehničar je ponio zavoje. I to je bilo to – niže Damir stare uspomene.

Damir Tota
Vozač hitne Damir Tota // Foto: Međimurska županija

Desetljećima se, kaže naš sugovornik, vuklo više-manje loše stanje: star vozni park, stalna „krpanja“ izmučenih, isluženih vozila… i tako sve do 2015.

– Ljutio se netko ili ne, ali tek od 2015. godine je vozačima svanulo i Županija nas opskrbljuje novim vozilima. No, osim vozila, trebala nam je i bolja organizacija službe i po meni je tu ključnu ulogu odigrao naš osnivač – Međimurska županija. Da nisu godinama plaćali i držali ispostave u Murskom Središću i Kotoribi, siguran sam da danas te ispostave ne bi bile u sustavu, odnosno u mreži hitne. Ustrajnošću u održavanju modela, bez obzira na troškove, dokazali su njegovu opravdanost. I sada za sve nas, od liječnika do vozača, stiže bolje vrijeme. Puni opseg ćemo osjetiti najkasnije za godinu dana, kada tehničari – vozači prođu edukaciju i kada budemo u punom sastavu – kaže Damir Tota i dodaje da bi sada pažnju trebalo posvetiti i voznom parku sanitetskog prijevoza koji je sve opterećeniji.

Damir Tota na cesti mora biti brz, a taj je profesionalni imperativ prenio i u govor. U samo nekoliko, kratkih rečenica ilustrira izazove zahtjevnog radnog okruženja:

- Oglas -

– Navala adrenalina pod sirenom uvijek je ista, bez obzira na godine iskustva. Iz sna se prenem u trenu i za dvije sekunde sam potpuno spreman za maksimalne brzine na cesti. Nitko nije rođen za svjedočenje patnji i smrti. Iskustvo pomaže da pronađete svoju ‘formulu’ za korak dalje.

Maksimalna opterećenja trpe ljudi i vozila pa Damir dodaje.

– Kočione obloge ili diskove moramo mijenjati već na 20-ak tisuća kilometara. Dodatna oprema u našem slučaju nije luksuz i o tome treba voditi računa. Zamislite što pri velikim brzinama, noću, za nas znače kvalitetna svjetla. Treba nam i garaža jer su vozila hitne specifična – u njima je mnogo uređaja i baterije moraju biti stalno pune.

KAD AVIONI PADAJU, KOLA HITNE LETE

Sjeća se Damir crvenog poziva iz donjeg Međimurja. Muškarac javlja da se srušio avion, da u olupini ima preživjelih, te da je s njima uspostavio kontakt.

– Letio sam nad cestom. Na odredištu se gomila sva sila policije, profesionalnih i dobrovoljnih vatrogasaca. Selom i okolicom razliježu se sirene… – prepričava nam filmsku scenu iz života:

– Vrlo brzo smo shvatili da smo nasamareni. Nije se, srećom, srušio avion, nego se, nažalost, radilo o pozivu psihički bolesnog čovjeka.

NIZ NADVOŽNJAK…

Na pitanje o najtežoj vožnji, Damir Tota odgovara:

– Jedan scenarij nam se stalno ponavlja u gradu. Situacija kad jurim pod sirenom niz nadvožnjak, u Kalničku ulicu, u špici (a špica je u Čakovcu cijeli dan). Prilazim automobilu ispred sebe koji daje lijevi žmigavac. Neću ga pretjecati jer ne znam što je u njegovoj glavi, ne znam je li me svjestan, a to me usporava. U takvoj situaciji, vozači nam moraju dati nedvosmislen znak da nas vide i to sklanjanjem udesno, pa i nailaženjem na rubnik, ako je moguće – apelira iskusni vozač, svjedočeći o poslu u kojem se na leđima nosi i konstantan, iznimno visok stupanj rizika.

*Ovaj sadržaj donosimo u suradnji s Međimurskom županijom; autorica: Željka Drljić

Oglas

Najnovije objave

Vezane vijesti