Poštovani čitatelji portala Klikaj.hr, približavamo se najsvetijem danu u životu kršćana, svetkovini Kristova uskrsnuća, Uskrsu. O otajstvu vazmenog slavlja, ali i o njegovoj svećeničkoj službi, životu u Koprivnici i dugogodišnjem radu u Močilama razgovarali smo s mons. Leonardom Markačem, dugogodišnjim župnikom Župe Uznesenja Blažene Djevice Marije i upraviteljem svetišta Majke Božje Močilske.
Mons. Markač ove godine obilježava 50 godina svećeništva, od čega je čak 43 godine posvetio službi u Močilama, gdje je postao ključan dio zajednice. Svoje jubilarno misno slavlje Zlatne mise proslavit će 12. srpnja u rodnom Goričanu, dok će u omiljenim Močilama svečana proslava biti na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza.
Kroz desetljeća rada u župi, mons. Markač postao je poznat ne samo po predanosti i duhovnoj skrbi, nego i po bliskosti s ljudima, prisutnosti u zajednici i neumornom trudu na duhovnom i materijalnom području. S njim razgovaramo o simbolici, običajima i porukama koje ovo najveće kršćansko otajstvo nosi za zajednicu i pojedinca.
Poštovani monsinjore, već gotovo pola stoljeća službujete u Koprivnici i Močilama. Kako doživljavate život u ovome gradu i zajednici koju ste na neki način sami i oblikovali.
12. ožujka navršilo se 47 godina otkako sam došao u Koprivnicu u Župu svetog Nikole u svojstvu kapelana, nakon što sam istu službu dvije i pol godine obavljao u međimurskoj Selnici. Lijepo me je primio tadašnji župnik, preč. Silvije Brezovnjački, s kojim sam složno djelovao sve do njegove smrti, 17. ožujka 1996. godine. Spominjemo se, dakle, 30. godišnjice od njegove smrti. 8. rujna 1983. primio sam novoosnovanu župu u Močilama gdje sada brojim zadnje dane, ako Bog da do Velike Gospe. Nakon toliko godina, Koprivnicu i Močile ne doživljavam, već živim. U Močilama je moj dom. Dio sam ovih ljudi koji su mi tijekom svih ovih godina kao pastiru duša bili povjereni. Nastojao sam svima biti prijatelj i brat. Dragom Bogu zahvaljujem na podršci koja nikada nije izostala. Ne zaboravljam zahvaliti svim župljanima koji su, svaki na svoj način, pridonijeli rastu i životu naše župne zajednice.
Ovih dana pojam Uskrsa zaokuplja medijski prostor. Što je zapravo Uskrs? Kako vi objašnjavate vjernicima što Uskrs zapravo znači, što predstavlja Kristovo uskrsnuće i zašto je ono središte kršćanske vjere?
Božić je svima najdraži, ali Uskrs je najveći blagdan. Silna su Božja djela koja nas okružuju i za koja svjedočimo. Najveće djelo koje je Bog izveo u našoj povijesti je da je uskrsnuo svoga Sina vjernoga do smrti. Kao što je nebeski Otac svoga Sina spasio od smrti i nas će po zaslugama svoga Sina privesti u vječni život. Bog je silniji od svih sila pa i od sile smrti. Smrt nema zadnju riječ, nego život. Nismo stvoreni za grob i smrt, nego za život. Uskrs zahvaća u moj život. Moje neminovno umiranje ispunja nadom. Zajedno s Petrom apostolom ispovijedamo Boga koji neće dopustiti da pravednik truleži ugleda (usp. Dj 2, 27). Bog živi i daje nama živjeti. On je gospodar života i smrti.
Uskrs daruje vjeru i budi pouzdanje. On je svetkovina čovjeka nade. Znam da ovaj život nije slijepa ulica što vodi u ništa, nego da je put u svjetlu budućnost živoga Boga. Pobjednik s križa na Golgoti pred nama je otišao i nalazi se u toj svjetlosti. On nam je otišao pripraviti mjesto.
Možete li nam opisati što za vas osobno znači otajstvo Kristova uskrsnuća i kako vas ono nadahnjuje u svakodnevnom radu s vjernicima? Život nas vodi prema smrti, a smrt se pobjeđuje uskrsnućem u vječnosti. Svakodnevno susrećete ljude koji se nose s tugom i gubitkom.
Za mene, kao i za svakog vjernika, Uskrs je izvor svake radosti. Tu radost izražava poklik “Aleluja”, koji se u uskrsno vrijeme bezbroj puta ponavlja, a koji znači “Hvalite Gospodina”. Crkva je svjesna neprolaznog značenja Uskrsa pa na Uskrs dovikuje: “Ovo je dan što ga učini Gospodin, kličimo i radujmo se u njemu! Tu radost dijelim sa svim svojim župljanima i sa svim ljudima koje susrećem. Svakog se dana susrećemo sa smrću. Ona je neminovna. No, ona nema zadnju riječ. Krist ju je pobijedio. Na Kristovu se grobu jača vjera. Slavni križ uskrsnulog Krista daje snagu svecima, mučenicima i svim vjernicima koji trpe i susreću se sa smrću, da ne očajavaju jer putuju prema domovini koja je na nebesima. Kristovo uskrsnuće je događaj i istina iz koje se rodilo i razvilo kršćanstvo. Isusovo uskrsnuće je od strašljivih apostola učinilo neustrašive svjedoke. Svjedoke koji su svi od reda svoje živote žrtvovali za tu istinu. Mi kao kršćani pozvani smo i poslani biti svjedoci Kristova uskrsnuća jer je ono zalog i našeg uskrsnuća.
Svakodnevna tuga, bol i nerazumijevanje sastavnice su našeg života kroz koje svi prolazimo. One nas ne smiju sputati i udaljiti od radosti koje nam je zaslužio naš Spasitelj. Na mnogima mukotrpnom životu, poslani smo biti im radost i podrška. Pomažući drugima pronaći smisao patnje, svjedočimo da smo Isusovi učenici.
Možete li istaknuti primjer iz vaše dugogodišnje službe koji najbolje opisuje snagu vjere u Kristovo uskrsnuće?
Svjedoke vjere u uskrsnuće ne trebamo tražiti negdje daleko. Oni su tu među nama. Njihova su svjedočanstva vjerodostojna i iskrena. Puno ih je. Godinama gledam u crkvi svoje župljane i u njima prepoznajem iskrenu vjeru u uskrsnuće. Vjera ih dovodi na svetu misu i druge sakramente te ni ne sluteći postaju svjedoci uskrsloga Isusa. Spominjem se jedne župljanke koja je godinama bila prikovana uz krevet. Redovito sam je dolazio kući ispovijedati. Pri svakom susretu, na njezinu sam licu vidio neopisivu radost. Upitao sam je jednom: “Bako, kako to da Vas uvijek, unatoč bolesti, nalazim u veselom raspoloženju”. Kao odgovor, baka je podigla stari izlizani molitvenik – Kruh nebeski i krunicu namotanu oko prstiju i rekla: “Velečasni, puno se molim dragom Isusu i vjerujem da će me, ne po mojim zaslugama, već po svojoj muci, primiti u bolji, vječni život”. Kad je baka izgovorila te riječi, bio sam još mlad, a pamtim ih kao da su izgovorene danas.
Slobodan sam prisjetiti se i jednog starijeg župljanina koji je jedne nedjelje prolazio pokraj župnog dvora idući na svetu misu. U tjednu sam ga ispovjedio u bolnici, a on, eto, ovako teško bolestan ne propušta nedjeljnu misu. Zaustavio sam ga i upitao za zdravlje. Duboko je uzdahnuo i rekao: “Moj velečasni, boli, boli i neka boli, no za postići život tamo gore, ništa nije teško”. Takvih i sličnih slučajeva ima podosta.
Već gotovo pet desetljeća predvodite uskrsna slavlja u Močilama. Kako doživljavate ovu godinu, sada kada će ovo biti vaše posljednje takvo slavlje u ulozi župnika i upravitelja svetišta?
U biti se ništa ne mijenja. Otajstvo uskrsnog slavlja želim proslaviti kao i uvijek do sada. Vazmeno otajstvo je sažetak naše vjere, naše nade i Evanđelja. Dani svetog Trodnevlja sadrže neobično jaku poruku koju Crkva želi približiti vjerničkom narodu.
Tako na Veliki četvrtak zahvaljujemo Bogu na daru svećeništva koje je podijelio svojim apostolima, zatim na daru Kruha za vječni život, a to je Euharistija, kao i na zapovijedi ili primjeru ljubavi. Na Veliki petak, zajedno s Isusom uranjamo u Njegovu muku i smrt na križu. Treći dan, na Veliku subotu, vjernici se mole na Isusovom grobu, a u večernjim satima slavi se svečana misa Gospodnjeg uskrsnuća. To je vrhunac Vazmenog slavlja koji nas ispunja velikom uskrsnom radošću.
Ne samo Močile, nego i cijeli ovaj kraj doživio je svojevrsni uskrs vašim dolaskom u Močile. Obnovili ste crkvu, pokrenuli ste zajednicu – Crkvu, pomogli ste brojnim pojedincima i obiteljima, ugostili ste brojne uglednike, ali ste uvijek ostali dostupni ljudima… Što biste, gledajući unatrag, poručili zajednici koju ste gradili i služili svim srcem?
Ne volim govoriti o sebi. Ovo ste pitanje dobrano okitili. Što smo i ako smo na vidljivom planu nešto dobro učinili Bogu pripada sva hvala, a potom hvala svim suradnicima. Mene osobno zanima ocjena koju ćemo svi dobiti na kraju ovozemnog života. Zato sud prepustimo Bogu.
Svečana proslava Kristova uskrsnuća u Močilama se na poseban način nastavlja i na Uskrsni ponedjeljak. Što Močile ove godine nude u svojem prvom hodočasničkom programu?
Močile kao hodočasnička oaza i ovog su Uskrsnog ponedjeljka spremne primiti sve hodočasnike iz susjednih župa i šire, kao i domaće vjernike. Posebno mi je drago što već preko 20 godina mnogi domaći vjernici, kao i iz susjednih župa, u Močile dolaze u procesijama. Vjerujem da će se ta tradicija nastaviti. Hodočasteći po javnom prostoru mi svjedočimo svoju vjeru. Mi kršćani pozvani smo da to i činimo. Pozivam stoga sve koji žele učiniti malu žrtvu, da se priključe hodočasnicima. Procesija kreće u 10 sati od kapele “Pri svetom Jožefu”, na Varaždinskoj cesti. Uz svećenike iz Koprivničkog dekanata, svetu misu će predslaviti i propovijedati vlč. gospodin Ljubo Vuković, župnik Župe svetog Nikole Tavelića na Kustošiji u Zagrebu. S Pobjednikom Kristom kličem: “Aleluja” – Sretan Uskrs.
Dragi mons. Markaču, zajednica koju ste gradili nosit će sjećanje na vaš trud, predanost i napose zdravi vjerski polog koji ste gradili. Vaša prisutnost i služba ostat će trajno upamćeni, poput svjetla uskrsnog jutra. Zahvaljujemo vam se na ovim nadahnutim i uistinu bogatim riječima. Vjerujemo da će biti plodonosne našim čitateljima.
Kroz desetljeća predanog rada mnogi su osjetili blizinu i utjehu ovog, kako ga Koprivničanci vole nazivati “dobrog duha Koprivnice”. Završavamo naš uskrsni intervju. No, to nije kraj, s mons. Markačem razgovarat ćemo ponovno uoči svetkovine Velike Gospe, kada ćemo se osvrnuti na njegov dugogodišnji rad u župi, te proslavu njegovog zlatnog jubileja.
