U Europi danas ima oko 60 posto manje ptica poljoprivrednih staništa nego prije četiri desetljeća, a sličan pad bilježe i kukci, mali glodavci i mnoge druge skupine životinja, naš okoliš više ne proizvodi dovoljno hrane.
No, rješenje nije u hranjenju lisica i vukova na rubovima gradova, nego u obnovi prirodne dostupnosti hrane, od oprašivača do plijena, kroz vraćanje šuma, voda, tla i gradskih ekosustava.
U posljednja četiri desetljeća u Europi nestalo je više od 600 milijuna ptica. Naše nebo više nema velika jata, a mlađe generacije više ne znaju da je to nekada bilo normalno. Na vjetrobranskim staklima gotovo da nema kukaca, a divlje svinje i lisice sve češće silaze do gradova tražiti otpad. To nije ‘prirodna prilagodba’ nego znak da je prehrambeni lanac pukao.
Ako ptice, kukci i glodavci nestaju, onda ni veće životinje nemaju što jesti. I na kraju, nekada u budućnosti nećemo imati ni mi. Planovi, naravno, postoje, ali provedba je češće mrtvo slovo na papiru nego uspješna. Znanstvena izvješća, političke strategije i medijske vijesti ponavljaju istu rečenicu: populacije divljih životinja su u padu zbog gubitka staništa, intenzivne poljoprivrede, sječe šuma i klimatskih promjena.
Postoji samo jedan način da se to preokrene, a to je obnova prirodne hrane u ekosustavima, i to kroz koordinirane mjere: zaštitu tla i šuma, revitalizaciju rijeka i močvara, promjene u poljoprivrednim praksama i uređenju gradova. Europska unija donijela je i obvezujući zakon – EU Zakon o obnovi prirode koji propisuje da se do 2030. mora obnoviti najmanje 20 posto degradiranih kopnenih i morskih područja, a do 2050. svi degradirani ekosustavi.
Strategija o bioraznolikosti predviđa i da 30 posto površina bude zaštićeno, da se posadi tri milijarde stabala te da se ukloni 25.000 kilometara riječnih barijera kako bi se vratila prirodna cirkulacija vode, riba i sedimenata. No, unatoč tim ambicioznim planovima, provedba na terenu u mnogim državama članicama – pa i u Hrvatskoj – zakočena je jako lošom kontrolom implementacije, podivljalom korupcijom i neusklađenosti ministarstava. To nije problem klime, nego politike.
Šume, rijeke i gradovi kao stolovi života
Šume su prvi stol prirode. One proizvode plodove, hranu i zaklon za tisuće vrsta, ali istodobno i stvaraju mikroklimu koja omogućuje opstanak kukaca i ptica. EU planira saditi tri milijarde stabala do 2030. i povećati količinu “mrtvog drveta” – panjeva i starih stabala – jer su ona stanište i hrana za kukce, a posredno i za ptice i male sisavce. Ipak, u Hrvatskoj se istodobno bilježe slučajevi ilegalne sječe i izvoza stoljetnih stabala, što poništava učinke svih zelenih strategija.
Rijeke i močvare drugi su ključni sustav prehrane. Plan EU-a za uklanjanje 25.000 km barijera do 2030. ima jasan cilj: pustiti rijeke da ponovno vijugaju i povežu poplavna područja. Time se obnavljaju prirodna staništa riba, ptica močvarica i vodozemaca, a voda dulje ostaje u tlu, puni podzemne rezervoare i sprječava poplave. Tu su važna i tresetišta i močvare, koje su istodobno i prirodni ponori ugljika, njihova obnova smanjuje emisije CO2 i vraća život za brojne vrste, a bez upotrebe tehnologije.
U gradovima pak zelene površine moraju postati oaze za ptice i kukce. Novi propisi EU-a nalažu da gradovi do 2030. povećaju ukupnu površinu zelenih zona u odnosu na 2024. godinu. Zeleni krovovi, drvoredi, javni vrtovi i parkovi ne služe samo estetici, nego stvaraju mikrohabitate — male, ali značajne izvore hrane.
Poljoprivreda koja hrani sve vrste
Zajednička poljoprivredna politika (CAP) predviđa da najmanje četiri posto površina svake farme ostane neobrađeno – kao poljski rubovi, cvjetni pojasevi ili živice. Takve zone obiluju insektima i sjemenkama, osnovom prehrane ptica i malih glodavaca. Usto, potiče se ekstenzivna ispaša, kasno košenje i smanjenje pesticida – sve mjere koje izravno povećavaju dostupnost prirodne hrane.
U Hrvatskoj projekt “Dinara back to LIFE” pokazuje da je obnova travnjaka i tradicionalne ispaše učinkovit način vraćanja travnjačkih ptica poput ćukavice (Burhinidae) i kratkoprste ševe. Slično, u nizinskim područjima poput Lonjskog polja, održavanje sezonskih poplava i pašnjaka vraća močvarne ptice i kontrolira broj komaraca.
Priroda se može obnoviti – ako je pustimo na miru
Obnova prirode ne ovisi samo o institucijama. Svaki vrt, terasa i park mogu biti mali korak prema većoj bioraznolikosti. Sadnja autohtonih vrsta, postavljanje kućica za ptice i šišmiše, hranilica u zimskim mjesecima i izbjegavanje pesticida pomažu obnovi mikroekosustava. Ponekad je i najmanje – pustiti dio dvorišta ili polja da zaraste – najviše što možemo učiniti. “Korovi” postaju livade, livade postaju banke hrane.
UN-ov Globalni okvir bioraznolikosti (Kunming–Montreal 2022) obvezuje zemlje da do 2030. obnove 30 posto degradiranih ekosustava i “značajno povećaju primjenu praksi prijateljskih prirodi, uključujući agroekološke pristupe”. To znači da je međunarodni okvir već postavljen – samo ga treba primijeniti. A primjena nije ekološko već političko pitanje.
Mi nismo jedina vrsta koja koristi resurse planeta. Ali, bez drugih vrsta, ni mi nećemo imati dovoljno resursa za život. Obnova prirodne dostupnosti hrane za ptice i vukove, u konačnici, jest obnova hrane i života za nas. Pčela nije uzalud proglašena najvažnijim živim bićem na planeti, jer bez njih doslovno nema života, ali mi to još moramo osvijestiti.
Autor: Andrea Milat
