Poskok, latinskog imena Vipera ammodytes, najotrovnija europska zmija i stanovnik kamenitih krških predjela, posljednjih se desetljeća sve češće može sresti i u kontinentalnim dijelovima Hrvatske. Zmija koja je tradicionalno vezana uz dalmatinsku Zagoru, Velebit i ostala krška područja već se godinama može vidjeti i u regijama poput Banije, Korduna pa čak i Moslavine.
Stručnjaci ističu da iza širenja poskoka prema sjeveru stoje čimbenici poput klimatskih promjena (zagrijavanje klime i blaže zime), promjena u korištenju zemljišta (napuštanje sela i zarastanje krajolika) te porast brojnosti plijena (glodavaca).
Poskok je zmija ljutica prepoznatljiva po malom roščiću na vrhu njuške i cik-cak uzorku duž tijela. Tradicionalno obitava na suhim, kamenitim i osunčanim staništima južne Europe – od mediteranskih obala do planinskih masiva Dinarida. U Hrvatskoj se poskok najčešće susreće u priobalnim i krškim predjelima: od sunčanih kamenjara Dalmatinske zagore i Hercegovine, preko velebitskih obronaka, pa sve do Istre i otoka.
Karakteristike i tradicionalna staništa
Naseljava sve od razine mora do visokih planina (zabilježen je do najviših vrhova Dinare). Iako preferira makiju i kamenjare s malo vegetacije, poskok se može prilagoditi različitim staništima dokle god ima dovoljno zaklona (pukotine stijena, suhozidi, grmlje) i plijena. U Hrvatskoj živi i na više otoka – potvrđen je na Krku, Pagu, Viru, Ugljanu, Pašmanu, Korčuli, Hvaru, Braču, čak i na Mljetu (gdje je danas rijedak zbog introdukcije mungosa).
Poskok najveći dio godine provodi aktivno (od proljeća do jeseni), dok u hladnijim krajevima zimi hibernira. Zbog svoje veličine (često 60-80 cm) i jačine hemotoksičnog otrova, poskok ima malo prirodnih neprijatelja – tek ptice grabljivice poput zmijara i rijetki sisavci (npr. mungos) mogu ga ugroziti.
Gdje se poskok sve češće sreće u kontinentalnoj Hrvatskoj?
Posljednjih godina bilježi se širenje poskoka izvan njegovih uobičajenih krških staništa u dijelove središnje Hrvatske koje se dosad nisu smatrale tipičnima za ovu vrstu. Poskoke se tako danas može susresti ne samo u Lici i Gorskom kotaru nego i na obroncima Medvednice iznad Zagreba, na Žumberačkoj gori, Kalniku, pa sve do područja Banovine (Banije), Korduna, pa i rubnih dijelova Moslavine. Primjeri terenskih opažanja to potvrđuju – nedavno je jedan veći poskok (oko 80 cm duljine) snimljen kod Lepoglave u Hrvatskom zagorju, što stručnjaci više ne smatraju neobičnim čak ni za to sjevernije područje.
Još 2013. zabilježen je i primjerak na zapadnim padinama Medvednice iznad Zagreba, dok stanovnici zagrebačke četvrti Vrapče pamte poskoka koji se spustio s obližnje šume na Sljemenu sve do ruba naselja. Poskoci su evidentirani i u okolici Slunja i Plitvičkih jezera, gdje ih je posljednjih godina uočeno više nego inače.
Štoviše, jedan je ovog proljeća ušao i u dvorište kuće na Banovini: dječaka (6) iz mjesta kraj Dvora ugrizla je zmija za koju se sumnja da je upravo poskok. Ovaj slučaj u srcu Banije – području koje obiluje šumama i rijekama, ali dosad nije bilo poznato po otrovnicama – dodatno potvrđuje da je poskok proširio svoje stanište dublje u kontinentalnu Hrvatsku nego ikad prije.
Blaže zime i toplija klima pomiču granice staništa
Znanstvenici naglašavaju da klimatske promjene značajno utječu na rasprostranjenost gmazova poput poskoka. Kako prosječne temperature rastu, a zime postaju blaže, poskoci mogu preživjeti u područjima gdje su ih nekada oštre zime ograničavale. Primjerice, u Zagorju su stručnjaci uočili da se poskoci bude iz zimskog sna već u veljači ako je zima neuobičajeno topla.
Toplije vrijeme produljuje aktivnu sezonu poskoka i omogućuje im raniji izlazak iz skrovišta te kasnije povlačenje u hibernaciju. Globalna modeliranja rasprostranjenosti otrovnica predviđaju i daljnje širenje poskoka s porastom temperatura – jedna međunarodna studija procijenila je da bi Vipera ammodytes do 2070. mogla osvojiti čak 118 posto novih područja u odnosu na sadašnje stanište. Poskoci inače preferiraju suha, kamenita staništa i rubna područja poljoprivrednih zemljišta pred gustim šumama.
Upravo zato klimatske promjene idu na ruku ovoj vrsti: kako se klima u kontinentalnoj Hrvatskoj postupno zagrijava i suše su sve učestalije, sve veći dio nekad neprikladnih staništa (npr. svježije i vlažnije zone) postaje povoljan za poskoka. Mnoge mikroklimatske niše po brežuljcima Panonske Hrvatske, koje su prije bile prehladne za prezimljavanje ove zmije, sada omogućuju njezin opstanak tijekom zime. Blaže zime također posredno pogoduju poskoku jer omogućuju veću preživljavanje plijena – populacije malih sisavaca manje stradavaju od studeni, pa zmije u proljeće lakše nalaze hranu.
Napuštena sela, zarasli krajolik i obilje plijena
Osim klime, i čovjekove aktivnosti (odnosno, njihov izostanak) doprinose širenju poskoka. U mnogim ruralnim krajevima Banije, Korduna, Like ali i Dalmatinske zagore posljednjih desetljeća svjedočimo iseljavanju stanovništva i propadanju tradicijske poljoprivrede. Napuštanjem sela, prestankom ispaše stoke i rjeđim obrađivanjem zemljišta krajolik se mijenja – zarasle livade i zapuštena polja pretvaraju se u šikare, grmlje i sekundarnu šumu.
Upravo takav mozaik obraslih površina s mnogo zaklona idealan je habitat za poskoka, znatno pogodniji od uredno obrađenih oranica ili intenzivno korištenih pašnjaka. U Imotskoj krajini je još 2008. zabilježena “najezda poskoka” na lokacijama odakle su se ljudi povukli: stručnjaci su pretpostavili da su zmije izgubile svoje prirodne neprijatelje (ptice grabljivice), a uvelike i čovjeka, koji je sve rjeđe prisutan na terenu.
Istodobno, bilježi se porast populacija glodavaca – miševa, voluharica i drugih malih životinja koje su poskoku plijen. Razlozi leže djelomično u toplijim zimama (pa glodavci lakše prežive) te u promjenama krajolika: na zapuštenim poljima ostaju ostaci usjeva i sjemenja kojima se glodavci hrane, a manjak predatora (mačaka u napuštenim selima, ptica grabljivica) omogućuje im da se razmnože u izobilju. Više plijena znači i bolje uvjete za poskoke.
U zadarskom zaleđu, primjerice, povećana brojnost poskoka uočena je oko napuštenih kuća gdje se namnožio sitni plijen. Zmije otrovnice tako prate glodavce koji se nastanjuju oko ljudskih naselja.
Suživot s poskokom: kako se ponašati
Stručnjaci naglašavaju da širenje poskoka u nove krajeve treba promatrati ozbiljno, ali bez panike i senzacionalizma. Iako ova zmija nosi potencijalno opasan ugriz, ona je dio naše autohtone faune i u Hrvatskoj je zakonom zaštićena vrsta – nije ju dopušteno ubijati niti namjerno uznemiravati. Pojava poskoka u područjima gdje ga “nije bilo” zapravo je povratak vrste na staništa koja su joj sada ponovo pogodna.
U većini slučajeva poskok će izbjegavati susret s čovjekom i ugristi samo ako se osjeti ugroženim. To potvrđuju i podaci zdravstvenih službi: u prosjeku se u Hrvatskoj bilježi tek nekoliko zmijskih ugriza godišnje, a smrtni ishodi iznimno su rijetki. Ipak, činjenica da je poskok proširio svoj domet na Baniju, Kordun, pa moguće i Moslavačku goru, indikativna je promjena u našem okolišu.
Toplija klima, drugačija zemljoradnja i priroda koja osvaja napuštene predjele stvorili su uvjete da se najotrovnija zmija naših krajeva udomaći i u lokalitetima gdje je prije pola stoljeća gotovo nismo mogli sresti. Za širu javnost to znači potrebu za prilagodbom – ljubitelji prirode i stanovnici ruralnih krajeva trebaju biti svjesni mogućnosti susreta s poskokom i znati kako postupiti (mirno se udaljiti, ne dirati zmiju, potražiti pomoć u slučaju ugriza). Informiranost i razumijevanje najbolji su način da suživot s ovim fascinantnim gmazom bude siguran: poskok je važan dio ekosustava kao regulator populacija glodavaca, a njegovo širenje možemo shvatiti i kao poruku o tome koliko se okoliš oko nas mijenja.
Autor: Andrea Milat
