Od prvog treninga dijete upija ponašanje i stavove odraslih oko sebe. Roditelji, treneri, suigrači, navijači – svi zajedno oblikuju ne samo njegovu igru, nego i njegov karakter, navike i obrasce ponašanja. U našem novom serijalu obrađivat ćemo teme koje analiziraju dugoročni mentalni i emocionalni razvoj djece u sportu.
Za razliku od “otvorene paljbe” po sucima s tribina, koja je, nažalost, česta pojava tijekom dječjih utakmica, postoji još jedan oblik negativne komunikacije.
Ona se ne događa javno, nego u sigurnosti doma, nakon utakmice.
Roditelji, često iz najbolje namjere, počinju kritizirati trenerove odluke ili suigrače dok razgovaraju s djetetom nakon utakmice.
Takvi razgovori obično krenu iz želje da se djetetu pomogne – da ga se utješi, podigne mu se samopouzdanje ili da mu se objasni zašto nešto nije išlo po planu.
Primjerice, roditelj zna reći: “Ma pusti ti što trener priča, slušaj mene” ili “Ti si danas bio najbolji, ne gledaj tog suigrača, on je sve upropastio”.
Na prvi pogled, ove rečenice možda djeluju bezazleno, čak i motivirajuće, ali dugoročno stvaraju ozbiljan problem.
Zašto?
Djeca takve obrasce ponašanja vrlo brzo internaliziraju – to znači da ih počinju prihvaćati kao vlastiti način razmišljanja.
Ako dijete dovoljno puta čuje da trener nije u pravu, a suigrač je problem, s vremenom će upravo tako početi gledati na nogomet – i na život.
To nije samo sportski problem, to je odgojni problem.
Kakve posljedice ostavlja takav pristup?
Dijete koje raste uz ovakve poruke, i jednog dana dođe do seniorske razine, bilo profesionalne, bilo amaterske, vrlo vjerojatno će:
1) Imati problem s autoritetima
Ako mu netko cijelo djetinjstvo potkopava autoritet trenera, dijete više ne doživljava trenera kao osobu od koje uči, već kao prepreku koju treba zaobići ili ignorirati.
Time gubi najvažniji kanal učenja: povjerenje i otvorenost za vođenje i automatski se smanjuje njegova učljivost – sposobnost da prima i usvaja nove informacije.
Pritom se dijete nalazi između dvije lojalnosti – roditeljske i trenerske.
Ako roditelj vrijeđa trenera, a dijete ga poštuje, javlja se unutarnji emocionalni sukob:
“Kome vjerovati?”,
“Smijem li voljeti trenera ako tata/mama misli da je nesposoban?”,
“Smijem li uživati s tom ekipom?”.
2) Teško funkcionirati u timu
Ako stalno sluša negativne komentare o suigračima, dijete razvija osjećaj izolacije:
“Ja sam bolji od njih”.
ili zavisti:
“Zašto on igra, a nije bolji od mene?”.
Umjesto da se fokusira na vlastiti razvoj, dijete stalno mjeri svoju vrijednost kroz slabosti drugih.
3) Gubiti motivaciju i volju za radom
Dijete koje iz utakmice u utakmicu razvija dojam da su za sve krivi “oni drugi” – trener, suigrači, sudačka nepravda – s vremenom počinje sebe doživljavati kao žrtvu.
U njegovoj glavi počinje rasti uvjerenje da mu se stalno događa nepravda i da je okružen ljudima koji mu “ne daju da uspije”.
Takav stav vodi do pasivnosti i gubitka motivacije:
Zašto bi se trudio i radio na sebi ako ionako nema kontrolu?
Zašto bi ulagalo dodatni napor kad stalno ima osjećaj da “sustav nije pravedan”?
Umjesto da se fokusira na vlastiti razvoj, dijete upada u začarani krug traženja krivaca i osjećaja bespomoćnosti.
4) Pretjerana negativnost dovodi do preopterećenja i odustajanja
Kada dijete iz tjedna u tjedan sluša samo o nepravdama i tuđim pogreškama, sport mu prestaje biti radost i postaje emocionalni teret.
Takvo dijete često počne razmišljati o odustajanju od sporta.
Jer zašto bi netko ostajao u okruženju gdje mu je svaki trening ili utakmica novi popis negativnosti?
Što možemo učiniti bolje?
Ako želimo pomoći djetetu, važno je da ga učimo:
- Da prihvati trenera kao osobu koja ima pravo donositi odluke – čak i kada se te odluke ne poklope s njegovim željama. Trener vidi širu sliku i zna što je najbolje za razvoj djeteta.
- Da razvije suradnički duh, a ne natjecateljski stav prema suigračima.
- Da nauči analizirati vlastitu igru, umjesto da krivnju prebacuje na druge.
- Ponekad je najbolja roditeljska podrška – tiha podrška.
Ili jednostavno pitanje:
“Kako si ti doživio utakmicu?”.
Pa slušati. Bez potrebe da odmah sudimo ili “popravljamo”.
Zaključak
Kada roditelj pred djetetom negativno komentira trenera ili suigrače ne štiti dijete, već ga stavlja pod dodatni emocionalni i razvojni teret.
Takav pristup stvara rascjep između autoriteta i sigurnosti, slabi osjećaj pripadnosti i sabotira razvoj samopouzdanja, odgovornosti i učljivosti.
Dijete tada ne uči kako rasti kroz suradnju, greške i zajedništvo, nego kako preživjeti u okolini u kojoj su svi “protiv njega”.
A to nije put zdravog sportskog razvoja – ni ljudskog.
O autoru:
Karlo Đipalo dugogodišnji je nogometaš, nogometni trener s Uefa licencom i osnivač Škole nogometa Podravske Sesvete.
