Tužna vijest. U utorak, 16. rujna, u Zagrebu je u 90. godini života preminuo akademik Milivoj Solar, istaknuti hrvatski književni i kulturni teoretičar i komparatist, redoviti član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
Rodio se u Koprivnici 8. travnja 1936. godine. Studij filozofije i jugoslavistike završio je 1959. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1964. doktorirao disertacijom o književnom opusu Frana Galovića. Od 1963. radio je kao asistent, zatim kao docent, potom izvanredni, a od 1976. i redoviti profesor teorije i metodologije proučavanja književnosti na odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Od 1987. do 1990. bio je ministar prosvjete i kulture SR Hrvatske.
Za redovitog člana HAZU-a u Razredu za književnost izabran je 2008. Od 2007. bio je professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu. Od 2011. bio je dopisni član Crnogorske akademije znanosti i umjetnosti.
Gostujuća predavanja iz područja komparativne književnosti, hrvatske književnosti i književne teorije održavao je na mnogim inozemnim sveučilištima.
Znanstveni rad i interes akademika Milivoja Solara bio je usmjeren na temeljna pitanja književne teorije, posebno na probleme poetike i odnosa književne teorije prema filozofiji. Također su ga zanimale i metodologija književne znanosti, književna analiza te univerzalne kulturološke kategorije poput mita, ali i popularna književnost i kultura.
Najpoznatija knjiga akademika Solara je Teorija književnosti iz 1976. koja je doživjela čak 20 izdanja. Objavio je i djela Pitanja poetike (1971.), Ideja i priča (1974.), Književna kritika i filozofija književnosti (1976.), Uvod u filozofiju književnosti (1978.), Smrt Sancha Panze (1981.), Suvremena svjetska književnost (1982.), Mit o avangardi i mit o dekadenciji (1985.), Eseji o fragmentima (1985.), Filozofija književnosti (1985.), Roman i mit (1988.), Teorija proze (1989.) , Laka i teška književnost (1995.), Vježbe tumačenja (1997.), Edipova braća i sinovi (1998.), Granice znanosti o književnosti (2000.), Povijest svjetske književnosti (2003.), Predavanja o lošem ukusu (2004.), Ideja i priča (2004.), Uvod u filozofiju književnosti (2004.), Retorika postmoderne (2005.), Rječnik književnoga nazivlja (2006.), Književni leksikon (2007.), Nakon smrti Sancha Panze (2010.), Ukus, mitovi i poetika, (2010.), Kritika relativizma ukusa (2011.) te Književni leksikon. Drugo, prošireno izdanje (2011.).
Bio je dobitnik Nagrade Grada Zagreba 1972., Nagrade Božidar Adžija 1975., Nagrade Vladimir Nazor 1977., Nagrade HAZU-a za knjigu Povijest svjetske književnosti i Nagrade Grada Koprivnice za životno djelo 2007., Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo 2010. i Državne nagrade za znanost za životno djelo 2016., priopćio je u utorak HAZU.
