Nedjelja, 6. listopada 2024.

Putopisna reportaža Stjepana Odobašića: Kina – putevima čarolije i Marca Pola

Shanghai ima 20 milijuna stanovnika i 6.000 nebodera. Svakodnevno tri milijuna ljudi putuje na posao u ovaj grad. Prometne gužve su nemoguće. Vlada sve čini kako bi smanjila broj auta, pa je najveći problem dobiti registarske pločice za novi auto. Cijena im je 5.000 eura i možete ih kupiti samo putem licitacije

- Oglas -

Kina je druga na svijetu po broju korisnika interneta – 210 milijuna, odmah iza Sjedinjenih Američkih Država. Broj mobilnih telefona porastao je u Kini s 87 milijuna u 2000. godini na 432 današnjih milijuna. Ova zemlja ima danas blizu 1,4 milijarde stanovnika.

Kineska politika jednog djeteta po obitelji stvorila je naraštaj od 90 milijuna jedinaca. Na svakih 100 djevojčica rađa se 119 dječaka. Predviđa se da će broj nevjenčanih mladića koje u Kini nazivaju „golim granama“ uskoro iznositi 30 milijuna. Peking osim jednog djeteta brani posjedovanje više od jednog psa ljubimca koji osim toga ne smije biti viši od 35 centimetara.

Plantaža zelenog čaja // Foto: Stjepan Odobašić

To je Kina koju sam zamišljao sasvim drugačije, no zasigurno nisam mogao ni slutiti koliko ću biti oduševljen, ugodno iznenađen. Isplatilo se biti na desetodnevnom putu. Što avionom, što autobusom prošli smo gotovo 25.000 kilometara. Bilo je naporno, no vrlo lijepo putovanje.

- Oglas -

Ovaj dojam nije pokvario ni problem koji smo imali; naime Lufthansin avion iz Zagreba za Frankfurt je kasnio u polasku tako da nismo stigli na njihov izravan avion za Peking u 17.30 sati. Iznenadili su nas neposlovni Nijemci, no što se može… Letjeli smo „zaobilaznim“ putem, od Frankfurta za Guangzhou (grad na jugu Kine udaljen stotinjak kilometara od Hong Konga i Macaoa). Tako smo vidjeli i južni dio Kine koji nije bio u planu putovanja. Izgubili smo jedan dan za razgledavanje Pekinga. Inače vremenska razlika Hrvatska – Kina je 6-7 sati. Putovanje s bezbroj dojmova teško je sažeti u jednu reportažu pa ćemo mnoge stvari registrirati „telegrafski“.

TO JE KINA

Kina je zemlja ljubaznih ljudi, marljivih, niskih rastom i vrlo poduzetnih. Kina je posebna priča. Kinu treba doživjeti.

Nihao! To je prva riječ koju sam naučio iz kineskog rječnika, a znači pozdrav. Pokušavao sam naučiti jesti sa štapićima, kako bih mogao jesti i u onim restoranima gdje nemaju europski pribor za jelo. Čak sam ponio žlicu, no nije bilo potrebno. Svugdje gdje smo ručali i večerali bilo je europski, svjetski. I dok sam mislio kako ću na licu mjesta naučiti gledajući kako jedu štapićima, u hotelu u Xianu sam doživio ugodno iznenađenje; Kinezi su gledali kako to mi Europljani jedemo žilicom i vilicom. A oni su zaista majstori u jedenju štapićima. Gledao sam sredovječnu Kineskinju kako jede jaje na oko štapićima, te nisam vjerovao da će uspjeti, no prevario sam se. Hrana odlična i raznovrsna. Putujući od Pekinga, do Xiana, pa do Hangzhoua i do Shanghaia svugdje smo jeli drugačiju hranu i isprobali zanimljive recepte. Pravi kulinarski doživljaj.

Naš reporter pred ulazom u grad Nebeskog mira // Foto: Zrinka Odobašić

Kinezi iz ruralnih područja gledali su nas sa zanimanjem, pa su nas neki zamolili da se slikaju s nama. Fotografije koje smo napravili pune su nasmijanih ljudi. Sigurnost je odlična i ne morate se bojati da biste imali neugodnosti. Jedini problem je taj što većina Kineza nema pojma o engleskom ili bilo kojem drugom stranom jeziku. Pravo je umijeće komunicirati s njima, no kad ih upitate za ulicu restorane, spremno će vam pojasniti gdje se nalaze i naravno, većinom vas krivo upute. Tražio sam nekakav „fonetski englesko-kineski rječnik“ kako bih naučio barem 20-tak kineskih riječi i ostvario minimum komunikacije, no savjetovali su me da bolje ne, jer ako nešto krivo izgovorim može sve poći po zlu. Prije putovanja su mi savjetovali da inače s Kinezima nikad ne raspravljate o njihovoj unutarnjoj i vanjskoj politici, ali jednako tako pred njima ne govorite negativno ni o vlastitoj zemlji i njenoj politici. O Hrvatskoj većina nije imala pojma gdje je. Neki od njih su ipak s olakšanjem izustili; aaaa!!! Kolodija. Neki znaju za Ćiru Blaževića, no to je sve.

- Oglas -

NA KINESKOM ZIDU

Peking nas je zabljesnuo svim svojim sjajem, pravi velegrad a zasjenjuje ga jedino Shanghai. Na svakom koraku slušali smo koliko je značaj za cijelu Kinu imalo organiziranje Olimpijskih igara, bilo u graditeljskim zahvatima, u ponašanju Kineza, u prilagođavanju hotelijerstva i turizma novim trendovima. Snimili smo poznati stadion “ptičje gnijezdo”, othrvali se “napadu” brojnih uličnih prodavača koji su prava napast. Obišli smo i radionice bisera od riječnih školjki. Zanimljivo je bilo razgledati Changling slavne carske grobnice dinastije Ming i prošetati uzduž Svetog Puta s divovskim mramornim ljudskim i životinjskim likovima koji čuvaju grobno područje careva dinastije Ming.

Kineski zid
KIneski zid, svjetsko čudo // Foto: Stjepan Odobašić

A zatim slijedi razgledavanje svjetskog čuda. Kineski zid. Kažu da je to najveća utvrđena građevina na svijetu. Dugačak je 6.400 kilometara. Tog dana bilo je blizu 36 ºC i penjanje po zidu nije bilo najugodnije, no oduševljenje je pobijedilo napore. Rijeka turista iz cijelog svijeta, ali i brojni Kinezi, obilazila je ovaj izuzetan građevinski spomenik. Na jednoj od stražarnica kupujemo metalne pločice na kojima nam kineski prodavač upisuje ime i prezime. Dokaz da smo posjetili Kineski zid. Cjenkamo se i uspijevamo dobiti najnižu cijenu. U obližnjem restoranu gdje smo ručali, ispijamo cappuccino, no iznenađuje nas cijena – jedna kava košta 25 kuna. Ovdje nema cjenkanja.

Vraćamo se u Peking gdje odlazimo u shopping centar. Bio je to jedinstveni doživljaj. Najveće svjetske kompanije ovdje proizvode svoje robne marke, a snalažljivi Kinezi iskoriste “višak” i prodaju ga. I sve vam to nude u shopping centru. Ako se ne želite cjenjkati, nemojte ni odlaziti u kupovinu. Prodavačice vas naprosto vuku za ruku. Na kalkulatoru ispišu početnu cijenu koja je u pravilu deset puta veća od one koju ćete dobiti zahvaljujući cjenjkanju. Za 100 eura kupujemo toliko toga da se počnemo brinuti kako ćemo to prenijeti u Hrvatsku. Ovo je neočekivano, pa moramo kupiti kofer. Roba je kvalitetna (ima i svakakvog “bofla”). Razmišljamo da bi se isplatilo doći u Peking samo radi “šopinga” (Shanghai je daleko skuplji). Kad na štandovima samo pogledate robu gotovi ste, prodavačica vas više ne ispušta iz ruku, a cijela priča završava tako da vas moli da na kalkulator napišete cijenu koju vi želite platiti. Dobro se našaliti s vrlo niskom cijenom, što u pravilu dobro završi. Ponižavajuće, ali djelotvorno…

Nakon kupnje šećemo oko robne kuće a u prizemlju su restorani, naravno i bakery caffe, subway… Navečer odlazimo na svečanu večeru na kojoj kuhar na terasi pekinškog nebodera reže pekinšku patku. Uživamo u ovoj ukusnoj deliciji. Bilo je zaista nezaboravno. Noćimo u odličnom hotelu Jinquiao. Svi hoteli na cijelom putovanju bili su odlični.

ODLIČNI KINESKI ČAJEVI

Još uvijek smo u Pekingu. Grad ima 14 milijuna stanovnika. Obilazimo Grad nebeskog mira. Brojni Kinezi bilo stariji ili mlađi, ovdje dolaze na duhovno-tjelesno-sportske vježbe. Mnogi u jutarnjim satima joggiraju, neki šeću kućne ljubimce, no najviše ih je na vježbama u parkovima. Vruće je, a mnogi nose kišobrane kao zaštitu od sunca. U obližnjem boutiqueu čaja kušamo kineske čajeve i prisustvujemo demonstraciji pripreme čaja. Biti u Kini, a ne donijeti njihov čaj, prava je grehota.

Ulaz u Zabranjeni grad Nebeskog mira // Foto: Stjepan Odobašić

Krećemo dalje na najveći trg na svijetu, Tian An Men koji zauzima 40 hektara površine. Zaista je veliki, sav u kineskom stilu, ovdje je sve veliko. Razgledavamo Zabranjeni grad Guong, drevnu carsku rezidenciju dinastije Ming i Qing okruženu visokim purpurnim zidinama i jednu od najvećih imperijalnih palača na svijetu. Dio smo rijeke od nekoliko tisuća ljudi. Snimamo dvije kineske djevojčice čiji nam roditelji sa zadovoljstvom daju dozvolu. Zbog velike vrućine i vlage u zraku ulični prodavači flaširanih voda imaju dobar promet. Na mjestu smo gdje se snimao film “Posljednji kineski car”. Nakon razgleda krećemo na aerodrom i letimo na grad Xian. U šali nam govore da idemo na selo, jer taj grad ima samo 2 milijuna stanovnika. Hotel je odličan.

TRADICIONALNA KINESKA MEDICINA

U Xianu ustajemo rano i već šećemo po zidinama iz doba dinastije Ming i gradskim uličicama. Slijedi razgled grada bogate prošlosti, poznatog i pod imenom Vječni mir. Posjetili smo i staro budističko svetište, snimamo njihovog redovnika. Razgovor s ovim skromnim čovjekom bio je impresivan. Pokušao sam mu objasniti da smo u žurbi, jer samo smo 15 dana u Kini, a željeli bismo vidjeti što više, pokušavam ga nagovoriti da uzme desetak dolara kako bi se počastio jer ja nemam vremena s njim otići u obližnji kafić, no on rezolutno odbija. Pita me začuđeno: zašto bih ja od tebe uzimao novac.

Buduistički redovnik
Susret s budističkim redovnikom // Foto: Stjepan Odobašić

U parku je prodavač kistova za pisanje koje sa zadovoljstvom kupujem. Cijena, prava sitnica, a kvaliteta vrhunska. Zatim odlazimo u radionicu nakita od žada. Upoznajemo priču o žadu uz veliku ponudu suvenira. Posjetili smo i pagodu Velike Divlje Guske, Kulu bubnja, te razgledavamo mjesnu džamiju čija arhitektura nema nikakve veze s onom arapskom. Na putu do džamije prolazimo kroz stari dio grada, pored brojnih štandova s hranom i bezbrojnim proizvodima. Prodavači su uporni i trude se oko nas (kad bi barem tako u Hrvatskoj imali radni elan). Snimamo razne kineske domaće proizvode, od sireva, mesa, čajeva itd. Ma ovdje bi čovjek morao biti tjedan dana.

Posjetili smo Medicine market, zanimljivu tržnicu na kojoj se prodaje ljekovito bilje, razne trave, pripravci od osušenih životinja. Tržnica je užasno prljava, ali vrlo zanimljiva i egzotična. Uz kupnju poznate tigrove masti slušamo priče o ljekovitosti osušene zmije, oklopa od kornjače itd. Tržnica je priča o staroj i tradicionalnoj kineskoj medicini. Vruće je. Neki prodavači spavaju, a dio njih kao i u mnogim drugim mjestima igra karte. Kad ovo vidimo nije ni čudo da je koronavirus došao iz ovakvih mjesta. Za neke stvari ovdje treba imati dobar želudac.

RATNICI OD TERAKOTE

Svakako je najveće uzbuđenje izlet do mauzoleja cara Qin Shi Huang Di, gdje 6.000 glinenih statua ratnika i konja u naravnoj veličini “čuva” vječni mir misterioznog cara. Priča o tome ide ovako… Kineska poljoprivredna zadruga tražila je 1974. godine da se napravi bunar. Kopači bunara ubrzo su otvorili jamu, a umjesto vode našli su glave vojnika izrađene od pečene gline u prirodnoj veličini. Kopače bunara ubrzo su zamijenili arheolozi koji su iskopali čitavu vojsku ratnika od terakote u prirodnoj veličini, koji su stajali u redovima. Upoznajemo i glavnog “bunardžiju” zaslužnog za ovo otkriće. Ime mu je Yang Junpeng. Njemu je otkriće očito u potpunosti izmijenilo život, sada ovdje prodaje knjige, razglednice i CD-ove i potpisuje ih. Upozoreni smo da se “bunardžija” ne voli slikati. Kupujemo komplet, rukujemo se s njim, no za slikanje traži novac. Baš otužno. Obilazimo mauzolej. Vruće je a policajac – zaštitar ima pred sobom poveći ventilator, jer bi inače kolabirao po ovoj vrućini. Stražari s ventilatorima – ma to još nismo vidjeli. U prodavaonici suvenira mlada prodavačica je zaspala na pultu od umora i vrućine. Kupujemo replike ratnika. Mauzolej nas je oduševio. Bio je to još jedan nezaboravan dan u Kini.

Ratnici od terakote
6.000 glinenih ratnika u mauzoleju cara Qin Shi Huang Dia // Foto: Stjepan Odobašić

ČAROLIJA ZAPADNOG JEZERA

Drugog jutra već smo na putu za aerodrom i polijećemo za grad Hangzou prema jugu Kine. Marco Polo je za ovaj grad, kad je bio u njemu u 13. stoljeću, rekao da je nešto najljepše što je vidio. Po slijetanju krećemo u posjetiti pagodu Šest harmonija, te slijedi vrlo zanimljiva i egzotična vožnja po West Lake jezeru koje je dio istoimenog Nacionalnog parka. Ovo jezero i večernju priredbu pamtit ćemo dok god smo živi. No o tome kasnije.

Sve je puno domaćih kineskih turista. Navukla se nekakva sumaglica no zaista uživamo. Nakon vožnje odlazimo na plantažu najboljeg zelenog čaja na svijetu gdje nam domaćini demonstriraju njegovu pripremu. Da bi se pripremio kilogram čaja radnik ga mora neprestano miješani u posudi zagrijanoj na 60 stupnjeva čak četiri sata. Zaista neobično.
Obilazimo stari dio Hangzhoua. Zaista impresivno. Stari zanati, kolači po starim kineskim receptima, čajevi, ma pravo bogatstvo autohtonosti. Kupujemo papuče od rižine slame, kolač od kikirikija koji se priprema po posebnoj tehnologiji i pratimo pekara kako to radi. Na ulici ulična sviračica svira na instrument sličnom cimbalu. Ulazimo u najstariju ljekarnu na ovom području. Puna je kupaca, a lijekovi se pripremaju po tradicionalnim receptima.

Ovdje se prodaju takozvana “lastavičja gnijezda” jedan od najpoznatijih specijaliteta u Kini, ili sastavni dio njihovih najcjenjenijih jela. To je zaista jelo: ptičja gnijezda jedne vrste azijske lastavice su već 400 godina “kavijari dalekog istoka” zbog, kako smatraju Kinezi, afrodizijačkih svojstava. Do tih gnijezda nije lako doći, obično se nalaze na nepristupačnim morskim liticama, tako da im cijena po kilogramu (ovisno i o boji, postoje bijela i crvena gnijezda) nerijetko prelazi 60.000 kuna. U čemu je kulinarska tajna? U pljuvački koju ptice izlučuju i koja sljepljuje sastojke od kojih su gnijezda složena (biljke, perje…).

Poslije večere odlazimo na večernji spektakl “Čarolija zapadnog jezera”. Predstava se odvija na samom jezeru uz fantastične svjetlosne i scenske efekte, tik ispod površine vode nalaze se drveni podiji po kojima glumci hodaju. Pročitajte o tome na internet pod tražilicom West Lake imagine, Efekt je takav da imate dojam da hodaju po vodi. Riječ je i tragičnoj ljubavi. Režiser je Zhang Yimou čovjek koji je osmislio i vodio cijeli spektakl otvaranja i zatvaranja Olimpijskih igara. Igra svijetla, vode, efekata, boja, glazbe, zaista nezaboravno i fantastično.

“KINESKA VENECIJA”

Nakon doručka čeka nas vožnja od 180 kilometara autobusom do grada Suzhou. Zovu ga “Kineska Venecija”, jer leži na vodi, bogat je klasičnim kineskim vrtovima, pagodama i hramovima.

Suzhou
Suzhou zovu Kineska Venecija, jedan je od najljepših kineskih gradova // Foto: Stjepan Odobašić

Nakon ručka razgledavamo grad, posjećujemo jedan od najljepših klasičnih vrtova. Vrtovi su prava bajka i remek djelo kineske arhitekture. To treba vidjeti. Zatim odlazimo u tvornicu svile. Upoznajemo se s tradicionalnim načinom izrade i proizvodnje niti i tkanine. Kupujemo posteljinu od svile. Dobili smo informaciju od nekih prijatelja da pri spavanju na ovoj posteljini nema znojenja, tanka je i vrlo topla po zimi, a navodno da spavači skloni hrkanju spavajući pod ovom posteljinom prestaju hrkati. Svakako kupite ovu posteljinu, a komplet je težak oko 10 kilograma i možete ga ponijeti sa sobom na avion. Ako uplatite poštarinu trgovina će vam poslati posteljinu na kućnu adresu.

Ovako se proizvodi svila // Foto: Stjepan Odobašić

Vožnja kanalima “Kineske Venecije” bila je također nešto fantastično. Kanali presijecaju stare dijelove grada. Sve je iz davnih vremena, oronulo, siromašno, ali sa zadovoljno – s nasmiješenim ljudima na terasama, trijemovima, prozorima. To je Kina koju treba vidjeti.

IMPRESIVAN SHANGHAI

I za kraj ostaje nam Shanghai. Kad mi je prijatelj rekao da se New York može “sakriti” pred Shanghaiem mislio sam da pretjeruje. No imao je pravo. Shanghai ima 20 milijuna stanovnika i 6.000 nebodera. Svakodnevno tri milijuna ljudi putuje na posao u ovaj grad. Prometne gužve su nemoguće. Vlada sve čini kako bi smanjila broj auta, pa je najveći problem dobiti registarske pločice za novi auto. Cijena im je 5.000 eura i možete ih kupiti samo putem licitacije. No auta je sve više. Neboderi uranjaju u oblake.

Šangaj
Pogled s Jin Maoa, najviše zgrade u Shanghaiu visoke 468 metara // Foto: Stjepan Odobašić

Penjemo se na Jin Mao, najvišu zgradu u Shanghaiu 468 metara. S vrha se vidi grad na dlanu. Shanghai se prostire na veličini od 600 kilometara. Glavna poslovna ulica Nan Jing Lu prepuna je ljudi. Trgovine su prepune. Tisuće ljudi. Vožnja rijekom Hungpu također je svojevrstan doživljaj s čudesnim pogledom na Bund i futuristički Pudong, dio grada u kojem se smjestila Lujiazui financijska i gospodarska zona, te fascinantni Oriental Pearl Tower i Jin Mao Tower – simbol Shanghaia i kineskog gospodarskog razvoja. Cijeli zadnji dan putovanja bili smo u Shanghaiu. Brojni ulični trgovci nudit će vam kvalitetne torbe. Treba otići s njima u neku od pokrajnjih trgovina i uz cjenjkanje ćete jako dobro proći. Troje mladih Kineza želi se slikati s nama. Shanghai je nešto više od oduševljenja.

Razgledali smo hram Bude od žada s dva divovska Budina kipa u sjedećem i ležećem položaju. Posebno je bila zanimljiva šetnja uskim uličicama staroga grada uuz kuću čaja, a vrt sreće mandarina Yu sagrađen prije 450 godina, prava oaza mira, zaista nas je oduševio. No posebno smo bili fascinirani odlaskom na večernji Acrobatic show. Predstava u kojoj su sudjelovali svjetski poznati akrobati bila nešto sasvim novo, moderno u odnosu na do sada viđene akrobatske priredbe, a kad je u veliku željeznu kuglu ušlo devet motociklista koji su sinkronizirano vozili velikom brzinom, zastao nam je dah.

Zadnjeg dana na putu prema aerodromu večerali smo u jednom restoranu u kojem je bila kineska svadba. Ništa tradicionalnog, pjevač pjeva na play-back, puno uzvanika, rođaka i prijatelja. To je neka drugačija Kina od one koju smo zamišljali.

Nažalost, nemoguće je sve dojmove sažeti u jedan putopis. Čekao nas je noćni let za München, a onda za Zagreb. Do sada smo promijenili pet aviona, a ostaju nam još dva. I nezaboravni dojmovi o Kini.

Fotografije: Stjepan Odobašić 

Oglas

Najnovije objave

Vezane vijesti