Priliku nismo htjeli propustiti. Ili se „dosađivati“ u jordanskoj Aqabi, jer kupanje na javnoj plaži strancima nije preporučljivo, ili otići u susjedni Izrael? Dvojbe nije bilo, no ovog puta smo trebali unajmiti prijevoz, autobus od Aqabe do Eilata, a zatim poseban prijevoz od Eilata kroz pustinju Negev, uz Mrtvo more, pokraj Jerihona sve do Jeruzalema. Srećom našlo se još istomišljenika pa smo napunili mini-bus koji je po nas došao izravno iz Jeruzalema.
Aqaba je jordanska luka na samom izlazu u Crveno more. S lijeve strane je Saudijska Arabija, s desne Egipat i Izrael. Čeka nas procedura na jordanskoj granici, trebamo dobiti (uplatiti) izlaznu vizu za Izrael (20 eura po osobi = prava pljačka). Srećom ovog puta je jordanska administracija bila relativno brza. Jordanci nas puštaju i prelazimo na izraelsku stranu. I tu započinju mali problemi…
STROGA IZRAELSKA CARINA
Tek kad dođete na izraelsku carinu vidite koliko su Židovi vrlo oprezni prema strancima, a naročito Arapima, pa je na graničnom prijelazu (Eilath) Eilat puno stroža kontrola. Strah od bombaša, terorista, usađen je u svakodnevni život svakog Izraelca. Vojska je posvuda na granici.
Kad smo se vratili u Hrvatsku razmišljao sam koliko je ovo opasno područje. Naime nekoliko mjeseci kasnije, dvije rakete su trebale pasti na Eilat, no „pošiljatelji“ nisu bili precizni, jer umjesto Eilat, pogodile su Aqabu gdje smo boravili nekoliko dana. Do danas nije utvrđeno tko ih je ispalio (no nije teško pogoditi otkuda su došle). Ima još. Tjedan dana nakon našeg putovanja na tom dijelu padale su takve kiše da su nastali veliki odroni zemlje, a most koji smo prolazili autobusom bujice su do temelja srušile.
Eilat (na karti “Elath”) je pitomi turistički gradić s 55.000 stanovnika, prekrasno uređenih parkova i čistih ulica, ima podmorski opservatorij, odlične restorane, cijene su pristupačne. Ovdje se radi 24 sata dnevno, cijele godine, ne samo zbog blage klime, nego zato što su svi zajedno stvorili uvjete za cjelogodišnji turizam.
Mladi Izraelci na carini bili su „temeljiti“, ali ljubazni. Pitaju vas kuda idete? Zašto? Kome? Jedna gospođa ima drugačiju boju kose nego na onoj starijoj slici u putovnici. Kompliciraju. No puštaju nas. A onda nastaje problem s našim vodičem koji u putovnici ima i sirijski pečat. To s pečatima naročito kompliciraju Arapi. Poznato je da u neke arapske zemlje ne možete putovati ako imate pasoš države Izrael. Čekamo sat i pol vremena koliko mu je trebalo da riješi problem…
OBAVEZAN VOJNI ROK I ZA ŽENE
Svi Izraelci s 18 godina idu u vojsku, muški na tri, a žene na dvije godine. Ako niste odslužili vojsku, ne možete računati ni na kakvu poslovnu karijeru, a i sam posao ćete teško naći. Vojsku uglavnom služe u mjestima gdje žive, odlaze spavati doma, mjesečno za to primaju plaću, uniforme nose ležerno, rade uredski posao, a većina zadužuje i naoružanje.
Desetljećima su u Izraelu važila posebna pravila za ultraortodoksne Židove u vezi s vojnim rokom – oni nisu morali u vojsku, već su se na miru mogli posvetiti proučavanju svetih spisa. No, od danas prošle godine, prema odluci Vrhovnog suda, pogodnosti za ultraortodoksne muškarce u vojnoj dobi koji pohađaju vjerske škole bit će ukinute. Prema odluci glavne državne odvjetnice Gali Baharav-Miare, vojska je obvezna odmah početi regrutirati dosad studente religije koji su do sada bili oslobođeni. Prema procjenama izraelskih medija, to se odnosi na više od 60.000 muškaraca.
U mini-busu nas dočekuje naš izraelski vodič. Veseli se što smo iz Hrvatske, pozdravlja nas s informacijom da mu je majka rođena u Vinkovcima. Mislili smo da ćemo imati privilegirano turističko vođenje, no ništa od toga. Izraelski vodič se lijepo vozio s nama, vrlo malo govorio, a kad bude dobio honorar vjerojatno će potpuno zaboraviti na nas. Šteta, no naš vodič, koji išao s nama iz Jordana, je sve nadoknadio.
Putujemo kroz nepreglednu pustinju Negev i prolazimo mjesta Samar, Yotvata, Grofit, Lotan, Neve harif, Yahela. Pustinja Negev je drugačija nego druge pustinje svijeta.
KIBUCI – IZRAELSKA POSEBNOST
Vozimo se novoizgrađenom cestom. S jedne i s druge strane su kibuci. Na jednom se uzgajaju krave i proizvode mliječni proizvodi. Najviše je plantaža datula. Proizvodnja je modernizirana. Kibuci su posebnost Izraela, no mladi Židovi sve više zanemaruju koncepciju kibuckog života. Mladi se danas radije udružuju u zajednicu mošav nego kibuc. Zato danas u Izraelu i ima oko 450 mošava s više od 150.000 članova a organizacija mošava počiva na interesnom udruživanju.
Evo što o kibucima kaže Fra Miroslav Modrić u tekstu; Sveta zemlja Isusova domovina. Kibuc izraelska je posebnost koja se rodila početkom 20. stoljeća, odnosno prvim naseljavanjem današnjeg Izraela. Ti prvi domoljubni zanesenjaci znali su da se mogu održati na neplodnom ili močvarnom zemljištu jedino ako zajednički nadvladavaju poteškoće. Zato su se od početka udruživali u zajednice gdje nitko nije imao privatno vlasništvo. Zajednicom je upravljalo zajednički izabrano vijeće. Nitko nije dobivao plaću za svoj rad, ali je u zajednici imao sve potrebno za život. U početku mukotrpni život, pun velikih odricanja i neizvjesnosti, s vremenom se pretvorio u život visokog standarda.
Danas obitelji u kibucima žive u odvojenim kućama. Kibuci imaju vlastite knjižnice, škole i sve potrebno za život i razonodu. Djeca mogu pohađati visoke škole. A ako ne žele ostati članovi kibuca, dobivaju potporu za početak samostalnog života. Danas u Izraelu ima oko 260 kibuca s više od sto tisuća članova. Veliki dio poljoprivredne proizvodnje u njihovim je rukama. Mnogi restorani i odmarališta također, a i dio industrijske proizvodnje. Kako je oduševljenje za takav način života sada ipak slabije, za obične radove često uzimaju arapsku radnu snagu.
Nažalost, nije bilo vremena tražiti novinarsku akreditaciju kako bismo napravili snimke u kibucima. Uvijek mi je žao zbog toga.
VELIKA SOLIDARNOST MEĐU STANOVNICIMA KIBUCA
Kibuc je moderni fenomen – kolektivna zajednica kakva nijedna druga u svijetu ne postoji. Smješteni pretežno u prekrasnim krajolicima razasutim po cijelom Izraelu, kibuci i članovi kibuca (kibucnici) otvoreni su za posjetitelje, nudeći širok izbor atrakcija, bez obzira želite li ostati nekoliko sati ili provesti nekoliko mjeseci.
Događaji od 7. listopada teško su pogodili izraelsko društvo u cjelini, a posebno okolne kibuce koji su pretrpjeli nezamisliv udarac. Uz užase, priče o herojstvu kibuca za hitne slučajeve, hrabrosti stanovnika i predanosti kibuca diljem Izraela da pomognu pogođenim kibucima i društvu općenito, tračak su nade. U trenutku pisanja ovih redaka evakuirano je ukupno 44 kibuca, 25 na jugu i 19 na sjeveru.
EGZOTIČNA PUSTINJA NEGEV
Pravo čudo prirode usred pustinje Negev je oaza Ein Avdat s izvorom pitke vode, pa se tu mogu vidjeti mufloni, gazele, rakovi, ribe… Putujući Negevom susrest ćete beduine na devama. Ima jedna posebnost koja je ozakonjena. U pustinji Negev je zbog velikog broja sudara s devama propisano da deve moraju na koljenima imati reflektore a na repu crvenu bljeskalicu. Beduini nisu izraelska posebnost, a sa svojim ovcama, kozama i devama žive u manjim zajednicama izvan naselja pod šatorima. Načinom života ne razlikuju se od onog koji je Abraham vodio, osim što vodu dovoze na traktorima, a ponegdje iz zakrpanog šatora izviruje i televizijska antena.
Dolazimo do Mrtvog mora u hotelsko-turistički kompleks. U obližnjim trgovinama intrigira nas saznanje da su cijene na proizvodima na hebrejskom i na ruskom jeziku. Doznajemo da ovdje ima mnogo Rusa. Hoteli su samo lijepi izvana a iznutra su prljavi. Takve su i plaže. Sol Mrtvog mora nataložila se po obalama. Ovdje su niknuli brojni hoteli, a očito da turizam donosi dobru zaradu.
Odmičemo se od Mrtvoga mora i krećemo prema glavnom gradu pustinje Negev Beer Ševi (na karti “Beer-sheba”). Mjesto je naseljeno od najstarijih vremena a bogato je podzemnim vodama. Po njima je grad dobio i ime: Beer Ševa znači “sedam izvora”. No nemamo vremena za posjetu jer moramo do podneva stići u Jeruzalem.
S lijeve strane su visoke kamenite planine. Tu je Lotova spilja u koju se nakon uništenja Sodome i Gomore sklonio Lot sa svojim kćerima.
KUMRANSKI SPISI
Planine pustinje Negev skrivaju mnoge tajne. Ovdje se događala povijest koja je utjecala na cijelo čovječanstvo. Kažu da je ovdje smješten izraelski nuklearni arsenal. Ovdje su pronađeni i poznati Kumranski spisi. Evo priče o njima: U proljeće 1947. godine na području Kumrana mladi pastir je tražeći ovce došao do ulaza u nepoznate spilje. Kad su mu se oči privikle na mrak ustanovio je da se pred njim nalaze brižno posloženi ćupovi. Prvo je pomislio da se u njima možda nalazi skriveno blago, zlato koje će mu osigurati ugodnu budućnost.
No, razočarao se, u njima su bili samo stari spisi prepuni prašine. Prvih sedam svitaka ubrzo je završilo na Hebrejskom sveučilištu u Jeruzalemu, a ushićeni znanstvenici sa svih strana svijeta sjatili su se u Kumran i počeli istraživati ostale okolne spilje. Potraga je urodila plodom i omogućila očuvanje desetaka tisuća novih fragmenata među kojima su bili dijelovi Biblije stariji od svih do tada poznatih na originalnom heberejskom.
Spisi su sadržavali dijelove tekstova svih biblijskih knjiga, osim one o Esteri. Procjena njihove starosti bila je između 200. godine prije Krista i 68. godine poslije Krista, što znači da su dvostruko stariji od svih ostalih poznatih židovskih biblijskih zapisa. Ovo je nametnulo dva velika pitanja. Prvo je bilo ono o prvotnim vlasnicima tih spisa, a drugo hoće li ti originalni tekstovi otkriti neke do tada nepoznate podatke koji nisu uključeni u konačnu verziju Biblije.
Putopisna reportaža Stjepana Odobašića: Zanzibar – koraci u raju
AUTENTIČNOST SPISA
Pronađeni spisi pripadali su zatvorenoj i odvojenoj religijskoj zajednici. Početkom 68. godine u kumransko područje dolazi vojska rimskog generala Vespazijana kako bi ugušila židovsku pobunu, pa se s pravom može pretpostaviti da su upravo tada spisi bili sakriveni u spilje. Kumransko bratstvo kojem su pripadali deklariralo se kao idealizirana Kuća Izraelova i neka vrsta prethodnice dolasku Kraljevstva Božjeg i sudnjeg dana.
Njihova unutrašnja organizacija slijedila je uzor komuna koje je uspostavio Mojsije. Vjerovanja i običaji opisani u spisima s Mrtvog mora gotovo se u potpunosti poklapaju s onima koji su pripadali Esenima, bratstvu koje je nastalo oko drugog stoljeća prije Krista na području Palestine.
Eseni su se okupljali unutar strogo izdvojenih zajednica koje su u pravilu isključivale žene. Plinije spominje otprilike 4.000 tisuće Esena u njegovo doba. Poput Farizeja i oni su u potpunosti poštivali Mojsijeve zakone, sabat i ritualnu čistoću.
MASADA – SIMBOL IZRAELSKE HRABROSTI
Kad već govorimo o pobuni Židova protiv Rimljana, ne možemo a da ne spomenemo Masadu. Blizu smo Masade, grada ruševine, simbola židovske hrabrosti. Priča o Masadi koja se nalazi na kamenoj litici visokoj 400 metara i do koje vozi žičara je jeziva. Tvrđavu je dao izgraditi Herod Veliki u 1. stoljeću prije Krista. Još danas se vide ostaci zidova bogato ukrašenih freskama i kupališta. Herod je na Masadu čak dovukao i vodu posebnim dovodima koji se vide još i danas i cisternama. Tri godine su Rimljani opsjedali utvrdu i gradili nasip, kako bi mogli prići zidinama utvrde.
Branitelji tvrđave na koncu izvršili kolektivno samoubojstvo, kako ne bi živi pali u ruke neprijatelja. Naime, 72. godine poslije Krista Rim je ugušio veliku židovsku pobunu, a posljednjih tisuću pobunjenika se povuklo na Masadu. U opsadi je sudjelovalo 17.000 rimskih vojnika. Masada je postala simbol i suvremenog Izraela, pa u znak sjećanja na te davne događaje, zakletva izraelskih vojnika i danas završava riječima; ‘Masada neće više nikad pasti!’
JERUZALEM – GRAD SVIJETA
Prolazimo pokraj Jerihona jednog od najpoznatijih gradova u povijesti i stižemo u Jeruzalem. Jeruzalem je srce Svete zemlje, gdje su Židovi podigli Prvi hram kako bi Kovčeg saveza bio siguran, gdje je Isus razapet i ponovno uskrsnuo. Za vjernike je posjet Jeruzalemu hodočašće jednom od najsvetijih mjesta na svijetu. Broj vjerskih turističkih atrakcija ovdje može biti zbunjujući za posjetitelje koji prvi put dolaze, ali srećom većina glavnih znamenitosti skrivene su unutar uličica kompaktne četvrti Starog grada.
Neko posebno ozračje osjeća se na svakom koraku. Snimamo Maslinsku goru na kojoj je Isus molio prije nego što su ga Židovi uhvatili. Nažalost ovdje je ostalo samo 11 maslina. Sve je urbanizirano.
Jeruzalem je grad s mnogo suprotnosti i različitosti, mjesto gdje žive različiti narodi. Pogled s brda; primjećuje se zlatna kupola džamije, tu su Velika vrata i groblje. Kažu da ovdje jedno grobno mjesto košta 5 milijuna dolara, a kupuju ga bogati američki Židovi. Potražnja je tolika da nema više mjesta. Oni smatraju da će na Sudnji dan baš na ovom mjestu doći Isus i zato žele biti najbliže tom mjestu.
Dolina Kidron nalazi se između Maslinske gore i Sionske gore i jedno je od najstarijih područja Jeruzalema. I Židovi i muslimani vjeruju da će se ovdje dogoditi Posljednji sud, da će se uže protezati od zidova Brda hrama, preko doline do Maslinske gore, i da će pravednici prijeći, uz podršku svojih anđela čuvara, dok će grešnici biti bačeni u prokletstvo.
Maslinska gora je prepuna crkava i dom najstarijeg stalno korištenog groblja na svijetu, Maslinska gora posebno je zanimljiva religioznim putnicima hodočasnicima u Jeruzalem, ali čak i oni koji nisu pobožni mogu cijeniti spektakularne panorame Starog grada. Vjeruje se da je ovo sveto brdo mjesto na kojem će Bog uskrsnuti mrtve na Sudnji dan. Za kršćanske vjernike, ovo je također mjesto gdje je Isus uzašao na nebo nakon svog raspeća i kasnijeg uskrsnuća. Crkva Uzašašća na vrhu brda datira iz 1910. godine i ima najbolji pogled na Jeruzalem.
SKUPOĆA NA SVE STRANE
Nesretni smo jer smo shvatili da ćemo vrlo malo od Jeruzalema vidjeti u kratko vrijeme. No uporni smo. Odlazimo na Davidov grob. Zanimljivo je da njegov grob ne smiju posjetiti žene. Snimamo njegov spomenik.
Kupujemo pecivo od uličnog prodavača. Neka vrsta đevreka posipanog sezamom. Cijena je prava šala – samo 5 eura za komad. No već smo ogladnjeli. Mladić iz naše grupe je lošije prošao, on je običan hamburger platio 12 eura. Bolje da niste čuli njegovu reakciju. U Izraelu treba probati domaće pivo, crveni Goldstar. Nešto super za pivopije. U gotovo svim restoranima servirat će vam ga uz grickalice – krastavce, zelje i začinjene masline. U Jeruzalemu ima odličnih restorana gdje se ručak sastoji od 15-ak različitih tanjurića u kojem je raznolikost salata, mesa, krumpira, lepinja. Sve je to OK ali ćete skupo platiti. Najjeftiniji ručak je po osobi od 20 eura. Špeceraj je neobično skup. U najjeftinijim shopping centrima ćete hranu platiti jako skupo.
ZID PLAČA
U starom dijelu Jeruzalema snimamo pekarnicu. Pečenje na tradicionalan način. Jeruzalem je skup grad. Snimamo poznati zid koji Izraelci grade kako bi se “zaštitili” od palestinskog područja. Na okolnim brdima su arapska naselja. Srećom tog dana nije bila gužva. Sve smo obišli za jedno poslijepodne. Na jednoj od kuća palestinska zastava, na susjednoj židovska. Suživot je ovdje na snazi ali s velikim oprezom.
Zapadni zid je sačuvani potporni zid Prvog hrama u Jeruzalemu. Ponekad ga nazivaju i Zidom plača zbog naricanja ljudi zbog gubitka hrama 70. godine nove ere, a sada je najsvetije mjesto u judaizmu i mjesto hodočašća za židovski narod još od osmanskog doba.
Židovski dio je puno uredniji i tamo je manja gužva. Dolazimo na Zid plača gdje prolazimo policijsku detektorsku kontrolu. Ovdje najviše susrećemo ortodoksne Židove obučene u crna odijela, sa šeširima širokog oboda, bradama i zulufima. Od Države dobivaju oko 1.000 eura mjesečno samo zato što žive po strogim običajima i vrijednostima svoje vjere. Lijepo i uredno izgledaju. Dio Zida plača je odvojen za žene i muškarce. Žene od Zida plača ne smiju odlaziti okrenute leđima. Ako imate neku želju napišite je na papirić i utaknite u između kamenih blokova. Kažu da će vam se ispuniti.
Za mnoge kršćanske posjetitelje, Via Dolorosa (Put žalosti) je vrhunac posjeta Jeruzalemu. Ova šetnja prati put Isusa Krista nakon njegove osude dok nosi svoj križ prema pogubljenju na Kalvariji. Hod je lako pratiti samostalno, ali ako ste ovdje u petak, možete se pridružiti procesiji koju ovom rutom vode talijanski franjevci. Tijek Via Dolorosa obilježen je s četrnaest postaja križnog puta, od kojih se neke temelje na izvještajima iz Evanđelja, a neke na tradiciji. Šetnja počinje u ulici Via Dolorosa.
Kratak posjet Jeruzalemu je završen. No za obilazak svih svetih mjesta treba najmanje dva mjeseca. To znači da se ponovno moramo vratiti.
Na vrijeme povratka u Jordan morali smo posebno paziti. Do 20 sati navečer moramo biti na graničnom prijelazu Eilat. Izrael ima samo dva granična prijelaza s Jordanom. Ako ne stignemo, morat ćemo prespavati na granici, jer se prijelaz zatvara.
(Napomena: kako bismo čitateljima pojasnili neke povijesne činjenice, te približili dio društveno političkog života u Izraelu, koristili smo nekoliko internetskih izvora. U Izraelu smo čuli puno informacija, obišli nekoliko crkava I svetih mjesta, no sve te dojmove teško je sažeti u jedan kratak putopis.)
