Biti u francuskoj regiji Provansa (Provence), a ne posjetiti najljepše francusko selo je kao da niste ni bili u Provansi. Putujući po svijetu uvijek se susrećemo s raznim legendama. Priče su uvijek mistične i zanimljive i imaju podlogu u stvarnom životu toga kraja i te zemlje. Došavši u Roussillon doznali smo za još jednu legendu.
Provansalska legenda prepričava tragičnu priču o Lady Sermonde. Nekada davno, u dalekim vremenima, u dvorcu Roussillon u Provansi živjeli su Dame Sermonde i lord Raymond d’Avignon, veliki lovac, koji je svaki dan ostavljao svoju ženu kako bi se prepustio svom omiljenom užitku.
Dame Sermonde bila je očarana kada je jednog dana Guillaume de Cabestan bio angažiran kao paž. Dala se zavesti i ubrzo su postali ljubavnici. Sluge, sumnjajući nešto, prijavili su to Raymondu d’Avignonu koji je, u pokušaju da sazna više, jednog dana pozvao Guillaumea u lov i postavio mu pitanje povjerenja. Kako ne bi izdao Damu Sermonde, William joj je rekao da je doista zaljubljen, ali ne u svoju ženu, već u njezinu sestru Agnes.
Shvativši situaciju i kako bi spasila dvoje ljubavnika, Agnes se pridružila igri. Lady Sermonde, povrijeđena u samopouzdanju i ogorčena ponašanjem svog muža, zahtijevala je da William sve prizna u jednoj od njezinih pjesama. William je poslušao, a Raymond d’Avignon, saznavši istinu, razbjesnio se i odlučio se osvetiti. Tijekom lovačke zabave, ubo je Guillaumea u leđa, odrubio mu glavu i iščupao srce. Zatim se vratio u dvorac s Williamovim srcem i zamolio svog kuhara da ga pripremi s ljutim umakom kako bi ga poslužio svojoj ženi. To je učinjeno za večerom.
Lady Sermonde uživala je do posljednjeg zalogaja, ignorirajući tu odvratnu stvar. Na kraju obroka, Raymond joj je otkrio da je upravo pojela srce svog mladog ljubavnika. Užasnuta, rekla je: “Gospodaru, dao si mi tako dobar obrok da više nikada ne želim ništa okusiti” i zatim pobjegla iz dvorca, otišla na vrh Castruma i bacila se sa zidina. Njezino krv se prolila po okolnoj zemlji i zauvijek zemlju obojila žarkocrvenom bojom. Na mjestu gdje je pala izbio je izvor…
ŠETNJA PO OKER STAZAMA
Pustimo sad legendu i ljubomornog Raymonda i ovu prestrašnu priču i sudbinu, no kad smo kročili na brežuljke gdje „rastu boje“ oduševljenju nije bilo kraja. Poprilično prohladan i oblačan dan (srećom ponijeli smo jakne) nije nas omeo a da ne prođemo većinom staza. Šećemo između litica u raznim bojama od gotovo bijele, do zlatne, krvavo crvene do tamnoljubičaste. Ovaj prirodni spektakl je tim egzotičniji jer su litice okružene bogatom, zelenom, pozadinom borova i hrastova. Svakome bih preporučio da kad ga put navede u Provansu da posjeti ovaj spektakl.
U turističkim prospektima piše da postoji 17 do 25 različitih nijansi oker boje. Nema boljeg izazova za naše fotoaparate. Šetnja po stazama je pravi melem za oči, a posebno ako krenete do vidikovca s prekrasnim panoramskim pogledom od Luberona do Monts de Vaucluse.
Postoje dvije dobro označene staze, Sentier des Ocres ili oker staze. Jednu stazu ćete prijeći za 30, a drugu za 60 minuta, no imate dovoljno vremena za snimanje, razgledavanje i istraživanje. Srećom nismo obuli najbolje cipele, jer smo nakon polusatne šetnje u hotel ponijeli oker prah na našim tenisicama. Uz stazu su informativni stalci koji opisuju geologiju, floru i povijest ovih nalazišta. Plaća se ulaznica kojom financirate održavanje nalazišta. Cijena ulaznice je 2,50 eura po osobi. To nije puno novaca, no budući da u grad ne možete autom, platit ćete skupo parkiranje na periferiji grada.
Kao antistres terapiju od novinarskog posla, već godinama upražnjavam slikanje kao hobi (to zaista pomaže), pa je susret s oker stazama za mene bio osobno veliki doživljaj. U obližnjoj prodavaonici sam kupio jedan komplet bočica (21 komad) s raznim nijansama oker pigmenta, no kutija je bila vrlo skupa. Platio sam je gotovo 100 eura. Ipak preporučujem našim naivnim slikarima da svakako posjete ovo mjesto i kući ponesu bočice s oker pigmentima. Slike će im imati posebno kolorističko ozračje.
PRIČA O SAMUELU BECKETTU
U Roussillonu možete obići brojne umjetničke galerije. Rudarenje pigmenata je ovdje prisutno više od 150 godina. Između 1880. i 1950. godine, više od 50 km tunela ručno je iskopano pijucima kroz oker slojeve u Luberonu, a 650 metara je iskopano u Roussillonu kako bi ovaj lokalitet posjetili turisti.
Nakon šetnje obišli smo selo. Zanimljive su fasade kuća koje su također u oker nijansama. Kuće su sačuvale srednjovjekovnu arhitekturu, i svakako vam predlažemo obilazak u kojem možete u nekoliko kafića popiti dobru kavu te u restoranima pojesti dobru hranu.
Putopisna reportaža Stjepana Odobašića: Gran Canaria – otok iz mašte
Roussillon ima svoje povijesne znamenitosti, jedna je ona o književniku Samuelu Beckettu. Tijekom Drugog svjetskog rata, poznati književnik Samuel Beckett potražio je utočište u Roussillonu. Ovdje se morao skloniti jer je bio član francuskog Pokreta otpora pa je u Parizu mogao nastradati od Gestapoa. Ovdje je došao kad su u Parizu krenula hapšenja članova otpora.
U Roussillonu se Becket pritajio i živio čak dvije godine. Radio je na berbi grožđa za obitelj Bonnelly (koja i danas proizvodi vino) i ovdje napisao poznati roman Watt. Jedno od njegovih najpoznatijih djela je roman „Čekajući Godota“. U romanu se jedan od likova prisjeća rada na vinogradima i života u Roussillonu. U Roussillonu se Beckett povezao s lokalnim borcima otpora, zvanim maquis. Maquis su bile francuske gerilske snage otpora u Drugom svjetskom ratu, sastavljene od bjegunaca i prisilno mobiliziranih radnika.
Roussillon treba vidjeti. Teško ga je opisati riječima, no našim čitateljima darujemo nekoliko fotografija kako bismo im približili ovu nevjerojatnu ljepotu.
