Od Ljubljane do Istanbula je 1.300 kilometara zračne linije, od Istanbula do Arushe u Tanzaniji je 5.000 kilometara, a od Arushe do Stone Towna na Zanzibaru je 420 kilometara, što je ukupno 6.720 kilometara u jednom smjeru. Kad bismo išli kopneno-morskim putem onda bismo prošli ukupno 13.000 kilometara.
Dodajmo k tome da smo putovali za Istanbul iz Venecije, a ona je od ove turske metropole udaljena zračnom linijom 1.440 km. Dakle, lijepa kilometraža. Za putovanje za zaslužna vrhunska turistička agencija Oskar iz Kranja koja je postala regionalni lider u organiziranju brojnih turističkih putovanja.
Prvi puta sam čuo riječ Zanzibar u kontekstu nekakve zemlje Nedođije. Ne znam otkuda ta već poznata uzrečica, no Zanzibar je sve prije nego neka Nedođija. Zakoračiti na ovaj egzotični otok je kao da ste ušli u dio raja. U turističkim vodičima naći ćete sljedeći tekst koji je zapravo zajednički nazivnik svega ovog i dio doživljaja Afrike kakav još niste doživjeli; Zanzibar, otok začina i egzotike. Iako dio Tanzanije, Zanzibar je oduvijek bio svijet za sebe. Kroz povijest, Zanzibar je prelazio iz ruku Perzijanaca, Portugalaca i Arapa upijajući na nevjerojatan način dijelove svih ovih kultura. Uživanje u bijelom pijesku i tirkiznoj boji Indijskog oceana, ronjenje, meditacija, uvečer otkrivate afrički ritam, kulturu, uživate u kulinarskim specijalitetima s najpoznatijim svjetskim začinima! To je Afrika!
EGZOTIČNI STONE TOWN
Malim dvomotorcem letimo iz Arushe, a to je nekih 400-tinjak kilometara. Još smo u zraku, nadlijećemo Stone Town glavni grad otoka, a već vidimo o kakvoj je egzotici riječ. Sjetim se frontmena grupe Queen Freddieja Mercuryja koji je rođen na Zanzibaru. Pod nama je tirkizno bistro more, a zatim slijede prvi koraci po Stone Townu, susret s prašnjavim ulicama, neasfaltiranim uličicama, blatnjavim poslije noćne kiše, s mirisom ribarnice, gustim prometom koji nam ne dozvoljava da na vrijeme dođemo do našeg hotela.
Čuje se pozdrav „jambo“, no sve je to bez nekog većeg stresa. Po ulaznim vratima doznajete tko u kojoj kući živi (kažu da su se pri izgradnji kuće najprije postavljala ulazna vrata), sve je to „zbirka“ raznih rezbarija, izmiješano uličnim prodavačima koji ti nude sve od suvenira, tropskog voća sve do ispijanja kokosovog mlijeka na samoj ulici uz neizostavan pozdrav; rafki (prijatelj). No u Stone Townu vas neće samo zaskočiti ulični trgovci nego i tzv. papasi, i trgovci i neregistrirani turistički vodiči koji će vam za nekoliko dolara pokušati pokazati grad.
Stone Town je upisan u na popis zaštićene svjetske baštine pri UNESCO-u. Najatraktivnija povijesna građevina u Stone Townu je elegantna sultanova palača Beit el-Ajaib iz 1883. godine, u kojoj je danas smješten Nacionalni muzej povijesti i kulture. Obilazimo uličice, tržnicu, od uličnog prodavača kupujemo kokos i pijemo kokosovo mlijeko. U uskim uličicama grupe mještana igraju šah, razne druge igre, razgovaraju, odmjeravaju turiste. Susrećemo žene koje nose hidžab, dio njih ima nepokrivenu glavu.
Posebno je egzotična tamošnja tržnica s bogatom ponudom. Tražite li neki poseban dućan odmah ćete dobiti „vodiča“ koji će Vam za 1 dolar pokazati rukom gdje se nalazi. Cjenjkanje je uobičajeno i dio je ovdašnje kulture, a cijene su vrlo pristupačne za hrvatski džep. Na Zanzibaru živi 90 posto muslimanskog stanovništva. Zanimljivo je da se Zanzibar ujedinio s Tanganjikom i tako je nastala Tanzanija, no svojevrstan separatistički duh od strane Zanzibara prisutan je i vrlo izražen. I kad smo ulazili i izlazili iz Zanzibara morali smo pokazati pasoše i ispuniti obrasce, iako je riječ o istoj državi. Iskreno, Stone Town nije na mene ostavio neki poseban dojam. Iako sam bio u nekoliko arapskih i azijskih zemalja učinio mi se prljavijim od svih drugih.
KRATKA POVIJEST ZANZIBARA
Što kaže povijesna literatura o Zanzibaru? Povijest Zanzibara je izuzetno burna. Između 12. i 15. stoljeća sve više se počinju razvijati trgovačke veze s Arabijom i Perzijskim zaljevom. Pod arapskim se utjecajem istovremeno počinje širiti islam, a iz tog vremena najvjerojatnije potječe i naziv za otočje (od arapskog Zinj el-Barr, zemlja crnaca). Zanzibar je tih godina izrastao u moćnu državu u kojoj se trgovalo robljem, bjelokosti, drvom i zlatom u zamjenu za začine, staklo i tekstil s istoka.
U ranom 16. stoljeću postao je portugalska pomorska baza na trgovačkoj ruti prema Indiji i tako biva sve do kratkotrajnog dolaska Britanaca. Njih su pak na kraju 17. stoljeća protjerali Arapi iz Omana. Istočnom se Afrikom ubrzano širi europski utjecaj, a vlast Omana nad Zanzibarom polako slabi. Otočje se u to doba osamostalilo, a trgovina robljem je ukinuta. Novostvoreni Zanzibarski sultanat je od 1890. godine vladao pod britanskim protektoratom, što je potrajalo sve do povlačenja Britanaca krajem 1963. godine. Svega mjesec dana kasnije, u siječnju 1964. došlo je do krvave revolucije u kojoj je sultan zbačen s vlasti, a Zanzibar se s Tanganjikom sjedinio u Ujedinjenu Republiku Tanzaniju.
Naš glavni cilj su atraktivne i poznate plaže Zanzibara, srećom u Stone Townu ostajemo vrlo kratko. Krajnji cilj je poznata turistička meka, Kendwa. Čeka nas vožnja mini-busom u dužini od 60-tak kilometara. Iako nije riječ o prevelikoj udaljenosti, ceste su sve prije nego ceste, dio je asfaltiran, dio nije, a to je najgore zbog blata i vode koja se zadržala nakon obilnih kiša. No isplatilo se. Tijekom vožnje snimamo zanzibarska sela. Siromaštvo na sve strane. Kuće i kolibe su izgrađene i tipičnom afričkom stilu, no čini se da se na Zanzibaru bolje živi nego u Tanzaniji. Turizam donosi velike prihode. Snimam iz busa malu praonicu auta. Neki imućniji Zanzibarac pere svoj džip. Okolo je blatnjav teren, padala je kiša, pa mi nije jasno zašto ga pere, jer kad izađe iz praonice opet će voziti po velikom blatu i lokvama vode… No, to je Afrika…
POSJET FARMI ZAČINA
Zaustavljamo se na farmi mirodija. Zanzibar inače zovu otok mirodija. Domaćini nas vode kroz razne nasade nekoliko desetaka vrsta mirodija, egzotičnog voća. Kao znak gostoprimstva dobivamo kape pletene od palminog lišća. Mladi Zanzibarac demonstrira penjanje na ogoljelo stablo palme visoke 20-ak metara. Kad je došao do vrha začujemo riječi poznate pjesme, (nekada popularne i u nas) koju je uz brojne izvođače snimila i poznata pjevačica Miriam Makeba:
Malaika, nakupenda Malaika
Malaika, nakupenda Malaika
Ningekuoa mali we, ningekuoa dada
Nashindwa na mali sina we, Ningekuoa Malaika
Nashindwa na mali sina we, Ningekuoa Malaika…
Pjevač je izvrstan. Degustiramo najbolje egzotično voće. Zanzibar je poznat po kavi, a najbolja je ona začinjena đumbirom, cimetom, kardamomom i šećerom. Ogromne plantaže klinčića, vanilije, zelenog papra, cimeta i muškatnog oraščića su na otoku, što daje odgovor na pitanje zbog čega je Zanzibar bio bitan na trgovačkim rutama u 18. stoljeću. Snimamo dječicu koja nas radoznalo promatraju, smiju se i mašu nam.
NEZABORAVNE RIBLJE VEČERE U KENDWI
Najpopularnija turistička destinacija na otoku je Nungwi, no daleko je mirnija i opuštenija Kendwa gdje se smještamo u lodgeove. U Kendwi je manja oscilacija plime i oseke pa je pogodnija za kupanje. Kendwa ima kilometarske plaže, pa se sa zadovoljstvom šećemo po pjeskovitom plićaku. More je bistro, tirkizne boje. Bili su to naši koraci u raju. Sunce je jako i morate paziti da ne izgorite. Kod plivanja zapnem rukom na kamen i prstima se nabodem na morskog ježinca. Ježinci su ovdje daleko veći od naših, jadranskih. Boli me i odlazim po savjet do dežurnih na plaži. Rekli su mi da se ne brinem. Na ubodno mjesto i bodlje iscijedili su mi sok papaje, i drugog dana su već bodlje „izašle“ iz prstiju. Zaista super.
Šećemo se po plaži i ostanemo ugodno iznenađeni. Ususret nam dolazi mala grupa a uz njih u tradicionalnoj odori Masai ratnik. Čuju kako govorimo hrvatski i odmah dođu k nama. Prilazi mi prijatelj iz mladosti kojeg nisam vodio već 35 godina sa svojom suprugom. Bio je Ćulić koga smo oduvijek zvali Ćulke. Nekada smo se puno družili u Koprivnici. Pali smo „na tur“ od iznenađenja. Ćulke ovdje radi svoj biznis. Bilo je zaista dirljivo i uzbudljivo. Zaista je „svijet mali“.
U sklopu destinacije imamo noćenje s doručkom no često odlazimo na kavu i piće. Imaju i internet, ali password mijenjaju svaka dva sata. Da biste imali vezu morate otići na šank te uzeti papirić. A kad ste već kod šanka, nešto ćete i popiti i potrošiti… Vrlo lukav način za poboljšanje prometa.
Prava raskoš su večere u restoranu izvan našeg kampa. Izbor je pao na ribu. Cijene su više nego smiješne. Za 20 eura dobijete ogromnog jastoga s prilogom. Za 10 eura kovača s prilogom. Ponuda riba je bogata, a sve je to svježe istog dana ulovljeno. Pivo je izvrsno, a najbolje je ono marke Kilimanjaro. Teško je naći slobodno mjesto u restoranu. Turisti dolaze iz cijelog svijeta. Još dugo ćemo pamtiti riblje večeri u Kendwi.
ZANZIBARCI UČE NAŠ JEZIK
Nema ničeg ljepšeg od kupanja i odmora na plaži. Prodavači suvenira, nakita i voća prolaze pored nas i uz vrlo niske cijene nude izvrsne proizvode. Pozdravljam ih na svahiliju (Šikamo! je pozdrav za starije osobe, a jambo za mlađe). Iznenađeni su. Odgovaraju mi sa; maharaba! Jina landu ni Stjepan! (moje ime je Stjepan) Habari! (Kako ste?).
Odgovaraju mi; Mzuri (Odlično!) Uspio sam naučiti 20-tak riječi svahilija što je i više nego dovoljno za dobar kontakt. Kupujem najbolji mango od crnoputog prodavača. Kad sam se vratio doma kupio sam mango i bio izuzetno razočaran. Od tada više nisam, niti neću kupiti mango sve dok ne dođem u neku afričku ili azijsku zemlju. Sljedeće putovanje koje ima Oskar je na Filipine – baš se veselim!
Moj prodavač je vrlo ljubazan i pokazuje mi kako se reže mango. Postao sam njegova stalna mušterija. Cijena manga je samo 80 centi. Pita me odakle sam (nema pojma o zemljopisu) i pohvaljuje me što znam nešto svahili. Naučio je dosta engleskog. Drugog dana dolazi ponovno, no kažem mu; ja sam naučio nekoliko riječi svahilija a sad ti moraš naučiti nešto od mojeg jezika. Nije bio impresioniran, no tada od mene dobiva ultimatum, jer u protivnom neću od njega kupovati voće. Baš sam ga zezao, ali i učio jezik.
Trećeg dana eto njega ponovno. Viče mi izdaleka; Dobar dan. Kak’ si Stjepan. Padamo od smijeha. Baš je bilo simpatično. Kupujem od njega voće, a njegov kolega koji prodaje suvenire čudi se kako je uspio naći tako dobrog kupca. Ovaj mu savjetuje; uči strane jezike. (za krepati od smijeha!). Prodavatelj suvenira dolazi do mene i moli me da ga učim strani jezik. Smijemo se. Kupujem nešto nakita. Prijateljstvo je sklopljeno. Dan prije odlaska za smiješne novce nam daje sav nakit koji je imao u ruci.
RONJENJE U KORALJNOM ATOLU MNEMBA
Poseban doživljaj bio je odlazak na otoku Mnembu. Meni se osobno nije išlo, ne volim ronjenje ni plivanje, no prijatelji su bili „jači“. Izlet se dogovara dan ranije uz 50 postotnu kauciju, a cijena izleta s ručkom je 20 eura. Nažalost, drugog dana je padala kiša i bilo je hladno i vjetrovito, no usprkos tome odlazimo na izlet. Za strastvene ronioce ovo je zaista pravi doživljaj, jer atol Mnemba je pravi doživljaj, stotine vrsta raznih riba, a ovdje možete vidjeti i barakude i jegulje.
Struje su vrlo jake i morate biti vrlo oprezni. Došli smo za vrijeme oseke i šećemo po pješčanom sprudu. Oseka je ostavila zvjezdače koje su posebno atraktivne i u svim bojama. Organizatori izleta, grupa mladih Zanzibaraca pripremili su pečene tune s đumbirom. Zanimljivo je kako su usitnili đumbir. Prvo su ga stavili u plastičnu bocu za vodu od pola litre, a zatim zatvorili bocu i udarali po njoj sve dok se đumbir nije usitnio. Ručak je odličan. Nažalost premalo smo dana na Zanzibaru tako da nismo stigli posjetiti Koraljni otok Chumbe, Cheetah’s rock – utočište divljih životinja, Prison Island s divovskim kornjačama…
U dubokom sjećanju ostali su nam topli osmijesi Zanzibaraca, posebno djece, veliko siromaštvo Zanzibaraca, ali ono što mi Europljani nemamo, a to je Hakuna Matata, uživaj u životu.
Vraćamo se u Stone Town, odakle odlazimo katamaranom (kasnio je u polasku šest sati) u Dar es Salam gdje noćimo i letimo za Istanbul, a zatim u Ljubljanu i u Zagreb.
