Rukometni klub Podravka u posljednje vrijeme ostvaruje vrlo zapažene rezultate u sklopu Lige prvakinja, dok je u hrvatskim okvirima uspostavio očekivanu dominaciju.
O aktualnom trenutku koprivničkog rukometnog ponosa te o planovima za budućnost razgovarali smo s direktoricom kluba Vlatkom Mihoci.
Uspješna (kalendarska) godina bliži se kraju, kako biste je generalno ocijenili?
– Tekuću kalendarsku godinu možemo svakako završiti i smatrati uspješnom, budući da smo u prošloj sezoni poprilično superiorno osvojili Prvenstvo Hrvatske i Kup Hrvatske. U EHF Ligi prvakinja prošli smo grupnu fazu i natjecali se u play-offu za ulazak u četvrtinu finala, što je zaista rezultat koji se jako dugo godina nije ostvario u našem klubu. Upravo zbog toga možemo biti zadovoljni, a najviše možemo biti zadovoljni s time da smo isprofilirali mlade igračice koje su postale prepoznatljive na hrvatskoj i europskoj sceni – rekla je Vlatka Mihoci.
Napravljen je velik napredak u Ligi prvakinja, jeste li u klubu zadovoljni ostvarenim i što smatrate posebno važnim?
– Velik napredak u Ligi prvakinja zaista je napravljen, od ekipe autsajdera kakvom su nas svi smatrali, postali smo ekipa za koju se svi, s puno više pažnje, pripremaju. Jednostavno, imamo ekipu koja je konkurentna u natjecanju s ostalim ekipama u istom natjecanju. Zadovoljni jesmo ostvarenim, ali uvijek smatramo da se može napraviti više. Ono što je posebno važno, je to da imamo kompaktnu i homogenu ekipu koja ostavlja srce na terenu. Iz takvih nastupa dolazimo do dobrih igara i dobrih rezultata.
Kako komentirate jesenski dio sezone u domaćem prvenstvu i u Ligi prvakinja?
– U ovo sezonu smo krenuli polovicom sedmoga mjeseca, u pripremnom periodu imali smo velik broj utakmica i odigrali četiri turnira. Dakle, prije starta sezone odigrali smo devet utakmica. U domaćem prvenstvu, koje većinom igramo u tjednu između dvije europske utakmice, za svaku ekipu se pripremamo, a ujedno nam i utakmice domaćeg prvenstva služe i kao priprema za utakmice Lige prvakinja. U domaćem prvenstvu vjerujem da su neke utakmice mogle biti kvalitetnije odigrane, pogotovo što se tiče angažmana igračica koje tek dolaze. Upravo zbog toga im se pruža prilika da rastu zajedno s igračicama koje imaju više iskustva u domaćem prvenstvu, ali i u Ligi prvakinja. Ali ukupno gledajući zadovoljni smo 100 % učinkom u domaćem prvenstvu, a i učinkom u Ligi prvakinja, imamo 5 bodova i nalazimo se na šestom mjestu ispred Krima i Sole.
Ne sjećamo se kad je Podravka posljednji put imala toliki broj ozlijeđenih igračica. U čemu je problem, kako se u klubu nosite s time?
– Velik broj ozlijeđenih igračica naravno da je problem. No, nije to samo kod nas, već je to slučaj i u većini klubova s kojima se natječemo. Jednostavno, ne znam je li to do tempa u kojem igramo ili je do toga da jedna-dvije igračice ispadnu te se samim time druge više troše pokušavajući pokriti ostale pozicije na kojima nema ozlijeđenih. Da nam je lako, nije. No, koga nema, bez njega se može i mora, a tko je tu podijelit će teret s ostalima koje su zdrave. Kod Klare Birtić smo znali da će ići na operaciju ramena jer je s ‘načetim’ ramenom stigla iz Njemačke u naš klub. Klara se bila oporavila, no onda je na treningu nezgodno stala igračici na nogu pa je zglob na njezinoj nozi jako stradao. Mia Brkić se ozlijedila u pripremom periodu, došlo je do teške ozljede koljena kada je ostala u klinču s dvije igračice.
Imamo Kristinu Prkačin koja je meniskus ‘rješavala’, odnosno, ozljedu koju vuče i prije nego što je došla u Podravku. No, sada se ta ozljeda aktivirala. Josipa Mamić se muči s nespecifičnom rukometnom ozljedom, odnosno, ozljedom pubične kosti. ‘Vukla’ je koliko je mogla do kraja ove sezone te je sada došao red da pauzira. Ani Debelić se aktivirala bol u zdravom koljenu, ne u onome s kojim ima problema već od ranije. Kala Kosovac se ozlijedila kada je na utakmici natrčala na lokvu vode koju je igračica iz suparničke ekipe nenamjerno rasula po terenu… Jednostavno, trebalo je stati na loptu. Ivana Fratnik nam je došla ozlijeđena s prvenstva u Crnoj Gori. Praktički, ona nije odradila niti jedan trening s ekipom.
Sve u svemu, velik je broj sitnih i krupnih ozljeda koje se događaju u svim klubovima, ne samo u našem. Nije nam lako, no borimo se i tražimo načine kako da pokrpamo ono što se pokrpati može. U našem rosteru je 21 igračica i od toga je kompletna jedna postava izvan terena. Napori su veliki, zahtjevno je igrati na dva kolosijeka, još su tu i reprezentacije. Kako se kaže, današnje generacije puno su mekše nego što su to bili generacije u moje vrijeme.
Hoćete li dovesti novu kružnu napadačicu s obzirom na ozljede Ane Debelić i Mije Brkić?
– Radimo u tome smjeru. Želimo dovesti igračicu koja bi mogla pomoći i Sari Šenvald i Veroniki Babari, a i mladoj Ani Đolongi na poziciji pivotkinje. Ako uključimo i reprezentaciju, igramo na tri kolosijeka i jednostavno si želimo olakšati dio sezone koji počinje nakon Nove godine.
S kolikim proračunom raspolaže klub, koliki postotak daje glavni sponzor, i gdje je Podravka po proračunu u odnosu na ostale klubove u Ligi prvakinja?
– Proračun kluba nije konkurentan s ostalim klubovima koji se natječu u Ligi prvakinja. Dakle, po financijskom izvještaju za 2024. godinu, naš prihod je bio oko 1,8 milijuna eura, i to je novac koji imamo za kompletno funkcioniranje kluba, prve ekipe i škole rukometa, od čega 80 % dolazi od našeg najvećeg i glavnog sponzora, Podravke zajedno s Belupom. Jedan veliki dio pokriva i Grad Koprivnica, što kroz termine koje nam osiguravaju da možemo trenirati dovoljno i na način koji zaslužuje klub koji igra Ligu prvakinja, što preko ZŠU-a Grada Koprivnice. Moram reći da već nekoliko zadnjih godina i HRS distribuira novac koji je dobiven od države, a naravno tu su i svi naši ostali sponzori i svima njima se ovim putem zahvaljujem. Dio smo ostvarili kroz rezultate, odnosno, kroz bonuse za uspjeh u domaćem prvenstvu i u Ligi prvakinja.
Da nam je to dovoljno da se možemo nositi s klubovima koji igraju Ligu prvakinja, nije. Rezultat koji smo postigli s ekipom koju sada imamo je zaista iznad svakog očekivanja. U rosteru imamo igračice koje su, na neki način, i stasale kod nas kao što su Katarina i Ana Pandža, Klara Birtić, Mia Brkić, Katja Vuković, Kala Kosovac, Hannah Vuljak… Sve su to praktički mlade igračice koje nisu imale iskustvo osvajanja niti domaćeg prvenstva, a kamoli ravnopravno se natjecati s igračicama koje igraju Ligu prvakinja. Mogu biti izuzetno zadovoljna i ponosna što smo u rangu s klubovima koji od nas imaju višestruko veće budžete.
Prema službenim podacima koje je objavio Francuski rukometni savez, Brest za ovu sezonu ima budžet oko osam i pol milijuna eura, zatim Metz koji ima otprilike pet milijuna eura. Rumunjski klubovi koji igraju Europu su na sedam milijuna eura, a oni koji ne igraju Europu imaju od tri i pol do pet milijuna eura. Mađarski klubovi isto tako, pogotovo Győri i FTC koji su klasa za sebe i u Mađarskoj. Budžeti su to o kojima mi u ovom trenutku možemo samo sanjati. Ako uspoređujemo sebe s tim klubovima, možemo zaista biti zadovoljni da ravnopravno igramo s tim ekipama koje imaju velike rostere i veliki fond igračica koje mogu mijenjati. Njihov tempo u igri ne pada, kada mijenjaju igračice nema nikakve razlike.
Kako ste zadovoljni obilježavanjem 70. godišnjice osnutka kluba?
– U ovoj godini redizajnirali smo vizualni identitet kluba te na naš dres vratili grb, naše srce po kojem smo prepoznatljivi, a također smo obilježili 70. godišnjicu od osnutka. Naravno da je to bio jedan zahtjevan posao i za malo veće kolektive nego što je naš. Mislim da smo napravili dobar posao time što smo, široka srca, pozvali sve do kojih smo uspjeli doći. Nije bio probir da nekoga želimo ili ne želimo zvati. Svi koji su došli, bili su dobro došli kod nas. Prema povratnim informacijama koje smo dobili od prisutnih, ljudi su se lijepo i ugodno osjećali, a upravo to je najbitnije za sve nas koji smo sudjelovali u organizaciji manifestacije.
Ako je bilo nekakvih propusta, a bilo ih je, ovim putem se još jednom ispričavam. Nije bilo nikakve loše namjere da se nekoga željelo izostaviti, preskočiti ili, ne daj Bože, ne pozvati. Na svečanu akademiju smo pozvali jako puno bivših igračica, trenera i djelatnika koji su bili vezani uz klub. Neki su javili da dolaze, neki da su spriječeni i da nažalost ne mogu doći, dok se neki uopće nisu javili. No, svi oni koji su došli i koji su nam dali povratnu informaciju, osjećali su se zaista ugodno i bilo im je drago da neke ljude, nakon puno godina, ponovno sretnu i popričaju o bivšim vremenima te o rukometu naravno. Istog dana imali smo izložbu fotografija na koju nikoga nismo pozivali, već je bila otvorena za sve ljude dobre volje, da budu tamo kada smo izložbu službeno otvorili, ali i ostale dane kada je postav u Galeriji Mijo Kovačić bio otvoren za sve one koji su željeli doći i vidjeti.
Nadam se da smo uspjeli prenijeti dio bogate klupske povijesti. Koristili smo arhivu materijala koji su nam dostupni i koje smo mogli iskoristiti radi kvalitete fotografija te radi odmaka vremena. Ono što smo pokušali prikazati, naravno da nismo uspjeli sve, no vjerujem da su ljudi prepoznali našu dobru namjeru kako bi se svi zajedno pokušali prisjetiti svih ljudi koji, i nekih koji nažalost, nisu više s nama. Naravno, i naših vjernih navijača i ljudi koji nas prate, a kojima je ovaj klub prirastao srcu.
Je li ostvaren napredak u Školi rukometa?
– U Školi rukometa radi osam trenera, neke stvari smo pomaknuli, a neke ćemo tek pomaknuti. Velika mi je želja da jednog dana imamo svoju rukometnu akademiju, da možemo napraviti jedan dobar i ozbiljan plan i program rada kroz koji ćemo proizvoditi igračice. Kako vidimo stanje na tržištu, jednostavno se nećemo moći nositi s bogatim klubovima s kojima se natječemo, kako u Ligi prvakinja, tako i u Prvenstvu Hrvatske. Nije baš da nitko nema financijskih mogućnosti za platiti neke igračice da igraju u Hrvatskoj. Čak nije nužno plaćanje, koliko je bitan rast i razvoj. U našoj Školi rukometa, Antonio Pranjić zaista daje cijelog sebe u taj posao.
Ono što želimo postići je da kroz razvojni put naše djece, koja dođu još od vrtića pa sve do druge ekipe, da talent prepoznamo te, ako je moguće, da dođu do prve ekipe, na što bi bili izuzetno ponosi. Ako i ne bude u tom trenutku kvaliteta koja zadovoljava kriterije prve ekipe, sigurno će biti dovoljna, kao što je i sada, da s igračicama koje su ponikle kod nas ‘punimo’ ostale klubove u okruženju. Upravo one su dobile osnove rukometnog znanja u našem klubu. Napredak u Školi rukometa imamo, ali želimo biti još prepoznatljivi. Želimo stvarati. Ne možemo se ograničiti samo na ovaj postojeći ‘bazen’, na našu županiju iz koje djeca manje-više dolaze. Želimo biti magnet za svu djecu iz Hrvatske, a i šire, jer upita imamo i iz drugih zemalja iz kojih roditelji zovu jer bi željeli svoju djecu uputiti na školovanje u Koprivnicu i na treniranje u našem klubu.
Kakvi su ciljevi za sljedeću, 2026. godinu?
– Ciljeve koje smo postavili na početku sezone, ostaju i dalje nepromijenjeni. Međutim, ozljede koje su nas dohvatile, neće mijenjati naše ciljeve. Naš cilj i dalje ostaje osvajanje Prvenstva Hrvatske i Kupa Hrvatske. U grupnoj fazi Lige prvakinja želimo prolaz dalje te želimo doći do četvrtfinala, ako bude mogućnosti da u sljedećoj sezoni krenemo i dalje. Ciljevi su to koje postavljamo u optimalnim uvjetima, tj. kada imamo zdravu ekipu i igračice su na okupu. Od početka sezone smo poremećeni s nekim ozljedama, no ciljeve nećemo mijenjati i vjerujem da ćemo ih uspjeti ostvariti – rekla je na kraju Vlatka Mihoci.
*Ovaj programski sadržaj financiran je sredstvima Grada Koprivnice
