Poznata izreka ‘Da je učitelj biti lako, učitelj bi bio svatko!’ zasigurno je poznata svima. Ona naglašava koliko je posao učitelja odgovoran, izazovan i bitan kod razvoja djece, a istovremeno lijep i plemenit.
O važnosti ovog zanimanja povodom Svjetskog dana učitelja, koji se obilježava 5. listopada, pričali smo s Majom Sinjeri, učiteljicom razredne nastave u koprivničkoj Osnovnoj školi Đuro Ester.
Kod odabira fakulteta, Maja Sinjeri nije previše razmišljala. Naime, dolazi iz obitelji u kojoj su joj i majka Edita Lovas i sestra Dubravka Bijelić bile učiteljice pa je nekako logično bilo da i sama krene tim putem. Slijedila je poziv i upisala Učiteljsku akademiju u Zagrebu te postala diplomirana učiteljica razredne nastave.
Završivši fakultet, zaposlila se u školi u Đelekovcu. Bilo je uzbudljivo, izazovno i stresno, a iako je tamo radila samo nekoliko mjeseci, iz tog je perioda vežu lijepe uspomene. Nakon izazovnog početka, seli u koprivničku Osnovnu školu Đuro Ester i tu je već 27 godina. Neko je vrijeme radila u područnim školama Donja Velika i Vinica, da bi 2008. godine počela raditi u centralnoj školi.
U ovom se zanimanju baš našla, na posao dolazi s veseljem jer kada stavi sve pozitivne stvari na jednu stranu, entuzijazam i motivacija su zaista veliki.
– Najviše me radovalo što sam radila sa sestrom. Odlično smo surađivale, a jedno smo vrijeme dijelile i učionicu. Puno sam od nje naučila i još uvijek je pitam za savjet – priča nam Maja Sinjeri te dodaje kako je dobro dok imaš nekoga tko se bavi istim poslom i tko te razumije.
Bilo da je na godišnjem ili na nekom putovanju, uvijek je tu negdje i razmišljanje o školi.
Što se tiče učenika, kaže kako je svaka generacija drugačija i posebna, no mora istaknuti kako je ova generacija, trenutačno je učiteljica učenicima 3.a, posebno topla. Oni su tako u prvom razredu za pozdrav na kraju školskog dana odabrali zagrljaj i zadržali ga sve do sada.
Trudi se čuti svakog učenika jer velika većina njih ima potrebu podijeliti s njom, ali i s prijateljima, kako su proveli dan izvan škole – gdje su se igrali, što su posjetili, svoje doživljaje, što ih muči…
– Gradivo je obilno, ali sve se stigne. Mislim da je važniji ljudski dodir, povezanost i to da učenici osjete pripadnost razredu, da ih netko čuje i doživi – ističe.
Dodala je da je priprema sata puno lakša nego prije. Danas su na internetu dostupni različiti sadržaji, a tu su i nakladničke kuće koje također nude razne materijale. Naravno, iz tog mnoštva je važno izabrati ono što je bitno i primjereno razredu i djeci i onome što se s njima želiš postići. Svakako, potrebno je vrijeme kod odluke i odabira prikladnog materijala. Djeca i sama uočavaju povezanost predmeta i onoga što se na satu radi.
– Važno je da učenici budu aktivni i zainteresirani te da ostvare svoje potencijale. Zadnjih godina više nije naglasak da budu najuspješniji, već da budu mirni sami sa sobom, da nauče biti strpljivi, da se radi na emocijama, na koncentraciji. Svakog dana prime tisuće informacija i treba ima pokazati što je bitno, a što nije. Današnja djeca nisu strpljiva, sve mora biti odmah. Inteligencija nije problem, posebice u današnjem informatičkom svijetu, velika većina će pronaći i naučiti neki podatak. Treba se raditi na empatičnosti, toleranciji, pristojnosti i suradnji s drugima – istaknula je.
Posao učitelja nije težak, ali je izazovan. Djeca dolaze iz različitih okruženja, u učionicu dolaze s problemima, neke obitelji nisu cjelovite…
– Priči učeniku, biti mu potpora, razumjeti ga, znati pozadinu zašto je on danas nervozan, zašto je došao ljutit na sat, kako ga pridobiti da počne raditi, da se dobro osjeća u razredu, da surađuje s drugima, to je izazov. Roditelji su zaposleni, imaju i previše posla, možda i ne provode više toliko vremena sa svojom djecom. U tom je pogledu nekada bilo jednostavnije, nije bilo toliko stresa i obaveza – kaže te dodaje kako djeci danas nedostaje samopouzdanja, samostalnosti i osvješćivanja da nešto znaju i mogu, a problem su i grafomotorika i snalaženje u prostoru.
Istaknula je kako bi djeca što manje trebala sjediti ispred ekrana, a više biti vani, igrati se s prijateljima, loptati se, penjati se po drveću…
– Mozak se razvija kretanjem. Ne možete od djeteta očekivati da će znati lijepo i uredno pisati i čitati ako se ne kreće. Fizička aktivnost je preduvjet i za uspjeh u školi – kazala je.
S roditeljima je dosad imala korektne odnose, dobro surađuju, a ako naiđe problem, riješi se razgovorom, i jedna i druga strana mora naći neki kompromis.
– Svaki dan je drugačiji jer radite s djecom koja su nepredvidljiva. Na kraju dana uvijek ima puno više pozitivnih, nego negativnih stvari. To je posao koji nosim sa sobom, to ne znači da ću doma nositi hrpu papira, bilježnica…, iako se ponekad i to dogodi. Ta su djeca stalno sa mnom – razmišljam o njima, ako se nešto dogodilo u razredu, razmišljam zašto se dogodilo, što se moglo drugačije dogoditi, zašto je netko došao tužan. To nije posao koji ostavite u školi ili ga zaključate u ladicu – govori Maja Sinjeri.
Naglasila je i kako je za ovaj posao važno usavršavanje jer ne možete u ovo doba biti učiteljica, a da ništa novog ne saznate, ne pročitate, ne odete na neku edukaciju.
– Erasmus, job shadowing (mobilnost na kojoj se učitelji upoznaju s različitim obrazovnim sustavima, prate rad svojih kolega, usvajaju nove metode poučavanja i razmjenjuju iskustva), tečajevi i različite edukacije su uvijek dobre. Postoje i online tečajevi i seminari za koje nisu potrebna putovanja, lako je organizirati vrijeme, a može se puno toga naučiti. To je zaista pozitivno – kaže.
Dotaknula se i jednosmjenske nastave koja je definitivno odlično rješenje. Djeca dolaze u školu samo ujutro, nakon nastave većina ostaje u produženom boravku gdje pišu zadaću, druže se, sklapaju nova poznanstva, stariji učenici paze na mlađe. No, iako djeca naprave veći dio svojih školskih obaveza u boravku, ako ne i sve, nakon dolaska kući roditelji bi s njima trebali utvrditi gradivo, pitati kako je bilo u školi, što su radili, provjeriti napisanu zadaću, vježbati čitati…
Dugi niz godina vodi dramsku grupu za koju uvijek ima dosta zainteresiranih učenika. Glume, rade igrokaze, pišu priče i pjesmice, igraju se. Svake godine s učenicima sudjeluje i na Lidranu (smotra literarnog, dramskog i novinarskog stvaralaštva učenika), a tu su i različiti natječaji. Učenici se vesele pripremi, možda im uspjeh nije toliko bitan, ali sam proces jest.
Na kraju ovog lijepog razgovora pitali smo je kako bi se opisala.
– Rekla bih da sam principijelna i da se držim dogovora. To pokušavam naučiti i učenike – kaže te priznaje kako joj se čini da s godinama postaje blaža.
Imala je i poruku za buduće učiteljice.
– U ovaj posao uđite samo ako ga stvarno volite. To nije posao koji možete odraditi s pola volje ili ga odradiš i posvetiš se tome ili bolje ne započinjati. To je poziv, ne bih rekla da je to zanimanje. Ako osjetiš istinsku želju za tim, ako se u tome pronađeš i voliš djecu, onda ćeš ga sigurno raditi s visokom motivacijom i željom – poručila je Maja Sinjeri.
Lijepe riječi o svojoj učiteljici imali su i učenici.
– Moja učiteljica meni puno znači i baš mi je drago da je baš moja učiteljica. Podržava me na svim nastupima. U školi mi je lijepo, a naša je učionica najljepša. Volim se družiti s prijateljima, iako smo ponekad malo preglasni, ali brzo se smirimo. Idem na dodatnu nastavu iz matematike i dramsku grupu. Gluma mi je super, u početku imam malo tremu, ali onda kada dođem na pozornicu svega se sjetim i na svakom nastupu dam sve od sebe – rekla nam je predsjednica razreda Laura Čer te otkrila kako su joj najdraži predmeti matematika i likovni, dok joj je manje draži hrvatski jezik jer je boli ruka od pisanja.
– Naša je učiteljica baš dobra. Volimo ići u školu, a najdraža nam je dramska grupa gdje se igramo, glumimo, učimo čitati i zabavljamo se – rekli su jednoglasno Timotej i Fran.
FOTO: Luka Krušec/LuMedia
