Četvrtak, 18. travnja 2024.

Putopis Stjepana Odobašića: Kraljevski gradovi Maroka

Iz tajina smo isprobali najbolje lepinje na svijetu, a u marokanskom tajinu priprema se najukusnije; govedina, piletina, janjetina, mljeveno meso i riba. Osim tih specijaliteta poznat je couscous – kuhana kaša s ovčjom juhom i kuhanim povrćem, kefta - mljeveno meso na žaru ili u umaku kao meat balls, te harrira – tipična marokanska juha

- Oglas -

Netko je davno zapisao da su Marokanci miroljubivi ljudi, koji su imali tu sreću da su preskočili industrijsku revoluciju te danas žive sretno u prošlosti.

Ta prošlost je danas očaravajuća, te u ekološkom smislu fantastična. Kao da ste došli u svijet biblijskih slika, u svijet davno zaustavljenog vremena, ali koje u svojem egzistiranju ima dušu, prepoznatljivost, originalnost. Maroko me toliko oduševio da sam izgubio zanimanje za daljnja putovanja po zapadnim zemljama

Kad smo u osam dana obišli veći dio ove prekrasne zemlje zarekao sam se da više nikada neću slušati nečije priče i naputke obojene predrasudama. Jer Maroko je sasvim nešto drugo, nego što sam prije zamišljao i čuo. Svakom bih preporučio da ga barem jednom posjetite… Zahvaljujemo turističkoj agenciji Atlas na sponzoriranju ovog putovanja.

- Oglas -
Deva
Jahanje deva je posebna turistička atrakcija u Maroku

VRHUNSKE RUKOTVORINE

Sletjeli smo na aerodrom u Fesu. Carinska kontrola je potrajala, službenici su ljubazni i temeljiti, a da biste ušli u Maroko morate na putovnici imati svoj ulazni broj. Bez tog broja teško ćete ispunjavati hotelske i druge formulare.

Fes je najstariji kraljevski grad, religijsko i kulturno središte Maroka. Obilazak nas je oduševio. Prošli smo kroz medinu, uz svjetski poznatu džamiju Karaouina. Obišli smo tvornicu kože, razgledali prodavaonicu s majstorski izrađenom kožnom galanterijom. Uličice su uske, sve je puno dućančića, starih zanata… Morate paziti da vas neka marokanska domaćica na polije s lavorom vode u kojem maloprije prala posuđe. I sve se to izlijeva na ulicu.

Ušli smo u trgovinu s filigranima i raznim posuđem. Riječ je o vrhunskim rukotvorinama. Ništa bez cjenkanja. Morate biti uporni u cjenkanju, a to Marokanci vole. Na nekoliko mjesta uočavamo prodaju lepinja, jer ovdje klasične pekarnice nismo vidjeli. Kruh stoji u prljavim vitrinama, ili se prodaje na otvorenom štandu zajedno s voćem i drugim namirnicama. Prodavači su ljubazni i susretljivi (nisu prenametljivi), a naročito su impozantni štandovi sa sušenim voćem.

Tržnica u gradu Fesu

Smještamo se u hotelu Royal Mirage s 5 zvjezdica i vrlo smo zadovoljni smještajem. Hotel je vrhunski.

- Oglas -

Drugog dana nakon doručka krećemo prema atlantskoj obali. Vozimo se između maslinika, i seoskih imanja. Seljaci su ovdje siromašni, većina zemlje je u rukama veleposjednika. Traktore gotovo da i nismo vidjeli, a na poljima plugove vuku mule i magarci. Plugove koje smo vidjeli su bili drveni. Unatoč niskoj razini mehaniziranosti svaki pedalj zemlje je obrađen. Uz cestu je mnogo prodavača voća i povrća. Cijene su prikladne za hrvatski džep.

Sela su siromašna. Mnogo je djece koja trčkaraju oko kuća. Kuće su sazidane od zemlje, po principu sam svoj majstor. Oko kuća su poveće vododerine koje dokazuju da sela imaju velikih problema s bujicama. Više od sat vremena zadržali smo u razgledanju ruševina starorimskog grada Volubilisa koji nas je oduševio svojom arhitekturom. Prolazimo pored svetog sela Moulay Idrissa. Sajmeni je dan i gužva je neopisiva. Jedva se probijamo kroz uske uličice.

Prodavanica tajina u Meknesu

ČAJ OD MENTE

Nakon toga slijedi put u Maknes, najmlađi kraljevski grad kojeg je osnovao Mula Smail, a danas ga zovu „marokanski Versailes“. U Maknes dolazimo oko podneva. Džamiju možemo vidjeti samo izvana. Grad je opasan 40 kilometara dugim zidinama koje razdvajaju stari i novi grad. Obilazimo gradsko središte. Kupujemo tajin (tadžin) njihovu nacionalnu, keramičku posudu, koja nas podsjeća na starinski ekspres lonac. Ima donji dio u obliku plitke zdjele te stožasti poklopac na kojem je mala rupica, odušak, kroz koji odlazi višak pare. Meso i povrće se kuha na vlastitoj pari, mekano je dovoljno slano jer taj proces potencira izlučivanje vlastite soli iz namirnice. I zaista, tajin nas je pratio cijelim putem. Spremio sam ga u vrećicu i unio u avion, te je bio sa mnom cijelim putem pored sjedišta.

Inače je unošenje dodatne prtljage u avion je zabranjeno ili se posebno naplaćuje, srećom, nitko me nije pitao što nosim. Tijekom boravka u Maroku kušali smo toliko izvrsnih jela pripremljenih u tajinu, tako da nismo ni trenutak požalili što smo ga donijeli u Hrvatsku. Bio sam sav sretan kad sam ga donio u Koprivnicu i odmah mi je pala na pamet ideja kako u manjem mjerilu napraviti tajin i pokloniti ga prijateljima ili poslovnim prijateljima. Dimenzije tajina su najvažnija stavka pri proizvodnji ove posude i moraju biti strogo poštovane. Zamolio sam u tu svrhu jednog podravskog umjetnika koji radi s glinom, da napravi prototip, obećao mi je „brda i doline“ no na kraju nije napravio ništa.

Sajam u Moulay Idrissu

Uz to sam doznao da za tajin treba vatrostalna glina s točkom taljenja na 1.500 ⁰C, a naša glina u Hrvatskom Zagorju ima talište 800 – 1.200 ⁰C. Dakle postoji opasnost da nam na jačoj vatri posuda pukne. Marokanska glina je kvalitetna i tu nema problema. Jedino rješenje bila je glina iz Srbije iz rudnika Majdanpek. Ipak bojao sam se da na običnoj vatri marokanski tajin pukne i onda je moja „avantura“ s donošenjem tajina gotova. No u Majdanpek nisam stigao otići. Čekam zasluženu mirovinu i onda ću spravljati jela u tajinu.

BOŽIĆNE JASLICE BEZ MARIJE

Meknes je tipičan marokanski grad. Sve Marokanke ne nose feredžu, mlade se oblače moderno, europski, no vidjeli smo i žena s pokrivenim licima. Zanimljivo ih je vidjeti kako preko feredže razgovaraju na mobitel.

U maroknaskim gradovima česte su racije policije na cesti zbog terorizma

Marokanski zakon dopušta imati samo četiri žene. Zanimljivo je da za drugu i sljedeće mora dati pristanak prva žena. Ako ona ne dade „zeleno svjetlo“, ništa od harema.

Pazimo na zabranu snimanja žena (ni Marokanci ne vole da ih se snima), jer mogli bismo imati problema. Maroko je jedna od najliberalnijih arapskih zemalja. Njihov vladar Mohamed VI na moderan način vodi zemlju, i 33 milijuna Marokanaca ga vrlo voli i cijeni.

Razgledamo grad. Odlazimo na ručak, koji je malo skuplji, no objašnjavaju nam da je osnovni princip: što čišći restoran to skuplji, no ne isplati se riskirati. Jedemo cous-cous s janjetinom i teletinom pripremljen u tajinu. Izvrsno. Potom pijemo čaj od mente. Konobar je za njegovo ulijevanje u čaše priredio pravu predstavu. Mentin čaj je odličan, a on je nacionalno marokansko piće.

Jela iz tajina su zaista nešto posebno

Krećemo dalje na put. U kasnim poslijepodnevnim satima stižemo u marokansku prijestolnicu Rabat. Razgledavamo grad u panoramskoj vožnji. Smještamo se u hotel Golden Tulip. Ono što nas je ugodno iznenadilo u predvorju hotela su nas dočekale božićne jaslice. Sve je bilo OK no u jaslicama nije bilo Marije, samo sv. Josip, mali Isus i pastiri.
Zatim slijedi večernja šetnja po Rabatu. Mauzolej kralja Mohameda V je impozantno osvijetljen. Ispod mauzoleja nailazimo na pravu marokansku svadbu. Mladenci i uzvanici se snimaju. Susreli smo ih ponovno drugog dana ujutro kad smo krenuli u jutarnji obilazak. Svatovi su bili veseli i bučni, imao sam dojam da smo u nekom europskom gradu.

Prohladno jutro nije nas omelo da odemo do obale rijeke gdje su ribarili mali brodovi u egzotičnim bojama. Obišli smo zatim Kraljevsku palaču Mechouar i mauzolej, Hasanov stup. Snimamo se s počasnim stražarima. Na ulazu su oni u originalnim marokanskim odorama na konjima. Obilazimo zatim medinu i krećemo u Casablancu.

Filigrani su vrhunska umjetnost u Maroku

EGZOTIČNI MARRAKECH

Casablanca nas je dočekala sva u suncu. Slijedi odmah razgledavanje grada, i naravno odlazak u legendarni Rick’s caffe gdje se snimao glasoviti film Casablanca, romantična drama Michaela Curtiza iz 1942. godine. Glavne uloge pripale su Humphreyju Bogartu i Ingrid Bergman. Caffe je uređen u autentičnom stilu i bila bi prava pogreška ne posjetiti ga. Zbog žurbe nismo stigli popiti kavu, no vjerujem da bi njezina cijena bila itekako visoka.

Razgledavamo džamiju Hasana II, ali samo izvana. Tu je i džamija Ain Diab najveća džamija na afričkom kontinentu. Riječ je o zaista impozantnom zdanju. Na obali smo Atlantskog oceana. Valovi šibaju po kamenitoj obali. Sve je puno turista, restorani su puni gostiju. Kušamo riblje specijalitete i jednom od restorana na obali. Ručak je odličan.

Djevočice u dolini Ourika rado su stale pred našu kameru

Spremamo se na put za Marrakech. Čeka nas trosatna vožnja. Kako se sve više približavamo jugu, tako je i krajolik drugačiji. Zemlja je crvena, a takve su i zidane kuće. Stada ovaca posvuda su okolo na pašnjacima. Autocesta je novoizgrađena, tako da stanemo na jednom od rijetkih odmorišta. Cijene u kafiću su previsoke. Plaćamo u dirhamima (1 euro = 11 dirhama), no na mnogim mjestima uzimaju i eure.

Dolazimo u Marrakech. Smještamo se ponovno u luksuznom hotelu Royal Mirage s pet zvjezdica. U Marrakechu ostajemo tri dana. Riječ je o gradu koji više liči na europsku metropolu, a ne na marokanski grad. Marrakech zovu „crveni grad“ ili „biser juga“. Smjestio se na bogatoj oazi u podnožju planine Atlas. Mnogo je stranaca ovdje kupilo kuće, zemljišta. Stambeni prostor je toliko poskupio da je cijena metra kvadratnog dostigla i do 5.000 eura. Krećemo u večernju šetnju po Aleji Mohameda VI. Aleja je dugačka nekoliko kilometara, a s lijeve i s desne strane brojni su luksuzni hoteli.

Naš reporter Stjepan Odobašić u dolini Ourika // Foto: Zrinka Odobašić

Sutradan smo cijeli dan odredili za obilazak Marrakecha. Obilazimo Dar si Said, toranj Koutoubia, palaču Bahia. Bili smo u kući Yves Saint Laurenta. Slijedi obilazak zanimljivih i egzotičnih soukova (tržnica). Posjetili smo i jednu biljnu ljekarnu s originalnim marokanskim pripravcima. Posebno su zanimljive rukotvorine. Naš vodič Ali vodi nas u robnu kuću marokanskih tepiha. Mnogi su napravljeni tako da ti dah stane. Prodavači su vrlo ljubazni i pokazuju gotovo sve što imaju.

Tepisi su ručni rad. Snimamo Marokanku koja tka tepihe na jednostavnom tkalačkom stroju. Biti u Maroku a ne kupiti tepih…? Bilo bi šteta. Cijene su pristupačne. Cijelo poslijepodne zadržavamo se na Trgu Djemaa El Fna. Gužva je neopisiva, nekoliko je tisuća ljudi. Krotitelji zmija koje plešu plijene pažnju stranaca i domaćih. Iz drvenih puhaćih instrumenata izviru orijentalni zvukovi, a zmije se njišu u ritmu glazbe. Dresirani majmuni izvode akrobacije. Tu su i akrobati. Gatare. Brojni štandovi su po cijelom trgu. Prodaje se sve. Kupujemo marokanske vunene kape. Šarene su i vrlo živopisne.

Doček Nove godine uz trbušne plesačice

Ručali smo u restoranu na trgu, čekajući na red za stol. Gužva je bila neopisiva. I ponovno specijaliteti iz tajina. Jedva čekamo odlazak na trg. Dolazimo do starog Marokanca koji prodaje mirise; sandalovinu, mošus, tamjan. Izgleda kao je glumio u nekim filmovima Quentina Tarantina, no ljubazan je, nudi nam stolicu da sjednemo. Kupujemo mirise i dobivamo popust. Sunce zalazi za visoki minaret džamije. Vraćamo se u hotel.

LEPINJE IZ TAJINA

Već smo pet dana u Maroku. Odlučili smo se za jednodnevni izlet u gorje Atlas. Unajmili smo džip koji je vrlo jeftin. S nama je i naš Ali. Vozač je Berber, ljubazan je i vrlo susretljiv. Penjemo se po uskim putevima prošaranim vododerinama. Uspon na Atlas je strm. U daljini se naziru snježni vrhovi. Izgleda fantastično. Ulazimo u pojedina sela. Vrlo su siromašna. Kuće od crvene zemlje ipak djeluju egzotično.

Ognjište u berberskoj kući

Stajemo u jednom selu. Oko nas nahrupe djeca. Dajemo im slatkiše, no da smo znali, mogli smo ih daleko više iz Hrvatske ponijeti… Ovdje u seoskim dućanima nema bombona. Poneki klinac dobije po euro. Najveća nagrada su nam njihova sretna i zadovoljna lica. Vozač mora djecu rastjerivati, jer nas gotovo žele srušiti. Vozaču je drago što smo novinari, pa nam nudi foto-pauze na nekoliko mjesta. Imamo dvije kamere; veliku kameru R-4 Sony i manji Olympus. Čini mi se da je premalo vremena kako bi sve snimili.

U jednom selu susrećemo vrlo starog Marokanca. Sažalio nas je njegov izgled, pa mu dajem eure. Vozač se ljuti, jer u Maroku nema prosjačenja. No mi smo uporni. Kasnije se revanširao ženskom dijelu ekipe pa im je poklonio marokanski nakit. Dolazimo u jedan mali restoran na akumulacijskom jezeru. Tu jedemo do mile volje specijalitete iz tajina. Probali smo i marokanske domaće kekse. Pokraj restoranskih stolova marokanske žene peku lepinje.

Mali kućni mlin u obitelji Berbera

Znam da ne smijem snimati i razgovarati s njima, no novinarska radoznalost je jača. Šutim i gledam kako rade. Lepinje peku također u tajinu. Za podlogu nemaju nikakvu masnoću. Smješkaju se. Pitam njihove muževe da li mogu snimati. Dobivam dozvolu. Lepinje su nešto najbolje što sam od pekarskog programa jeo do sada. U tajinu se pripremaju govedina, piletina, janjetina, mljeveno meso i riba. Osim tih specijaliteta poznat je couscous – kuhana kaša s ovčjom juhom i kuhanim povrćem, kefta, mljeveno meso na žaru ili u umaku kao meat balls. Spomenimo još i harriru – tipičnu marokansku juhu s njokima.

Legendarni Rick’s Caffe u Casablanci

EGZOTIČNA DOLINA OURIKA

Zadnjeg dana boravka otišli smo u dolinu Ourika. Priroda je fantastična. Obišli smo jedno marokansko selo, posjetili berbersku obitelj i vidjeli kako sve funkcionira na starinski način. Posebno nas je dojmio kućni, kameni mlin za pšenicu. Ma super! Pejzaž marokanskog juga sve do pustinje je nešto zaista posebno. Nadomak pustinje nalaze se najveći filmski studiji smješteni u gradu Ouarzazatu i njegovoj okolici u kojima su snimani mnogi poznati filmovi kao što su Asterix i Obelix, Gladijator, Alexandar Veliki, Dragulj s Nila, Mojsije, Legionar, Kleopatra, Lawrence od Arabije i mnogi drugi.

Ako odsjednete u hotelu Berber Palace (Meridien hoteli) u Ouarzazatu, nemojte se iznenaditi ako za doručkom stol do vas sjedne Angelina Jolie, Michael Douglas ili neka druga poznata “faca”. I kad uz to posjetite najljepši filmski grad (koji je ujedno pod zaštitom UNESCO-a kao spomenik kulture) Ait Benhaddou u kojem stalno živi 40 – ak obitelji, onda ste stvarno doživjeli i jug Maroka.

Ulijevanje čaja od mente je svojevrstan ritual

KAKO ŽIVE KRŠĆANI U MAROKU?

Kao i svaki grad, i Marrakech ima svoju crnu stranu. Ponajprije, pripremite se na smrad u starom dijelu grada. Za razliku od novog koji je zbog stranog kapitala čist (novi hoteli i vile), stari je dio grada siromašan i prljav. Dočekat će vas smeće na ulicama, mesnice na otvorenom (ako imate slab želudac, nemojte im prilaziti), kuće doslovce kao štale, ali ljudi su i dalje veseli i nasmijani.

Berberi predstavljaju većinsko stanovništvo u Maroku, koji su drže do svoje tradicije i pripadnosti naspram trideset posto Arapa. Islamska zemlja, ne dopušta prelaske na kršćanstvo, niti prozelitizam, tako da desetak tisuća katolika predstavlja pravu manjinu. Uglavnom su to Europljani, Francuzi ili Španjolci, koji su preostali iz vremena Protektorata i mnogi stranci koji su se odlučili za život u Maroku. Ima i studenata dospjelih iz subsaharske Afrike.

Ispod planine Atlas

Zabilježili smo dvije zanimljive priče… Nekoliko fratara (Francuza) vode kršćansku misiju u Marrakechu. Govore arapski tečno, kao i francuski, naravno. Hodaju bosi, u sandalama. Uvijek. Bez obzira na hladnoću. Kada bude hladno, zaogrnuti su jaknama, i to je sve, ali na nogama imaju samo sandale. Bave se uglavnom dobrotvornim radom. Lijekovi, hrana i slične stvari. Crkva u kojoj služe misu im je iz kasnih 1930-ih, kao i pripadajući objekti.

Budući da je islam ovdje jedina dopuštena religija, oni smiju raditi samo u tišini. Crkvena zvona ne smiju zvoniti, nikada. Iako se već počela raspadati, pa tako krov prokišnjava i zidovi počinju popuštati, samu crkvu ne smiju obnavljati. Razlog tome je vrlo jednostavan – budući da se ne smije ulagati novac (ili ga primati) za širenje bilo koje religije osim islama, a obnova crkve se tumači kao pomoć širenju kršćanstva, ne smije se uzeti radnik koji bi izvršio nužne popravke. Osim toga, niti jedan radnik ne bi niti prihvatio rad na crkvi, zato što bi ga susjedi počeli stigmatizirati kao podržavatelja križara.

Polja se obrađuju drvenim plugom

Fratri u svojoj misiji imaju otvorenu knjižnicu (u Maroku je inače vrlo malo knjižnica – nepismenost je nevjerojatnih 48 %), ali sadržaj mora biti cenzuriran, pa sve što se tiče kršćanstva mora biti maknuto iz knjižničnog fundusa. Također, zabranjeno je uvoziti bilo kakve knjige koje se tiču kršćanstva, uključujući i Bibliju. Zato se fratri tamo koriste poluraspadnutim knjigama iz 1950-ih, uvezenima prije sloma francuske kolonijalne vlasti.

U dvorištu imaju čuvare, marokanskog policajca i vojnika koji su njihova sigurnost od eventualnih fundamentalističkih ispada. Tu su da paze da fratri ne rade nešto mimo dozvoljenog. Noću se parkiraju autom u dvorište pa spavaju naizmjence. Mrze svoj posao i smatrajući da su ovdje na radnom mjestu po kazni..

U Maroku inače vlada velika korupcija, čak su i policajci korumpirani, nema nikakvog fonda za siromašne, stare i hendikepirane kao što je to u drugim zemljama.

Trg Djemaa El Fna u Marrakechu zmije koje plešu na glazbu

DRUGA PRIČA

Franjevci žive u Maroku još od vremena sv. Franje. Godine 1219. uputilo se petero braće u Maroko i nastradalo. Njihova je sudbina toliko dirnula sv. Antu Padovanskog da se odlučio pristupiti franjevačkom redu. Trag njihova mučeništva je vidljiv do danas – župna crkva u Marrakechu, u kvartu Gueliz nosi njihovo ime Eglise des Saints Martyrs – Crkva svetaca prvomučenika Reda.

Godine 1219. Franjo, odlučan u pokrštavanju islamskih nevjernika, zadaje odvojenu misiju svakom od svojih učenika, a sebi zadaje put u ratno područje između Križara i Saracena.
Petorica mladih fratara, koje je Franjo u međuvremenu poslao u Maroko, upali su u džamiju i glasno propovijedali da je Muhamed lažni prorok i pozivali na obraćenje Isusu Kristu ! Vlasti su ih bacile u zatvor. Ali oni potkupljuju stražare i vraćaju se u džamiju, ponovnom pokušavajući pokrstiti muslimane. Ovoga puta im nisu oprostili i odrubili su im glave.

Marokanke peku lepinje na tajinu

Leševe mučenika uspjeli su prokrijumčariti neki Portugalci, i odnijeti ih u crkvu u Coimbri. Među oduševljenim kršćanima koji su posjetili njihove ostatke bio je i slavni Antun Padovanski, koji je tada postao franjevcem. Kasnije je stekao naziv Malj heretika. Na njihovo mučeništvo Sveti Franjo je povikao u znak zahvalnosti prema Nebu; Sada mogu reći da imam petero braće’ ”.(Cuthbert, Life, str. 283.)

S još 11 gorljivih sljedbenika, Franjo kreće iz Ancone za Saint-Jean d’Acre, gdje je nazočio opsadi i zauzeću grada Damietta. Nakon što je obavio propovijed pred sakupljenim kršćanskim vojnicima – križarima, Franjo hrabro prelazi u nevjernički kamp, gdje su ga uhvatili i odveli pred sultana. Prema predaji Jacques de Vitryja, koji je bio s križarima u Damietti, sultan Malek-el-Kamil je ljubazno primio Franju, ali mu je samo obećao bolji postupak prema uhvaćenim križarima, a svečev govor nije imao mnogo utjecaja.

Tuareg u svojoj odjeći

Riječi koje je Sv. Franjo Asiški (+ c. 1210.) uputio muslimanima; Došli smo vam propovijedati vjeru u Isusa Krista, da se odreknete Muhameda, i postignete vječan život poput nas!

Zaista je “nasljedovao Krista” prema Njegovim naputcima iz Biblije: Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega! Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu. Ta jednako su činili prorocima oci njihovi! (Luka 6, 22)

Siromaštvo u Maroku je veliko

FOTO: Stjepan Odobašić

Oglas

Najnovije objave

Vezane vijesti