Četvrtak, 18. travnja 2024.

Reportaža Stjepana Odobašića: Irska – zemlja magične glazbe

Irska je zemlja s dušom. Ponosna. Gostoljubiva. Prekrasna. Egzotična. Zemlja koja je sačuvala svoje prekrasne prirodne ljepote. Zemlja mladih. Spomenimo samo podatak da je 50 posto Iraca mlađe od 25 godina. A tek originalna irska glazba... U Irskoj su svaka ulazna vrata u drugoj boji, jer kad se Irac u noći vraća iz puba nakon 20-og Guinnessa, vrlo pijan, boja vratiju mu je orijentir koji je ulaz njegov

- Oglas -

Stara irska legenda govori da u irskim šumama živi mali patuljak lepricorn. Simpatičan, srdačan, druželjubiv. On zna sve tajne i putove irskih šuma, a najljepše je kad ga susretnete na nekom od egzotičnih irskih puteljaka i krenete s njim tražiti blago.

Nakon kraćeg traženja našli ste blago, zakopano ispod jednog drveta i blistate od sreće. No problem je što nemate nikakav alat, ni lopatu, ni grablje pa se morate vratiti do najbližeg naselja i donijeti ih. Lepricorn vam pomaže i savjetuje da s jednom trakom označite mjesto s blagom kako biste, kad se vratite, bez problema našli drvo ispod kojeg je blago. I sve je u redu. Odlazite u selo po alat i vraćate se kad eto iznenađenja, cijelu šumu je lepricorn obilježio s vrpcama i više ne znate gdje je blago…

Moherske stijene, čudo prirode // Foto: Stjepan Odobašić

13 DANA NA PUTU

- Oglas -

Ta nas je priča pratila cijelim putovanjem u kojem smo obišli više od polovice ove prekrasne zemlje. Svako mjesto ima svoju priču, svoje blago, koje Irci ljubomorno čuvaju i ponose se s njim… Irska je zemlja s dušom. Ponosna. Gostoljubljiva. Prekrasna. Egzotična. Zemlja koja je sačuvala svoje prekrasne prirodne ljepote. Zemlja mladih. Spomenimo samo podatak da je 50 % Iraca mlađe od 25 godina. Irci su neobično srdačni i druželjubljivi ljudi. A tek originalna irska glazba…

Putovanje je bilo vrlo zahtjevno. Na kraju cijele ture izračunali smo da smo za 13 dana, što vodenim, što kopnenim putem, prešli više od 6.000 kilometara. Riječ je o vrlo zanimljivoj turi (u kojoj prije nego što dođete u Irsku, posjetite sjeverozapadni dio Francuske od Strasbourga, Reimsa, Rouena, Caena i Bayeuxa do Normandije i obale iskrcavanja saveznika 1944. godine. Na povratku iz Irske vraćamo se kroz Bretanju, posjećujemo dvorce Loire, Lyon, jugoistočnu Francusku, dio Švicarske, a povratak je dolinom Aoste do Italije.

U Dublinu su svaka ulazna vrata u drugoj boji // Foto: Stjepan Odobašić

STEP DANCE U BRODSKOM PUBU

Naše krajnje odredište u Francuskoj je luka Cherbourg na poluotoku Contentinu. Sjetio sam se poznatog glazbenog i romantičnog filma Cherbourški kišobrani (Les Parapluies de Cherbourg iz 1964. koji je režirao Jacques Demy a glazbu i tekst je napisao Michel Legrand. U filmu su glumili Catherine Deneuve i Nino Castelnuovo. Iz Cherbourga smo krenuli u 18 sati, a u irskoj luci Rosslare dolazak je bio drugog dana u 12.30. Odatle krećemo u Irsku. U luci Cherbourg očekuje nas veliki brod „Normandy” kompanije Irish Ferries. Što je najzanimljivije ovo je ovom brodu zadnje putovanje na ovoj relaciji.

Brod prima više od 2.000 putnika. Imamo dojam da je prepun. Putnici koji nemaju uplaćene kabine spavaju na sjedalima broda, a ponajviše u brodskom pubu. Ima puno malih beba, neke su stare tek nekoliko mjeseci. Irski duh osjetili smo već na samom brodu. Od brojnih sadržaja najviše se zadržavamo u brodskom pubu. Vrlo je živo. Program s irskom glazbom nas oduševljava. Step dance nam ulazi u sve pore, baš kao i pivo Guinness. Iako naša novinarska ekipa nije neki posebni ljubitelj piva, ipak ga isprobavamo. Pivo je izvrsno. Odlazim na šank, poslužuje me konobarica iz Ukrajine. Uživali smo u pivu cijelim putem. Nikada nisam mogao sebi pojasniti kako to da sam popio puno piva a uopće mi se nije vrtjelo u glavi niti sam imao osjećaj da sam pijan.

- Oglas -
Dublin
Dublin je grad mladih // Foto: Stjepan Odobašić

U Rosslareu smo se iskrcali točno po voznom redu. Krećemo prema Dublinu. Prvo mjesto o kojem se upoznajemo s Irskom je maleni gradić Arklow. Tu kupujemo sendviče i malo razgledavamo mjesto. Primjećujemo mnogo mladih majki s djecom u kolicima. Dobivamo informaciju da irska obitelj broji i do devetero djece. Riječ je velikoj katoličkoj zemlji gdje vjera i obitelj igraju najveću ulogu u životu Iraca. Osim toga država stimulira natalitet zanimljivim porodiljnim participacijama. Prodavačice su ljubazne, izbor je odličan, sve je puno mladih, u pola bijela dana je velika gužva u gradiću.

Krećemo prema Dublinu i prolazimo pokraj grada Wicklowa. Ovaj grad s lukom i skromnim pubovima ima neupadljivu privlačnost. U njemu se kao jedna od znamenitosti nalazi zatvor Wicklow Gaol gdje su utamničene stotine irskih pobunjenika i rodoljuba koje su ovdje engleski osvajači utamničili mučili, a mnoge i pogubili.

Neopisiva gužva u Temple baru // Foto: Stjepan Odobašić

PHOENIX PARK

Stižemo u Dublin i najprije razgledavamo dio grada koji je izgrađen u gregorijanskom stilu. Tijekom gregorijanskog razdoblja izgrađene su brojne dublinske građevine, među kojima je i Carinarnica koja dominira sjevernom stranom, a zanimljiva je po arkadama ukrašenim irskim grbovima. Četrnaest glava predstavlja irske rijeke. U zgradi su vladini uredi. Vrlo impresivno i zanimljivo. Snimamo i posebnu irsku atrakciju, a to su ulazna vrata. Naime svaki Irac ima drugačija vrata, te u različitim bojama. Tome se pridaje velika važnost. Kad smo htjeli doznati pravi odgovor rekli su nam da je riječ o tradiciji, no jedan od malo duhovitijih odgovora glasi; to je ne samo lijepo već i praktično, jer kad Irac dolazi kući poslije 20-og Guinnessa teško bi prepoznao vrata svoje kuće kad bi sva bila ista.

Posjećujemo Phoenix park, najveći europski park igralište i ponos Dublinaca. Prostire se na 1.750 jutara. Papa Ivan Pavao II posjetio je 1979. godine Irsku i u Phoenix parku održao sv. Misu kojoj je nazočilo više od milijun vjernika. Za tu priliku napravljen je veliki križ. Park je pun mladih i pravo mjesto za uživanje. Po livadama i šumama slobodno šeće divljač. Osim šetnje, trčanja, golfa tu su i natjecanja u hurlingu, kriketu i polu. Tu je i rezidencija irske predsjednice.

Egzotični gradić Galway // Foto: Stjepan Odobašić

POSJET GUINNESSOVOJ PIVOVARI

Uz whiskey, nacionalno piće je i pivo. Posjećujemo pivovaru Guinness. Prolazimo pokraj skladišne rampe odakle izlazi velika cisterna puna piva. Voditeljica nam govori da je ova količina dovoljna za jednodnevne potrebe jednog dublinskog puba. Dnevno se ovdje proizvede milijun litara piva. Obilazimo u pratnji vodiča muzej, gdje je prikazana povijest spravljanja piva. Vrlo zanimljivo i impresivno, sve na nekoliko katova.

Dobivamo male bedževe u kojima je kapljica piva. Na najvišem katu za njih dobivamo besplatnu čašu piva. Čaša ima volumen 1 pinte (1 pinta je 4,731 dcl). Pivo je izvrsno. Ima svojstveni okus po sladu i gustu pjenu. Ovdje treba spomenuti način točenja piva (mala opaska za naše ugostitelje i točitelje piva). Najprije se čaša natoči do vrha, a nakon što se pjena slegne ponovno se dolijeva pivo. Tek tada od konobarice dobijete čašu. Pivo pijuckate u opuštenoj atmosferi s pogledom na Dublin kroz prozore na petom katu staklenog Guinnessovog tornja. Imate Dublin „na dlanu”. Zanimljivo je da osim vrhova zgrada uočavate i tisuće kranova, dizalica, jer Dublin je danas veliko gradilište.

Pušenje je u pubovima zabranjeno, a kazne su do 3.000 eura. Pušači moraju pušiti vani // Foto: Stjepan Odobašić

Guinness je ovo zemljište dobio na korištenje na rok od 9.000 godina. U podnom i ostakljenom mjestu u dijelu prizemlja prikazan je taj povijesni ugovor o najmu. Tvrtku je osnovao Arthur Guinness 1759. godine, već 250 godina ovo je najveća pivovara u Europi. Pivo se izvozi u 151 zemlju. Znam da Guinnessa ima u Hrvatskoj pa sam se veselio da ćemo na povratku ponoviti priču, no mogao sam ga kupiti u Koprivnici samo u limenki. Nažalost, to nije bilo ni slično onome što smo pili u Dublinu…

POPULARNI TEMPLE BAR

Smještamo u hotel Jurys. Hotel je prekrasan i ima pet zvjezdica. Hrana je odlična, posluga ljubazna i susretljiva. Osjećamo se zaista super. U Irskoj nam se pridružuje i gospodin Gary iz dublinske agencije. Gary je vrlo ljubazan, jedan je od rijetkih Iraca koji zna neke slavenske jezike. S njime odlazimo u noćni obilazak Dublina. Prolazimo pored Gradske vijećnice, Milenijskog mosta, Lûka trgovaca i dolazimo u Temple bar, područje vrlo živahno i egzotično, puno pubova, kafića i barova koji su otvoreni od jutra pa sve do kasno poslije ponoći. To je najpopularnije gradsko odredište za brojne turiste. Ovdje se u dva jesenska tjedna održava Dublinski kazališni festival. Ulazimo u jedan od pubova. Moram reći da su irski pubovi uglavnom manji po svom prostoru, no u zadnje vrijeme otvaraju se i oni veći, koji mogu primiti i do 1.000 gostiju. Irski život nezamisliv je bez pubova. U pubu neopisiva gužva. Prepun je i starih i mladih. Na pozornici irski band izvodi irsku glazbu. Step dance nas nosi na krilima. Inače okosnicu irske narodne glazbe čine; uillenaske gajde, bodhráns (bubnjevi), limene svirale i ostala keltska glazbala. Danas se koristi i keltska harfa, benjo, gitara, violina i concertina. Najpoznatiji izvođači tradicionalne irske glazbe su The Dubliner’s, Planxty, The Chieftains i drugi.

Unutrašnjost katedrale Sv. Patricka // Foto: Stjepan Odobašić

Jedna od atrakcija je i hotel u vlasništvu leadera i pjevača grupe U-2. Ovu grupu zovu ambasadorima „celtic rocka”, Bono Vox često se može susresti na dublinskim ulicama u šetnji. Nakon što smo se jedva okrenuli i obišli pub, pokušavamo se okrijepiti. Do šanka je nemoguće doći. Nemoguće je doći do čaše Guinnessa. Kamere škljocaju, video-kamere snimaju. Atmosfera je fantastična, tako da vam ne pada na pamet da do jutra izađete. Kad ponovno dođete u Dublin posjetite neki od ovih pubova; Kehoe’s, Ryans, Mulligan’s, The Stag’s Head, O’Donoghue’s, Brazen Head, The Bailey, Doheny and Nessbitt’s. U Temple baru je i Trg Meeting House koji je također dobro posjetiti, a taj dio nazvan je po (u vlasništvu kvekera) dvorani za sastanke gdje se odvijaju koncerti i prikazuju filmovi. Pun je kafića.

KATEDRALA SV. PATRICKA

Guinness je i poznati mecena i sponzor brojnih segmenata javnog i kulturnog života. O njemu doznajemo drugog dana boravka u Dublinu, prilikom posjete katedrali sv. Patricka. Bio je donator iste crkve, posebice pri njenim obnavljanjima. Zauzvrat je kupio svoje mjesto u crkvi. Zanimljivo je da Irska, iako katolička zemlja nema katoličke katedrale, a dvije koje postoje (katedrala sv. Patricka i Katedrala Kristove crkve) su u vlasništvu protestantske irske crkve. Od 3.900.000 stanovnika 97 posto Iraca su katolici, a ostalo evangelisti. Ove dvije katedrale svoj dugi vijek mogu zahvaliti dugogodišnjoj vladavini Engleza nad Ircima.

Keltski križevi kod katedrale sv. Patricka // Foto: Stjepan Odobašić

Predvorje katedrale sv. Patricka pretvoreno je u trgovinu njihovih suvenira. Za ulaz se plaća ulaznica. Godišnje je posjeti 400.000 turista koji ostvare prihod od 2 milijuna eura. U crkvi se nalaze zastave viteških redova, a Gary nas informira da je većina tih plemićkih titula kupljena. Ovdje je radio poznati pisac “Gulliverovih putovanja” Jonathan Swift koji je neko vrijeme (od 1713. godine) bio i dekan crkve. Sagrađena je na mjestu gdje je po predaji sv. Patrick krstio preobraćenike. Ima burnu povijest. Godine 1649. Cromwellove jedinice koristile su je kao konjušnicu, a hugenotske izbjeglice iz Francuske kao svratište. U dvorištu crkve su prekrasni keltski križevi, isklesani od kamena s krugom u sredini.

Sv. Patrick je irski svetac (zaštitnik Irske), inače romanizirani Bretonac koga su u V stoljeću irski pljačkaši odveli u Ulster. Pobjegao je u Francusku, postao svećenik i vratio se natrag u Irsku kako bi pomogao u preobraćenju Iraca. Liječio je bolesne, oživljavao mrtve – tako barem govore različite legende, a jedna je od njih i ta da je iz Irske protjerao sve zmije. Koliko je ta legenda bila važna, najbolje govori primjer kako je u XII stoljeću riješen spor o vlasništvu nad malim otočićem između Irske i Škotske. Budući da na tom otočiću nije bilo zmija odlučeno je da je on irski. I zaista, u Irskoj danas nema zmija. Irci kažu da postoji samo jedna zmija, a to je rijeka Shannon koja vijuga i ulijeva se u more.

Trinity College // Foto: Stjepan Odobašić

KRATKA POVIJEST IRSKE

Republika Irska ima burnu i tešku povijest. Prvi doseljenici došli su ovdje 4.000 godina prije Krista, a prvi kameni grob iz neolita pronađen kod Newgrangea. Oko 600. godine prije Krista ovdje dolaze Kelti (Gaeli). Stari stanovnici ostaju, ali im Kelti nameću svoju vlast, kulturu i jezik. Kršćanstvo dolazi putem Rimljana (iako ovdje nisu osnovali svoja naselja), prvi biskup imenovan je 431. godine, a najzaslužniji za preobraćenja bio je spomenuti sv. Patrick. U 10. stoljeću dolaze Vikinzi, a na mjestu današnje Kristove crkve oni su 1030. godine sagradili crkvu. U XIV stoljeću naseljuju je Normani uspostavivši feudalni način vladavine, a nakon poraza od Williama Oranskog, kralj Jakov II bježi u Francusku i Irska ostaje na milost i nemilost protestantima doseljenim iz Engleske. To je vrijeme višestoljetne okrutne vladavine Tudora i Stuarta. Irska dobiva nezavisnost tek 1921. godine nakon Uskršnjeg ustanka i Deklaracije nezavisnosti. Sjeverna Irska je i danas ostala pod dominacijom Engleske, a ima pola katolika, a pola protestanata.

Posjet Guinnessu, izložba raznih vrsta piva // Foto: Stjepan Odobašić

BOOK OF KELLS

Obilazak Dublina je neponovljiv doživljaj. Šteta što traje samo nekoliko dana. Odlazimo do Sveučilišta Trinity Trinity College). Osnovala ga je 1592. kraljica Elizabeta, po uzoru na Oxford i Cambridge. Sveučilište čuva legendarnu Book of Kells, prekrasan iluminirani rukopis koji potječe iz 800. godine poslije Krista. To je djelo jednog škotskog redovnika sa škotskog otoka Iona iz mjesta Kells. Knjiga je zaista pravo remek-djelo. Čekali smo u podužem redu kako bismo je vidjeli. Snimanje je bilo zabranjeno. Obišli smo i staru knjižnicu na Sveučilištu koja ima 200.000 knjiga, a posebno je zanimljiva Duga soba (dugačka je 64 metra).

Irska ima svoje velikane. Od dublinskih velikana tu su James Joyce (1882.-1941.) koji se ovdje školovao i radio (Ulix, Dublinci, Finneganovo bdijenje), nobelovac George Bernard Shaw (1856. – 1959.) (Pigmallion, Đavolov učenik), Oscar Wilde (1854. – 1900.), koji je radio kao profesor humanističkih znanosti na Sveučilištu Trinity (Važno je zvati se Ernest, Ballada iz tamnice Reading), nobelovac Samuel Beckett (1906. – 1989.) (U iščekivanju Godota), Jonathan Swift, William Butler Yeats, Edmund Burke i drugi.

Naš reporter Stjepan Odobašić na gornjem katu pivovare Guinness nazdravlja ljubiteljima dobrog piva // Foto: Zrinka Odobašić

Obilazimo Dublin. Prekrasni hoteli, trgovine, sve je puno mladih ljudi. Ispijamo kavu. Na svakom koraku ulični pantomimičari. Dublin je pravi svjetski grad. Ovdje su trgovine najpoznatijih svjetskih brendova.

Put nas vodi dalje, prema zapadnoj Atlantskoj obali. Irska nije toliko velika, a od Dublina do Galwaya na Atlantiku je blizu 350 kilometara. Biti u Irskoj a ne kušati irski whiskey…

Posjećujemo destileriju Lockes u mjestu Kilbegganu. Ovdje se upoznajemo s povijesnom tehnologijom proizvodnje whiskeya, tu je i mali muzej, a domaćini nam nude i besplatnu čašicu, degustaciju, malu nagradnu igru. Doznajemo da se na gaelic jeziku (u Irskoj 1,5 milijuna ljudi govori gaelic, irski jezik nastao od keltskog, a ostali govore engleski) riječ živjeli!!! Nazdravlje!!! izgovara „SLONČA”. Zato našoj reportaži ni nismo mogli dati drugi naslov nego Sláinte iz Irske što se izgovara Slonča iz Irske!

Obala gradića Waterville gdje je redovito ljetovao Charlie Chaplin // Foto: Stjepan Odobašić

OBILAZAK GALWAYA

U predvečerje dolazimo na zapadnu obalu i odsjedamo u Quality hotelu blizu Galwaya. Hotel je lijepo uređen, posluga su sve mladi ljudi, hrana je odlična. Obavezno vam nude lososa u umaku za večeru. Tu je i nezaobilazni irski doručak. On s pravom zaslužuje ovaj naziv. Za nas hrvatske kontinentalce ništa novo, jer sličan je našem zagorsko-podravsko-međimurskom doručku, barem po kalorijama. Zapravo dobijete prošireni irski doručak; sir, slaninu, pečena jaja, kobasice, čak i neku vrstu krvavice, grah, krumpir, pečene, male okruglice od mljevenog mesa, a naravno tu su i druge već uobičajene stvari; kava, mlijeko, pekmez, maslac, pašteta, med. Mnogi za Irce tvrde da se ne hrane zdravo. U hrani imaju veliki postotak masnoća, još uvijek premalo voća i povrća. Imaju stoga vrlo velikih problema s bolestima krvožilnog sustava. S druge strane tvrde da imaju ekološki zdravu hranu.

Kad smo prolazili od mjesta Kilbeggana prema Galwayu vidjeli smo nepregledne pašnjake s puna krava i ovaca. To je uostalom slika cijele Irske. Od putovanja vam se već zeleni pred očima od tolikih pašnjaka. Irci imaju zanimljiv način života. Pola radnog vremena su farmeri, a pola rade na svom stalnom radnom mjestu. Navečer, nakon paše krave dolaze na određeno mjesto da ih se pomuze. Mlijeko je izvrsno, a posebno smo oduševljeni maslacem. Hrana je jeftina jer ispaša je najjeftinija hrana. Osim toga nema troškova držanja i izgradnje staja. Trava raste cijele godine, a samo 3 mjeseca u godini ih moraju dovesti na određeno mjesto gdje ih hrane sijenom. Klima je u Irskoj cijelu godinu je vlažna i umjerena bez ekstremnih vremenskih nepogoda. Mnogi Irci imaju od 20-30 hektara pašnjaka. Zanimljivo je da je Irska tijekom 19. stoljeća doživjela veliku glad. Zadesila ih je nestašica krumpira. Urod od 1845. -1847. bio je katastrofalan, tako da je 1848. od gladi umrlo, ili se zbog nje iselilo iz Irske 2 milijuna Iraca. Veliki dio je otišao u SAD. Danas tamo živi 40 milijuna Iraca, a 10 milijuna su „čistokrvni” Irci. Irci su imali veliki utjecaj na američku country i drugu glazbu što je očito još i danas.

Kip Blažene Djevice Marije na turi Ring of Kerry // Foto: Stjepan Odobašić

Galway je lučki grad na irskoj zapadnoj obali, smješten tamo gdje se rijeka Corris ulijeva u Atlantski ocean. U gradu na tri sata vožnje od Dublina živi oko 75 tisuća stanovnika među kojima je puno studenata jer je upravo tu Irsko nacionalno sveučilište, a zbog blizine poznate ceste Wild Atlantic Way koja ide duž 2.400 km zapadne obale, popularan je i kod turista, posebice u vrijeme različitih festivala kao što su The International Oyster & Seafood Festival, Galway Arts Festival, Galway Races ili vrlo poznati filmski festival Film Fleadh. Navečer odlazimo u Galway. Započelo je kišiti, ali riječ je o sitnoj kiši. Galwayani nas u čudu gledaju: tko su ovi s kišobranima, jer tamo ih rijetko nose. Već su naučeni na kišu i dosadilo im je nositi kišobrane. Dražesni restorani, originalni pubovi, povezanost grada s prirodom; to je Galway. Nekad bogata luka, a danas vrlo sačuvan gradić s znamenitim dvorcem Linch iz XVI stoljeća i crkvom sv. Nikole iz XIV stoljeća. Poznat je po festivalu oštriga Oyster & Seafood koje se konzumiraju uz Guinness (malo čudno). Za vrijeme festivala ulaz pod jedan od šatora košta 100 eura, a za to možete pojesti oštriga i popiti piva koliko želite (inače u irskim restoranima jedna oštriga košta 1,5 euro). Odlazimo u obližnji pub. Super. Sve je prepuno. Uspijevamo se probiti do šanka i dokopati se Guinnessa. Pub je pun i mladih i starih gostiju. Narodna irska glazba je neizostavni dio. Uživamo u atmosferi, no valja nam na noćenje, jer sutra nas čeka put za Ring of Kerry.

Veličanstveni Muckross House // Foto: Stjepan Odobašić

CLIFFS OF MOHER – ČUDO PRIRODE

Ujutro krećemo do područja Claire i Buren. Zaustavljamo se putem i snimamo egzotičnu prirodu. Sačuvana priroda. Prekrasna jezera, ostaci dvoraca i bogate povijesti. Irska sela u kojima je mnoštvo pubova. Burren je predio mjesečevih pejzaža s više od 2.000 rijetkih vrsta biljaka. Snimamo ih za vlastitu kolekciju snimaka. Dolazimo na Cliffs of Moher (Moherske stijene), čudo prirode u kojem se stijene izdižu 200 metara iznad mora. Impresivno. Turista je zaista mnogo, a kako bi ih se moglo primiti još više grade se novi prilazni putovi. Penjemo se na poveću kulu odakle snimamo. U podnožju je bogata suvenirnica u kojoj kupujemo suvenire za sjećanje na ovo zanimljivo mjesto.

Tko je gledao filmove o Harryju Potteru, možda ih se sjeti. U Irskoj je snimano mnogo filmova. Harry Potter, Hrabro srce, P. S. Volim te i Lassie te scena iz Zvjezdanih ratova na otoku Skellig Michael. Odmah ti postane jasno zašto su neka mjesta tolika inspiracija pa na kraju postanu filmska scenografija.Vozimo se prema Tipperaryju. Dolazimo u dvorac Bunraty. Veličanstvena građevina iz 15. stoljeća u kojem je živio jedan od thomondskih grofova O’Brien. Dvorac je obnovljen 1954. godine, a u njegovoj neposrednoj blizini je veliki etno-park sa starim kućama i trgovinama iz određenog razdoblja povijesti, sa starim alatima, prikazom poljoprivrede u određenim razdobljima.

Oko Muckross Housea su veličanstveni vrtovi // Foto: Stjepan Odobašić

Dolazimo u grad Trallee gdje noćimo. Mjesto je u Irskoj poznato po pjesmi: „Roses of Tralee”. Hotel je zaista prekrasan, osoblje ljubazno, hrana odlična, sve na irski način. Započelo je kišiti. Prva ozbiljnija kiša za našeg boravka u Irskoj. Hodamo po gradu i ulazimo u jedan od pubova. Guinness nam daje krila. U pubu je glazbenik koji na gitari izvodi irske pjesme. Odličan je, a svaka pjesma popraćena je pljeskom prisutnih. Pri povratku u hotel prolazimo pored drugih pubova. Dio mladih je ispred ulaza. Isprva nam se u činilo da je to zbog gužve, no nije tako. To su pušači koji moraju vani pušiti, jer kazne za pušenje u lokalima su vrlo visoke (čak do 3.000 eura).

VRTOVI MUCKROSS HOUSEA

Slijedi zatim fantastična tura po Ring of Kerry. Zovu ga najromantičnijim područjem Irske. Veličanstveni pejzaži, slikovita sela, potoci, rijeke, zelenilo. Vjetar puše i valja zelenu travu po brdima. Trava se doima živahnom, okretnom i u naletima vjetra “penje” se u valovima prema uzvisinama. Posjećujemo Molls Gap (ovdje isprobavamo prave domaće irske specijalitete, soda bread, sconse, irish coffe) i Ladies Wiew (mjesto gdje se zaustavila kraljica Viktorija prilikom posjete ovom kraju). Prizori iz Tolkinovih romana. Pogled na jezero Killarney, a zatim vrtovi Muckross House. Prava umjetnost hortikulture, vrtlarstva i prirode. Za opis ovakvih mjesta trebala bi posebna reportaža.

Gradić Waterford odakle potječe loza Kennedy // Foto: Stjepan Odobašić

Irci su sve svoje legende, priče pa i istinite događaje (kao i to da je Charlie Chaplin uživao šetajući se po plaži gradića Watervillea) vrlo dobro iskoristili za promociju i kao turističke atrakciju. Watervill je malo mjesto na zapadnoj obali Irske u kojem je godišnje odmore provodio slavni Charlie Chaplin. Bio je redovit gost više od deset godina svako ljeto u Watervilleu od 1959. i zbog toga mu je Waterville podigao spomenik, a svako se ljeto, krajem osmog mjeseca, održava festival komedije Charlie Chaplin.

U Irskoj se 2014. godine snimao i dio trilogije Zvjezdanih ratova, i to na poznatim otocima Skellig. Navečer dolazimo u grad Cork, gdje noćimo. Ne uspijevamo naći niti jedan solidan pub, jer gužva prevelika, pa se vraćamo u hotel. Sljedećeg dana smo već u Waterfordu, velikoj morskoj luci. Grad je poznat po proizvodnji kristala. Odlazimo u kupovinu. Cijene su vrlo pristupačne. Iz Waterforda potječe loza obitelji Kennedy. Loza obitelji Walt Disney potječe također iz Irske, a izvorno prezime njegove obitelji bilo je D’Isigny.
Jedno od mjesta je i mali gradić Cobh na jugu iz kojeg je put Amerike davne 1912. godine krenuo brod Titanic.

Nakon ručka slijedi put do Rosslarea i ponovno brod Irish Ferry.

Irska je puna prekrasnih obiteljskih kuća // Foto: Stjepan Odobašić

NAJKRAĆE O IRSKOJ

Osim vratiju u Irskoj su zanimljive vrlo lijepo uređene kuće s vrtovima. Prosječni Irac ne živi cijeli život u jednoj kući. Prosječno ih promijeni 5. Zbog toga kuću treba dobro održavati kako bi se dobila dobra cijena. Cijena kuća se određuje po broju spavaćih soba, tako da u oglasniku uvijek prvo piše koliko kuća ima spavaonica. Cijene kuća su narasle a kreću se od 220.000 eura izvan gradova, a od 340.000 u gradovima. Prije 15 godina cijene su bile od 60.000 eura. Godišnja inflacija je 15 – 18 posto.

Irska nema autocesta i prometni kolaps je česta pojava. Ceste su obične (kao hrvatske lokalne ili županijske). Vozi se lijevom stranom, a dozvoljena količina alkohola za vozače je 0,8 promila. Ako ste pijani dobijete kaznu od šest bodova, a s 12 kaznenih bodova ste bez dozvole. Morate paziti na parkiranje osobnog auta, jer dublinski policajci su uvijek na dužnosti, a prekoračenje vremena parkiranja znači kaznu na licu mjesta. Loše ste prošli ako vam na kotače stave „lisice”. U gradu je dozvoljena brzina vožnje od 50 km/h, a na cesti 80-100. Česta je radarska kontrola brzine. Cestovni znakovi su napisani na engleskom i irskom.

Za razgledavanje Dublina možete iznajmiti bicikle (cijena 12,5 eura dnevno ili 50 na tjedan).

Od artikala za kupnju predlažemo: nakit, whiskey, kristale i proizvode od stakla, keramiku, dimljenog lososa, tvid, laneno platno, čokoladu i sir.

Škole su uvijek u blizini naselja, dok su srednje škole u gradovima. U školu polaze od 4 godine do 16. Nastava dnevno traje od 9-15 sati. Nastavnik si tjedno može uzeti slobodan dan (za pregled zadaća, susrete s roditeljima i sl.). Iako Irci govore engleski jezik posebna netrpeljivost vlada prema Englezima, pa se u školama uz pedagoški rad pokušava ublažiti taj animozitet. Zaista je (pre)strašno što su sve Englezi radili Ircima u povijesti, dok su bili pod njihovom vlašću. No irskih duh je pobijedio, a to smo osjetili na svakom koraku.

Oglas

Najnovije objave

Vezane vijesti